Etnička karta Bosne i Hercegovine  (pogledajte...)

 BOŠNJAŠTVO:      Bošnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim kulturno - političkim kontinuitetom. U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona i križarskih ratova. Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467 godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se  formira veoma kasno, tek polovinom 19 stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Prof. Dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci "i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike." Prof. Dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: "Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci... Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline."

     Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade,  Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su obilazili bosanska sela i govorili bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti i da se, na osnovu zajedničke religije, pođu izjašnjavati kao Srbi pravoslavne vjere. Na meti Petranovićeve politike su bili i Bosanski Vlasi koji su bili 'pogodni' za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi - Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Novak Kilibarda piše da je Petranović "cijenio ukazano povjerenje [vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 godine neprekidno širio srpsku propagandu..." Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović "kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik." Nadalje, utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade - Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. "pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju Hrvatima u narodnom i političkom smislu." Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od Pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju imena Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti medju Bošnjake katoličke i islamske vjeroispovijesti. 

     Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi "Pjesma Bošnjaku," koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891 godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:

     Znas Bošnjače, nije davno bilo, / Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta, / Kad u našoj Bosni ponositoj, / I junačkoj zemlji Hercegovoj, / Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome šire. [...]  Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Naše ime ponosno i drago. 

     Sjetimo se i slavnih riječi Huseina Kapetana Gradaščevića:

     U čuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: "Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će." Husein Kapetan  Gradaščević mu je odgovorio sljedećim riječima: " Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!

    Bitno je napomenuti da je Bosna i Hercegovina maternja država autohtonog bošnjačkog naroda, dok je bosanski jezik maternji jezik svih Bošnjaka. Srbija i Hrvatska su maternje države srpskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bošnjačkog naroda  od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osuđene na propast. Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bošnjačkih velikana srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu. Pošto su planovi ostvarivanja etnički čiste Velike Srbije odnosno Velike Hrvatske još od početka bili osuđeni na propast, šovinistički nastrojenim intelektualcima i nije preostalo ništa drugo nego da prisvajaju bošnjačko nacionalno blago i niječu historijsko pravo bošnjačkog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, književnost, tradiciju, i dr. Ukratko rečeno, svako kreiranje lažne historije i nacionalni romantizam - u cilju asimilacije Bošnjačkog naroda i pripajanja bošnjačkih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu - je krajnje rečeno suludo i ništa drugo nego propagandni terorizam neviđeno podmuklih razmjera. Projekat Poznati Bošnjaci je direktan odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bošnjačkog naroda, odnosno bošnjačkog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignuća bošnjačkog naroda  - autohtonog naroda Bosne sa milenijskim kulturno-političkim kontinuitetom.

     UVODNE RIJEČI:    Kako to Dr. Amir Ljubović, u svojoj knjizi "Logička djela Bošnjaka na Arapskom Jeziku," bilježi: "Daleke 1910. godine Safvet-beg Bašagić, naš prvi doktor filozofije i islamistike, u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamichen Literatur (kasnije u djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912) ukazuje na činjenicu nepoznavanja naše baštine na orijentalnim jezicima, te da su 'bosansko-hercegovački Muslimani zaboravili na svoje slavne djedove koji su im u svoje vrijeme pronijeli ime po islamskom svijetu s učenim i pjesničkim djelima.'" Primjera radi, dosta malo se u domaćim krugovima zna o bošnjačkim velikanima koji su svojim plodonosnim životnim radom udarili temelje modernoj bošnjačkoj , ali i svjetskoj misli. Stoga osjećam potrebu da svojim skromnim prilogom, a uz konzultaciju dostupne literature i naučnih spisa omogućim da se o ovim ljudima čuje i u našim domaćim bošnjačkim krugovima, tj. na bosanskom jeziku.

     U ovom članku ću iznijeti samo najbitnije bio-bibliografske crte iz života i rada Bošnjaka, koji su svojim plemenitim djelima, ali i naučnim dostignućima obilježili jednu sjajnu epohu kako Bošnjačke, tako i svjetske historije. Malo se zna o Bošnjacima čija su imena  zlatnim slovima ukucana u okvire takvih naučnih polja, kao sto su arapska filozofija, logika, lingvistika i druge naučne oblasti, proučavane ne samo na Istoku, nego širom svijeta. To mora da se promijeni, jer o Bošnjacima itekako ima dosta da se priča. O Bošnjacima se u okviru izučavanja znanstvenih oblasti može čuti i na vrhunskim univerzitetima širom svijeta, primjerice u takvim naučnim domenima kao što su logika, filozofija, filolofija, teologija i lingvistika. Kada govorimo o naučnim poljima logike, filozofije i drugih oblasti, ali i bogate književnosti, bitno je napomenuti da su Bošnjaci mnoga svoja djela pisali upravo na arapskom jeziku iz razloga što je arapski bio službeni (prvi) jezik Carstva; bosanski jezik se nalazio na trećem mjestu. Isto tako, mnogi Bošnjaci su pohađali prestižne obrazovne ustanove u sklopu Carstva u kojima su na arapskom jeziku izučavali razne nauke. U ovom spisu se, dakako, ne namjeravam usmjeriti samo na Bošnjake koji su svojim naučnim dostignućima pronijeli i osvjetljali Bošnjačko ime po svijetu, nego na sve najistaknutije Bošnjake iz svih oblasti života od najstarijih vremena, pa sve do modernog doba. Objavljivanje kompletnog spiska svih Bošnjaka koji su svojim djelima i činovima doprinijeli ponosu bošnjačkog naroda je nedvojbeno komplikovan posao koji zahtijeva angažiranje čitavih akademsko-istraživačkih institucija, stoga slijedi lista samo najistaknutijih Bošnjaka koje sam, nakon pažljivog razmatranja, odlučio da uklopim u ovaj projekat:

     BAN BORIĆ:     Prvi po imenu poznati bosanski ban Borić spominje  se u vremenu 1154-1164. Ban Borić je vladao u doba kratkotrajne obnove bizantske moći za vrijeme vladavine cara Manojla Komnena daleke  1143-1180 godine. Obnovivši bizantsku vlast na većem dijelu Balkana, Komnen se neizbježno morao sukobiti sa ugarskim svojatanjem istog prostora. Tako se ban Borić javlja u vrijeme ugarsko-bizantskih ratova, ali ne kao ugarski vazal, nego kao samostalni gospodar cijele Bosne. U ugarsko-bizantskom ratu, ban Borić se, prema sačuvanim izvorima, "sa svojim četama pridružio ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada Braničeva (danas selo u sjeveroistočnoj Srbiji). Čim je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo, ugarsko-bosanska vojska je digla opsadu. Ugarska je vojska pošla prema Beogradu, a ban Borić sa svojim četama uz rijeku Savu prema Drini, odnosno prema svojoj zemlji Bosni. Kad je saznao da se Borić nalazio među saveznicima peonskog (ugarskog) kralja, car Manojlo Komnen odmah je odabrao "najhrabriji dio vojske" da goni bana Borića. Ako je bizantski car uputio protiv Borića najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje da je ovaj bošnjački vođa raspolagao sa poštovanja dužnom silom. 

     O svemu tome opširno svjedoči savremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam (Cinnamus). On bana Borića izričito naziva saveznikom  (simahos) ugarskog kralja, a njegovu državu jasno razgraničava od okolnih zemalja. Kinam izričito piše da je Borić skrenuo kod Save prema Drini, "koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije." Bosna nije, izričit je Kinam, "potčinjena velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja." Ban Borić se kasnije djelatno upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Istvan (Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako što mu je  1163 darovao prostrane posjede u Slavoniji, koje je ban Borić napustio kada je Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom. U tom ratu Komnen je 1166-67 zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom, koja se tada prvi i jedini put javila u bizantskoj carskoj tituli.

     KULIN BAN:     Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao poštovanje velikog vođe u bošnjačkoj historiji. Sačuvani fragmenti svjedočenja o ban Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski prosperira. Kulin banov trgovački ugovor s Dubrovnikom, čuvena povelja Kulina bana, sklopljena 1189, poticala je dubrovačke trgovce na eksploataciju bosanskih rudnika. Ovaj ugovor je najstariji poznati državni dokument pisan na narodnom jeziku.  Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII stoljeća,  na tlu Bosne postojala državna sa svojom osobenom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom.  Ugovorom se uređuje  jedna već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Tri glavna trgovačka centra u to doba bila su Vrhbosna, Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali Neretve, kod ušća rijeke Krupe. U doba Kulina bana, Bosanska se država prostirala od Drine do Grmeča, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane. Ban Kulin je vjerovatno najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i jedini je Bosanski vladar koji je ostao sačuvan u savremenoj Bošnjačkoj tradicionalnoj narodnoj poslovici: "Od Kulina bana i dobrijeh dana."

     Ban Kulin je, zajedno sa familijom, i rodbinom, kao i ostali Bošnjaci toga doba, bio pripadnik heretičkog učenja u Bosni. O tome je papu Inocenta III 1199 godine prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Razlog iza Vukanovog čina je bio politički. Naime, do srpske prijestolne krize došlo je kada se 1196 veliki župan Stefan Nemanja, protivno tadašnjem redu naslijeđa, preskočivši najstarijeg sina Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana, koji ja kao zet bizantskog cara imao političku prednost nad starijim bratom. Vukan je od oca umjesto očekivanog prijestolja dobio na upravu Zetu i Trebinje, sa titulom "velikog kneza." Uvrijeđen i nezadovoljan, Vukan se povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz njegovu podršku  nekoliko se godina borio za prijestolje protiv mlađeg brata. U sklopu te borbe treba gledati i Vukanovo  pismo papi 1199 u kojemu je iznio čitav niz optužbi protiv plemenitog Bošnjaka, Kulina bana. Iza niza vjerskih optužbi protiv Kulina bana i bosanskih heretika,  krili su se i konkretni politički motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj Emerik uspio svrgnuti Kulina, onda bi na mjesto bosanskog bana mogao doći sam Vukan, kao Emerikov saveznik i pravovjernik koji priznaje papu i rimsku crkvu kao pravu i jedinu. Time bi srpski knez Vukan došao u posjedstvo Bosne.

     I sam kralj Emerik je imao negativan stav prema Kulinu banu, te se u jednom pismu žalio papi da je ban  Kulin upao u Srbiju i odveo "neke kršćane"  u ropstvo kao podanike ugarske krune, te da prijeti da će i "preostali dio zemlje uzeti." Jasno je da Kulin ban nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Borića, nije bio ni politički povezan sa ugarskim kraljem. Nakon što je 1202 pomogao Vukanu da zbaci Stefana, ugarski kralj je smatrao da se može okrenuti Bosni i dovesti je u svoju političku zavisnost. Da zaobiđe mogući križarski rat, lukavi i oprezni bošnjački vođa Kulin ban, odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve što od njega traži rimska kurija. Papa je početkom aprila 1203 godine poslao svog izaslanika u Bosni da ukaže na bosansko navodno krivovjerje. Na Bilinom polju (kod Zenice) održan je sabor sa starješinama krstjana, banom Kulinom, njegovim časnicima i brojnim bošnjacima. Papa je pod prijetnjom križarskog rata i istrebljena bošnjačkih heretika tražio da se Bošnjaci odreknu svog heretičkog učenja i prakse. Time je mudri Kulin ban potpisao akt o odbacivanju heretičkog učenja u Bosni. Čin odricanja od heretizma pokazao se samo kao Kulin banov taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost križarskog rata protiv bošnjačkih heretika. Treba imati u vidu da je Sabor na Bilinom Polju održan u vrijeme IV. križarskog rata 1202-1204 i mudri taktički potezi Kulina bana spasili su Bosnu od križara. Uslijed svih ovih prijetnji i vanjskih pritisaka, bošnjački narod se ipak nije odrekao svog vjerskog učenja.

      BAN MATEJ NINOSLAV:    Razdoblje od početka XIII stoljeća pa do dolaska na vlast bana Mateja Ninoslava 1232 godine u Bosni je obilježeno jačanjem i širenjem Crkve Bosanske i njenog učenja, te naglim porastom moći i uticaja bosanske vlastele. Pritisci papske kurije na Bosnu, u cilju pokrštavanja Bošnjaka, ne gube na svom intenzitetu jos od Sabora na Bilinu polju gdje je papa tražio da se Kulin ban odrekne svog učenja ili u protivnom da se suoči sa križarskim ratom protiv Bosne i svog bošnjačkog naroda. Već 1233 godine papa upućuje u Bosnu novog papskog izaslanika, kardinala Jakoba. On je tu na prvom mjestu zatekao novog bana Mateja Ninoslava, Bošnjaka porijeklom iz heretičke porodice, kojega je vjerovatno i uz ugarski pritisak, prisilio da prihvati katoličanstvo. Skupa sa Ninoslavom na katoličku je vjeru prešao i njegov rođak Prijezda. Ninoslav je dominikancima, koji su kao misionari i inkvizitori ubrzo došli u Bosnu da pokrste Bošnjake, bio prisiljen predati i svoga sina kao taoca, čime je jamčio da neće odstupiti od rimske crkve. Ban Matej Ninoslav je 1233 godine pisao papi Grguru XI da se njegova vlastela ne pokorava, prema starom običaju, njegovoj vrhovnoj vlasti, nego samostalno upravlja povjerenim župama. Dok su njegovi preci, žalio se ban Ninoslav, "po starom običaju," povjeravali župe i sela kome su htjeli i oduzimali ih prema vlastitom nahođenju i potrebi, sada njemu, "koji je nedavno sa heretičke prešao na katoličku vjeri i počeo da goni heretike," držaoci posjeda "uskraćuju poslušnost, krše stare običaje" i zadržavaju posjede "protiv njegove volje." 

     Međutim, nakon izvještaja iz Bosne da je i sam ban Matej Ninoslav ponovno prišao hereticima i da je heretički pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede križarski rat. Papskom biskupu Ivanu Teutoncu naloženo je da u Bosni propovijeda "sveti rat" protiv bosanskih i slavonskih heretika. Cijela križarska vojna povjerena je hercegu Kolomanu, koji je dobio posebna ovlaštenja. Ban Matej Ninoslav, suočen sa napadom na Bosnu i mogućim istrebljenjem Bošnjaka, nije oklijevao da se, bez obzira na vjerska pitanja stavi na čelo otpora protiv Rima i Ugarske.  Križarski "sveti rat" protiv Bošnjaka i njihovog vjerskog učenja počeo je 1235 i sa prekidima trajao tri godine. Kolomanova vojska upsjela je uz mnogo prolivene krvi proći kroz Bosnu  i Humsku zemlju. Kada se 1237/38 sa plijenom povukla iz Bosne, stvari su u Bosni opet krenule svojim uobičajenim tokom. Cilj istrebljenja heretizma kod Bošnjaka ipak nije uspio. Nadasve, imao je kontra-efekat, jer je na čelu otpora sa banom Matejom Ninoslavom ujedinio u otporu sve strukture bosanske države, uključujući tu i domaću crkvu, vlastelu, seljaštvo i vladara. Nakon odbrane zemlje od križara, ban Matej Ninoslav je proljeća 1240 zaključio ugovor sa Dubrovnikom o trgovini i prijateljstvu. Ban Ninoslav se obavezao ugovorom da će braniti Dubrovnik  ako bi zaratio sa raškim kraljem. Sve to pokazuje da je bez obzira na tek izdržani križarski rat, vojna snaga bana bila značajna, a njegova vlast čvrsta i postojana. Ban Matej Ninoslav je 1243/44 sa jačom vojskom otišao u Split i pomogao u ratu protiv Trogira koji je bio odan Ninoslavovom političkom protivniku, ugarsko-hrvatskom kralju Beli IV. Već 1244 kralj Bela IV. poveo je kazneni pohod protiv bana i prisilio ga da oda svoju lojalnost ugarskom kralju i prizna bosanskoj biskupiji prava i povlastice na ranije datim posjedima (radi se o posjedima koji su dodijeljeni katoličkoj biskupiji u Bosni poslije Sabora na Bilinu Polju). Posljednje spominjanje bana Mateja Ninoslava potiče iz 1249 kada je opet u punoj snazi obnovio svoj raniji trgovački ugovor sa Dubrovnikom.

     TVRTKO KOTROMANIĆ I:     Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najveća i najmoćnija država na Balkanu i među južnim slavenima. Jedini dio današnje Bosne koji nije bio uključen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihać, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak. Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili (današnji Arnautovici) nadomak Visokog. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anžuvinski ljiljan  - istinski simbol bošnjaštva i snažne bosanske države. Da bi uzdrmao bosansku državu, ugarski kralj Ludovik je nakon skoro stogodišnjeg zatišja pokrenuo pitanje bosanskih heretika, zahtijevajući njihov progon, posebno u oblasti Usore. Stoga je Ludovik 1363 otpremio na Bosnu dvije kižarske vojske. Međutim, veliki bošnjački vođa - Tvrtko Kotromanić I - do nogu potukao obje Ludovikove vojske - jednu pod gradom Sokolom na Plivi kod Jajca, a drugu kod Srebrenika.  Već 1366 dio bošnjačke vlastele se pobunjuje protiv Tvrtka i kralj biva prisiljen da potraži pomoć upravo na Ludovikovom dvoru. Punu vlast u Bosni Tvrtko ponovno učvršćuje 1369 godine i u sljedećih dvadeset godina načinjava od Bosne najveću i najmoćniju državu na Balkanu. Nakon što je ponovno zagospodario cijelom Bosnom, Tvrtko I Kotromanić je svoj prvi veliki vanjskopolitički uspjeh postigao na istoku, gdje su mu to omogućavale prilike nastale raspadanjem nekadašnje Dušanove države. Tvrtko I je, u cilju proširenja Bosne, stupio u savez sa knezom Lazarem, te 1373 godine skršio svog prvog istočnog susjeda, Nikolu Altomanovića. Poslije podjele Altomanovićevih posjeda, u granice Bosanske države kralj Tvrtko Kotromanić I je uključio  Gornje Podrinje sa Pivom, Tarom, te srednjim i donjim Polimljem. Ubrzo potom Tvrtko je zauzeo primorske župe Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je granicu Bosne pomjerio do Boke Kotorske. Podjelom posjeda Nikole Altomanovića, u sastav Bosne je ušao i današnji Sandžak. Uspješnim osvajačkim pohodima, Tvrtku Kotromaniću je zakonito pripao i "dvogubi vijenac" - dvostruka kraljevstka kruna Bosne i Srbije. U manastiru Mileševo kod Prijepolja, Tvrtko I se vjerovatno oktobra 1377 godine okrunio za kralja "Srbljem i Bosne i Primorju i Zapadnim Stranam" te počeo "s Bogom kraljevati." Istovremeno je svom narodnom imenu, čisto iz državnopravnih razloga, dodao i ime "Stefan", koje su simbolično nosili svi srpski vladari, pa tako i dvostruki vladar Bosne i Srbije. To je i u Bosni postalo tradicijom, pa su ga poslije Tvrtka I svom imenu dodavali svi bosanski kraljevi. 

     Bošnjački katolik, gospodar heretičke Bosne, čiju je crkvu odlučno branio, jednako kao što je štitio katolike i pravoslavne, koji su se teritorijalnim širenjem bosanske države našli u njenim granicama, Tvrtko I je po religijskim i političkim stavovima bio daleko od polusvetačkih likova i manastirske tame pravoslavnih srpskih vladara. Kao držač dvostruke krune, Tvrtko I je bio daleko od pomisli da obnavlja staru srpsku državu. Tvrtko I je 1382 utemeljio grad Novi (Sveti Stefan), na ulazu u Bokokotorski zaljev, a već sljedeće godine podigao je grad Brštenik (Sveti Mihajlo) kod Opuzena kao osnovu za izgradnju brodogradilišta i razvoj bosanske flote. Poslije dužeg otpora kralju Tvrtku su se 1390 predali sljedeći gradovi: Split, Trogir i Šibenik, sa otocima Brač, Korčula i Hvar. Pri kraju Tvrtkove vladavine, na istočnim granicama Bosne već se pojavljuju Turci-Osmanlije, koji polahko upadaju i u samu Bosnu. Prva provala Turaka u Bosnu uknjižena je u jesen 1386, kada je jedan njihov manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje su zaustavljeni od strane bosanske vojske pod zapovjedništvom Tvrtkovog vojvode Vlatka Vukovića. 27. VIII. 1388 Bosanska vojska je porazila  Turske osvajače i kod Bileće. Do odlučujuće bitke dolazi 28. VI. 1389. na Kosovu, gdje je bosanski vojvoda Vlatko Vuković predvodio bosansku pomoćnu vojsku. Tvrtko je u pismima Trogiru i Firenci, augusta 1389, Kosovsku bitku opisao i predstavio kao svoju pobjedu. Kralj Tvrtko Kotromanić I umire 1391 godine.

     GERZ ELJAZ (ĐERZELIJA):    Gerz Eljaz, rodom iz Janje kod Bijeljine, je bošnjački narodni heroj, koji je poginuo u ofanzivi koju je veliki bošnjački vojskovođa Hadum Jakub-paša poduzeo protiv Hrvata 1491 godine. U zasjedi gine Gerz Eljaz Đerzelija koji je u narodnoj pjesmi proslavljeni bošnjački junak. Čuveni bošnjački historičar, Ibrahim Alajbegović-Pečevija (1570-1650), piše u svojoj hronici Tarih-i Pečevi, da je ban Derenčin odsječenu Đerzelezovu glavu poklonio ugarskom kralju, a ovaj je ukopao na Budimskom Brdu (od tada prozvanom Gerzelez Brdo). Đerzelez je igrao važnu ulogu u odbrani Sarajeva 1480 godine u vrijeme opsade Vuka Jajčanina (Grgurovića). Prije Krbavske bitke 1495, u kojoj su Bošnjaci totalno potukli čitavu Hrvatsku vojsku, Đerzelez je bio Jajački ban.  Neki izvori smatraju da je Đerzelez preživio Krbavsku bitku i poginuo u blizini Sokol-grada (kod Varcar-Vakufa) u novom sukobu sa banom Derenčinom, koji je povremeno uznemiravao Osmanski teritorij. I sam sultan se divio Đerzelezu. U jednoj verziji  pjesme, vezir Ćuprilić je predstavlio Đerzeleza pjesničkim riječima, od kojih su sultanu od radosti suze na oči izbile, pa je uzviknuo: "Šućur Bogu i današnjem danu, kad ja imam ovakvih junaka!" U Gerzovu kod Sokola (Varcar-Vakufa) nalazi se Turbe Đerzelez Alije, kod kojeg se svakog 2 augusta na Aliđun (Alijin dan) održava narodno veselje. Ispod Hadži-Sinanove Tekije nalazi se velika čardaklija koju narod zove Đerzelezova Kula. Na Debelom Brdu u predjelu Soukbunara ispod Trebevića nalaze se otisci kopita Đerzelezovog dorata. Na lokalitetu Velika Drveta na Alipašinom mostu, na jednom od najstarijih bošnjačkih mezarja u Bosni, ukopana je Đerzelova sestra Ajka.

     HADUM JAKUB-PAŠA:     Stolovao je kao princ namjesnik u Amasiji, a 1490 godine Bajezit II ga postavlja za bosanskog sandžak-bega. U ljeto 1493, sa 8000 vojnika, Jakub-paša kreće u vojni pohod prema sjeverozapadu. Prolazi kroz Jajce i nastavlja pohod preko Une i Kupe i stiže sve do Celja, Ptuja, i Donje Štajerske. Kod Zagreba udara na jug, preko Modruša ka Udbini. Kod Prijevoja Sadbar put mu je bio zakrčen kamenjem i drvećem, te biva opkoljen hrvatima pod vodstvom bana Emerika Derenčanina. Ban Derenčanin u zamjernu za slobodan put traži da Jakub-paša sa svojom vojskom oslobodi sve kršćanske zarobljenike i preda sav plijen. Jakub-paša  predlaže otkupninu za siguran prijelaz, ali do dogovora nije došlo i Jakub-paša  sječe čitavu šumu i prokrčuje put do klanca. Ban Derenčanin nameće Jakub-paši bitku na otvorenom polju. Jakub-paša kreće u napad 9.IX.1493. Hrvatska vojska se spušta u ravnicu ispod Udbine, gdje se dvije vojske susreću. Hrvatska vojska biva opkoljena i u potpunosti razbijena sa svim zapovjednicima zarobljenim. Poslije ove pobjede, Jakub-paša zaslužno postaje rumelijski beglerbeg. U slavu pobjede nad hrvatima Jakub-paša  je spjevao Fahriju (hvalospev). Jakub-paša izvještava sultana Bajezita II da je na bojištu palo 9000, a zarobljeno 11000 Hrvatskih plemića. Krbavska bitka je značila "pravi rasap kraljevstva hrvatskog" i otvaranje kapije prodora prema srednoj Europi. Neposredno nakon Krbavske bitke, ban Vlatković se na Budimskom dvoru hvalio da će Jakub-pašu živa uhvatiti i otpremiti kralju na dvor. Čuvši ovo Jakub-paša mu u epskom stihu upućuje poslanicu: "Evo mene, hodi i ti amo, na mejdanu da se ogledamo, ko se hvali spremiću ga živa, što s' u rupu ko lisica skriva, nek se horoz junačinom gradi, pred sokolom on je jadnik mladi!"

     GAZI HUSREV-BEG:     Bošnjak po očevom porijeklu i vlastitom duhovnom opredjeljenju. Kao bosanski sandžak-beg osvaja Knin i Skradin, a krajem 1523 i Ostrovicu. Opsjeda sa bošnjacima i Jajce 1525. Imenovan je odlukom carskog divana 15.IX.1521 na čelo bosanskog sandžak-bega. Prije toga, Gazi Husrev-begov ćehaja Murat-beg Tardić zauzima Jajce, nakon čega pada i Banja Luka, i pogranični gradovi sa tvrđavama Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Kamatin, Bočac, Udbina, Vrana, Modruč i Požega. Sve ove gradove zauzeli su Bošnjaci sa Gazi Husrev-begom na čelu. Na kopnu kod Nadina u Dalmaciji, Gazi Husrev-beg je potukao Mlečane, a zatim opsjednuo Zadar, te robeći i paleći prokrstatio čitavom mletačkom Dalmacijom. S druge strane, Gazi Husrev-beg se istaknuo kao čuveni graditelj Sarajeva, u kojemu je izgradio najvece i najvaznije sakralne i profane objekte: Gazi Husrev-begovu dzamiju, Gazi Husrev-begovu džamiju, medresu, biblioteku, bezistan, hanikah (za izučavanje mistične filozofije), hamam, tašlihan, sahat-kula, Morića han, prvu bolnicu,  i dr., a Sarajevo transformisao u bogati i veliki grad (šeher) poznat širom Europe i prostranog Osmanskog Carstva. Za svoju zadužbinu Gazi Husrev-beg je ostavio ogromna dobra na teritoriji današnje Grčke, čitava sela i zemljišta u okolini Sereza, zatim širom Bosne, u okolini Sarajeva, Jajca, Ostrovice, Ključa, Tešnja... U gotovini je uvakufio ogromne sume u zlatu i srebru. Gazi, Husrev-beg je stanovao u Čurčića mahali, u kući odakle se pružao živopisan pogled na njegove zadužbine. Godine 1541 Gazi Husrev-beg gubi život u bitci protiv pobunjenih Kuča na teritoriji današnje Crne Gore. Po uobičajenom osmanskom postupku, utroba Gazi Husrev-bega je bila izvađena i zakopana na mjestu pogibije, a tijelo prenešeno u Sarajevo i sahranjeno u turbetu u haremu njegove prelijepe džamije. Po mjestu gdje je zakopana Gazi Husrev-begova unutrica, čitav kraj je prozvan Drobnjak / Drobnjaci. Gazi Husrev-beg je ukopan u haremu njegove džamije, pored koga je i turbe njegovog oslobođenog roba i prvog mutevelije njegovog vakufa Murat-bega Tardića. Iznad vrata na njegovom turbetu uklesan je tarih na kome piše: "Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na njeg pada." Okolo njegovih zadužbina nastala je posebna Husrevbegova mahala.

     MURAT-BEG TARDIĆ:     Bošnjački vojskovođa Murat-beg Tardić je ćehaja Bošnjačkog vojskovođe Jakub-paše koji je u Krbavskoj bitci 1493 do nogu potukao Hrvatsku vojsku. Kako su kliški uskoci uznemiravali Bosansku Krajinu, to se 1536 bosanska vojska koju je predvodio Murat -beg Tardić stalno nalazila oko Klisa. U blizini Sinja, Murat-beg Tardić podiže dvije utvrde, kako bi presjekao dovod hrane i drugog materijala nepristupačnom Klisu. U pomoc opkoljenom Klisu 1537 pristiže hrvatska vojska pod zapovjedništvom Petra Kružića. Murat-beg Tardić ga presreće kod Solina, gdje ga je i potukao. Nakon toga, 12.III.1537. Bošnjaci zauzimaju Klis. Svojom vojnom zaslugom, Murat-beg postaje upravnik Kliškog Sandžaka sa titulom bega.

     MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ:     Jedan od najvećih svjetskih vojskovođa, već istaknut u ratovima sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), u vrijeme sultana Sulejmana I Veličansvenog, Mehmed-paša Sokolović obavlja razne dužnosti u carskom saraju. Već 1543 bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša), a 1546 biva unaprijeđen u kapundan-pašu. Za dalje ratne zasluge, posebno na istoku i u perzijskoj vojni, ovaj plemeniti Bošnjak dobiva polozaj trećeg vezira 1555. Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva - 28.VI.1565 godine Mehmed-paša biva unaprijeđen na položaj prvog činovnika Carstva. Nakon pogibije Sulejmana Veličanstvenog pod opsjednutim Sigetom 6.IX.1566, janjičari na juriš zauzimaju Siget tri dana kasnije. Pune tri sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj se nalazio Sulejman Veličanstveni, Mehmed-paša je čvrsto držao vojnu snagu Carstva u svojim rukama, a i kasnije punih 13 godina bio je  - u sklopu Carstva - jedan od najsnažnijih svjetskih vladara. Osvajanjem Sigeta, pod vodstvom Mehmed-paše Sokolovića, hrvatski ban Nikola Zrinski živ je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed paša Sokolović šalje svom nećaku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku sa zadatkom da je proslijedi do Beča na ugarski carski dvor.  Mehmed-paša je u međuvremenu, a uz pomoć carskog štitonoše  Džafer bega i tajnog pisara  Feriduna, pune tri sedmice krio od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika smrt Sulejmana Veličanstvenog. 

     Mehmed paša je podizao brojne zadužbine i vakufe širom Carstva, a u svome rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je prelijepu džamiju. Podigao je tri do pet mostova na prostoru Bosne,  a to su ćuprija na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu, i Kozju Ćupriju u Sarajevu. Nema podataka da je Mehmed paša Sokolović gradio kršćanske objekte po Bosni. Međutim, vjerovatno je uticao na odluku osmanske države na obnovi Pećke Petrijaršije 1557, na čije je mjesto doveden Makarije koji je u srpskoj historiografiji pogrešno smatran za Mehmed pašinog brata. Mehmed-paša, kao član vezirskog vijeća, sigurno nije bio bez uticaja prilikom donošenja odluke da se obnovi srpska patrijaršija, ali to ne treba vezivati ni za kakva osjećanja niti sentimentalna sjećanja, nego isključivo za procjenu osmanskih državnih interesa.

     RUSTEM-PAŠA OPUKOVIĆ:     Sultan Sulejman je Rustem pašu držao "razboritim, punim vrlina i veselog duha." Nakon službe na dvoru, postaje beglerbeg u Anadoliji i Dijarbekiru, a u Istanbul se vraća kao četvrti vezir Porte.  Ženi se sa omiljenom Sultanovom kćerkom, bogatoj i prelijepoj Mihrimah (Sunčani mjesec). Već u proljece 1541, ovaj Bošnjak biva postavljen na mjesto  drugog vezira u Carskom divanu i u tom svojstvu učestvuje u devetom velikom Sulejmanovom osvajačkom pohodu, čiji je cilj bio zauzimanje Budima. Glavna bitka za Budim vodi se 21.VIII.1541. godine u kojoj su Bošnjaci, predvođeni tadašnjim bosanskim sandžakom Ulama-begom, porazili i rastjerali čete Ferdinanda Habsburškog. Nakon sto su Bošnjaci razbili opsadu Budima, janjičari su se u grad miroljubivo ušuljali i odmah putem telala objavili stanovnicima garanciju sigurnosti života i imovine, pod uvjetom da dobrovoljno predaju oružje i mirno prime janjičare. O događajima oko Budima, Rustem-paša je igrao značajnu ulogu kao diplomata i pregovarač oko mirne predaje grada.  Na položaj velikog vezira dolazi 1544, ali ubrzo biva okrivljen za smrt sultan-zade (princa) Mustafe, te pada u Sultanovu nemilost, pa mu je oduzet državni pecat. Međutim, vješta i moćna Roksalena,  uspjela je 1555 vratiti svog zeta na položaj velikog vezira koji je držao sve do smrti 1561. Za vrijeme svog života, Rustem-paša je stekao ogroman imetak koji je kao vakif trošio za podizanje brojnih zadužbina. Samo u Istanbulu je sagradio džamiju, medresu, karavan-saraj, hamam, i kutubhanu (biblioteku). U Sarajevu je podigao čuveni Brusa-bezistan, han i most preko Željeznice na Ilidži i druge objekte.

     HASAN KAFIJA PRUŠČAK:     Hasan Kafija Pruščak je bio jedan od najplodonosnijih bošnjačkih skolara i jedan od najvećih bošnjačkih mislioca. Puno ime mu je bilo: Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b. Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je njegovo književno ime, az-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini današnjeg Bugojna), al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi (Bošnjak) predstavlja oznaku njegove etničke pripadnosti. Rođen je 1544. godine u Pruscu, nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u Instanbulu punih 9 godina, a 1583 je imenovan za kadiju prusačkog kadiluka. Dr. Amir Ljubović navodi da je Hasan Kafija Pruščak  "napisao, koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz različitih znanstvenih oblasti i vjerskih disciplina, a predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo, spekulativna teologiija i logika." Napisao je poznato djelo Zrcalo za Prinčeve - pomodnu raspravu o vlasti, kao i popis Bošnjačkih učenih autora. Iz oblasti logike, Pruščak je napisao dva, svjetski priznata i veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike (stručno obrađen komentar na prvo djelo). Prvo djelo, Kafijin Kompendijum iz Logike, nastalo je 1580. godine, a drugo djelo, Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike, nastalo je 1583. godine.

     U svom prvom naučnom djelu iz logike, Hasan Kafija Pruščak je logičku problematiku razvrstao u sljedeće kategorije: (1) O riječima, (2) O ishodištima predodžbi - pet univerzalija, (3) O ciljevima predodžbi - interpretativni govor, (4) O ishodištima tvrdnji - sud, i (5) O ciljevima tvrdnji - silogizam. Petu kategoriju je podijelio na 4 sub-kategorije: (a) Apodiktika, (b) Dijalektika, (c) Retorika, (d) Poetika, i (e) Sofistika. U komentaru na svoje drugo logičko djelo, uz Uvod  - komentar dijeli na tri logička poglavlja: (1) O riječima, (2) O ishodištima predodžbi - pet univerzalija, i (3) O ciljevima predodžbi - interpretativni govor. Jedno od njegovih najpoznatijih djela iz apologetike je 'Dženetske Bašče - O Temeljima Vjerovanja.'

     U svom stručnom naučnom stvaralaštvu, Hasan Kafija Pruščak je isto tako napisao više djela i brošura iz akaida u kojima pojašnjava osnovne postavke akide ehli sunneta vel džema'ata. Ta djela su, pojašnjava Dr. Zuhdija Adilović, odigrala veliku ulogu u osvjesćivanju muslimana u tadašnjoj Bosni i susjednim predjelima.  Dr. Adilović ističe da je jedno od najznačajnihih djela Hasana Kafije "Svjetlo Istinske Spoznaje o Temeljima Vjerovanja u kome je dao komentar na poznatu poslanicu iz akide čuvenog imama Tahavija." Nadalje, Dr. Adilović ističe da "s obzirom da je Hasan Kafi živio u periodu početka dekadence Osmanskog hilafeta, dao svoj doprinos u analizi tadašnjeg stanja i ponudio konkretne prijedloge za njegovo prevazilaženje, tvrdeći da je polazna tačka u renesansi i napretku ispravno i čvrsto vjerovanje, smatram da mi danas možemo mnogo naučiti iz tog vrijednog djela i prepoznati greške u shvatanju glavnih temelja islamskog vjerovanja." Upravo je Hasan Kafija Pruščak taj koji je predskazao propast Osmanske Carevine upravo zbog toga što se tadašnja carska elita odala razvratu.

     MUHAMED SIN MUSE ALLAMEK (MUSIĆ):     Muhamed Musić je u starijim izvorima poznatiji pod nazivom Allamek (Sveznalica), a u novijim izvorima pod imenom Musić uz etničku doznaku al-Bosnawi (Bošnjak) i as-Sarayi (Sarajlija). Muhamed Musić je rođen 1595. godine u Sarajevu, gdje završava Gazi Husrev-begovu medresu. U Sarajevu je bio jedan od najpoznatijih Bošnjačkih filologa. U Istanbulu se školuje na tada jednom od najpriznatijih sveučilista u svijetu - čuvenom Sahn- i Semanu, koji završava 1616 godine. Izvrsnu životnu karijeru provodi kao Profesor, Sudija, i Pisac. 1626 godine piše komentar djela  ar-Risala aš'samsiyya i glose iz gramatike.  Dr. Amir Ljubović navodi da je Muhamed Musić držao i "predavanja iz logike prema vlastitom djelu."  Već 1627 godine počeo je da pise glosu uz komentar jednog poglavlja Kur'ana a.s. Od 1629 godine predavao je na dvije škole, a 1633 - kao visoko cijenjeni skolar - biva imenovan za  profesora čuvenog sveučilista Sahn-i Semana. Pisao je djela i oblasti gramatike (sintakse, stilistike, i retorike). Godine 1634/5 biva imenovan za vrhovnog sudiju u Siriji (Halep), gdje je isto tako nastavio da radi kao ugledni profesor. Posljednje dane svog života, po naređenju  Mustafa-paše Silahdara, Muhamed Musić provodi u izolaciji (čuvena tvrđava Rumeli Hisan, blizu Istanbula). Naime, Mustafa-paša Sildahar se bojao da Muhamed Musić nebi obavijestio nadležne o zlodjelima i nasilju koje je Mustafa-paša Sildahar vršio u Siriji. Unatoč izolaciji, Musić dobiva jedno od najviših priznanja - postaje Carigradski Kadija 1636. Umro je iste godine u Rumeli Hisaru gdje je i sahranjen. Njegovo poznato djelo Glosa uz Mulla Dzamijev komentar arapske gramatike 'al-Kafija' stampano je  1890 godine u Istanbulu; sva ostala djela su sačuvana u prijepisima. Nadalje se proslavio u pisanju djela iz logike, prava, egzegeze Kur'ana a.s. i dogmatike.  

     Dr. Amir Ljubović kaže da je Musićevo osnovno polazište bilo "da se kod razmatranja bilo kojeg znanstvenog problema, pa i u dogmatici, ne smije prihvatiti kao neosporno tačno neko rješenje samo zbog toga sto je odgovor već dao neki autoritet, pa ma ko on bio." Na području logike, najpoznatije mu je djelo Komentar 'Sunčanog Traktata' (djelo završeno 1626). Djelo je podijeljeno na: (1) Uvod i dvije rasprave - (a) O suštini logike i (b) O predmetu logike, (2) Prvi Članak: O pojedinačnim pojmovima  - (a) O riječima, (b) O značenjima, (c) O univerzalijama i partikularijama i (d) o definicijama, (3) Drugi Članak - sa Uvodom o Definiciji Suda i (a) o kategoričkom sudu, (b) o kondicionalnim sudovima, i (3) o pravilima suda (neposrednim formama zaključivanja), (4) Treći Članak - O Silogizmu - (a) Definicija, njeni dijelovi i figure, (b) O izmješanim silogizmima (modalnim), (c) O povezanom silogizmu, (d) O razdvojenom silogizmu, i (e) Dopune o silogizmu, te (5) Zaključak - sa dvije rasprave (a) O sadržajima silogizama, i (b) O dijelovima znanosti.

     JUSUF LIVNJAK (SIN MUHAMEDA):     Nedvojbeno je najstariji Bošnjački pjesnik alhamijado književnosti u Bosni. Uz Muhameda Hevaiju Uskufija, svrstava se i u pisce i na bosanskom jeziku iz tog vremena.  Za sebe kaže: "Ja, griješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, rođen sam u kasabi Livno, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije." Poznat je kao čuveni bošnjački putopisac. Sastavio je -  do sada - najstariji poznati putopis sa prostorrrrrrrra Bosne u Meku i Medinu koji datira iz 1615 godine. Njegova životna želja je bila da posjeti sveta mjesta i mezarja islamskih svetitelja. U svom čuvenom putopisu je u opširnim detaljima opisao sve moguće lokalitete kroz koje je proputovao, od Bosne, pa sve do svetih mjesta u Arabiji, i nazad. Put je trajao oko godinu dana, a cijelim putem Hadži Jusuf Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opširno zapisivao svaki detalj svoga puta, uključujući manje i veće gradove i mjesta, sela i zaseoke, čak i konake u kojima je odsjedao i koja je vidio.Kada je stigao u Carigrad napisao je da nema ni riječi ni pera koji može opisati ovaj prelijepi grad (Istanbul), a pri dolasku u Meku i Medinu od ushićenja je propjevao, pa opisao Harem-i Šerif, Mekam-i Ibrahim i Kabu u prelijepim stihovima.

     MUHAMED HEVAIA USKUFI:     Muhamed Hevaija Uskufi rođen je 1601 u Dobrinji kod Tuzle. Prvi je do sada, uz Hadži Jusufa Livnjaka, bošnjački pjesnik koji je pjevao na narodnom jeziku, koji je sa ponosom nazivao bosanski. Tako počinje i jednu pjesmu "Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani..." Obrazovanje stiče u Istanbulu, gdje biva i na dvorskoj službi. Stil pisanja podsjeća na jezik stečaka. Napisao je prvi rječnik bosanskog jezika - Potur Sahidija - 1631 godine, dakle 197 godina prije prvog srpskog rječnika. Prvi rječnik bosanskog jezika je napisan na arabici. Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Švedska).  Zahvaljujući Bošnjaku Muhamedu Hevaiji, Bošnjaci mogu slobodno da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rječnik bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i najstarijih na Balkanskim prostorima. Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje pisanjem prvog rječnika, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historičara Noel-a Malcom-a  na ovu temu, koji kaže: "Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku." Jedan bosanski pisac iz 18 stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija (koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol ići." Čak je 1601 godine Marvo Orbini zapisao da "od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni dan-danas paze na čistoću slavenskog jezika." Prvi poznati, sačuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz davne 1436 godine.

     MUSTAFA EJUBOVIĆ ŠEJH JUJO:     Mustafa Ejubović spada u vrstu najistaknutijih bošnjačkih pisaca na arapskom jeziku. Njegovo puno ime je Mustafa Yuyo b.Yusuf b. Murad Ayyubi-zade al-Mostari al-Bosnawi. Rođen je 1561 godine u Mostaru, a 1677 godine odlazi na školovanje u Istanbul, na čuveno sveučilište Sahn-i Seman, i nakon četiri godine ga završava.  Kako Dr. Amir Ljubović navodi, Ejubovićevi biografi  bilježe kako je "Šejh Jujo dobro uviđao slabost, učmalost i težinu stare skolastičke metode nastave u medresama, pa je svojim metodom predavanja i svojim udžbenicima  pokušao da krči nove puteve u metodici nastave."  U Istanbulu je napisao desetak djela, te većii broj spisa iz gotovo svih oblasti. Napisao je i 27 kraćih i dužih rasprava, među kojima su najbrojniji naučni radovi iz logike i disputacije (13 djela), prava (6 djela). Dodatno je napisao rad iz perzijske leksikografije i metrike, dva djela iz dogmatike, te sastavio zbirku vazova. Pretpostavlja se, prema broju sačuvanih spisa, da je napisao preko 60 naučnih djela. Od 1692 postaje Mostarski muftija. Vrijeme provedeno u Mostaru koristi za angažiranje u prosvjeti, predavanje, pisanje udžbenika i drugih aktivnosti. Umire u Mostaru 16. Jula 1707 godine. U Predgovoru djela Komentar 'Obuke iz Logike i Apologetike' bilježi da se dugo bavio ovim dvjema disciplinama i iz tih područja napisao izvjestan broj korisnih, manjih i većih, radova. Dr. Amir Ljubović navodi da je Šejh Jujo "bio zaokupljen pitanjima iz logike koja su se nužno vezivala za dijalektiku, tkz. nauku o pojmovima, zatim za sintaksu, stilistiku i retoriku."

     Njegovo prvo djelo Komentar 'Esirijevog Traktata iz Logike' tj. Komentar 'Isagoge'  nastalo je 1682 godine. Nakon predgovora, ovo djelo je podijeljeno na devet poglavlja: (1) Isagoga (rasprave o riječima, značenjima riječi, odnosu između riječi i ideja, zatim o pojmovima i o pet univerzalija - vrsta, rod, razlika, svojstvenost i akcidencija), (2) O interpretativnom govoru (o pravilima formiranja definicije i deskripcije), (3) O sudovima, (4) O silogizmu, (5) Apodiktika, (6) Dijalektika, (7) Retorika, (8) Poetika, i (9) Sofistika. Ovo djelo nosi naziv Korisna glosa uz 'Al-Fenarijeve napomene' za Esirudinov traktat iz logike. Njegovo drugo djelo iz logike, Novi Komentar 'Sunčanog Traktata' biva zavrseno 1690 godine.  Djelo je podijeljeno na Uvod, tri opsezna članka i Zaključak:  (1) O pojedinačnim pojmovima (odsjek o riječima, jednostavnim idejama, i istrazivanjima općeg i pojedinačnog), (2) O sudovima (odsjek o kategoričkom sudu, istraživanje o njegovim dijelovima i podjelama, utvrdjivanju kvantiteta sudova, određenosti i dosegu sudova, i o modalnim sudovima) zatim odsjek o podjeli kondicionalnih sudova, neposrednom zaključivanju (istraživanje o opozijici sudova - kontradiktornost i kontrarnost, istraživaje o konverziji - ekvipolencija, istraživanje kontrapozicije, i istraživanje o kondicionalnim sudovima), (3) O silogizmu (odsjek o definiciji silogizma i njegovim dijelovima (prva, druga, treća, i četvrta figura), zatim odsjek o uslovima zaključivanja s obzirom na modalitet u izmiješanim silogizmima (prva, druga, treća, i četvrta figura), zatim odsjek o povezanom silogizmu kod kondicionalnih sudova (konjunktivni sudovi, disjunktivni sudovi, kategorički i konjunktivni, kategorički i disjunktivni, konjunktivni i disjunktivni), zatim odsjek o rastavljenom silogizmu, o dopunama silogizma (složeni silogizmi, silogizam apsurda, indukcija, analogija), te  Zaključak koji se sastoji od dva poglavlja: (1) Istraživanje o sastavnim dijelovima silogizama (neosporno sigurna znanja - prva znanja i aksiomi, saznanja na osnovu iskustva, saznanja stečena eksperimentom, intuitivna saznanja, prenesena saznanja, propozicije u cijoj osnovi leže silogizmi, apodiktika, te dijalektika, retorika, poetika, i sofistika); i na kraju (2) Istraživanje o dijelovima znanosti (predmeti znanosti, principi znanosti - aksiomi, postulati, hipoteze, i pitanje znanosti - teze). 

     Već 1692, Mustafa Ejubović se ponovo osvrće na Isagogu Esirudina al-Ebherija, jer misli da će time razjasniti niz pitanja iz logike. Dr. Amir Ljubović navodi da je Mustafa Ejubović "nastojao da poveže marginalije i da na diskretan način skrene pažnju čitaocu gdje počinje i gdje završava problematika iz pojedinih poglavlja osnovnog teksta." Njegovo posljednje djelo iz oblasti logike Komentar 'Obuke iz Logike i Apologetike'  nastaje 1706 godine. Nakon Uvoda sa raspravama o značenju riječi i shvaćanju, djelo je podjeljeno na dvije opsežne kategorije sa petnaest poglavlja i zaključkom: Prva kategorija - Predodžbe -  koja se satoji od šest poglavlja: (1) pet univerzalija, (2) o rodovima, (3) izricanje o nečemu, (4) činilac za "višeg" je činilac za "nižeg", (5) zaključak o istrazivanjima univerzalija, i (6) odjeljak o onome sto definira nešto; zatim Druga Kategorija - Tvrdnje - koja se satoji od devet poglavlja: (1) kondicionalni sudovi, (2) o opoziciji, (3) o konverziji, (4) o kontrapoziciji, (5) o kondicionalnom sastavljenom silogizmu, (7) o rastavljenom silogizmu, (8) o indukciji, i zadnje poglavlje (9) silogizam je ili apodiktički.... Zatim slijedi zaključak koji govori o dijelovima znanosti.

     MUHAMED ČAJNIČANIN:     Muhamed Čajničanin je rođen 1731 godine u Čajnicu. Potpisivao se kao Muhammad b. Mustafa al-Čajnawi. Ovaj poznati Bošnjak visoko obrazovanje stiče u Istanbulu, a već od 1781-1783 predaje na istaknutoj Đumišića medresi u Sarajevu. Dva puta - prvi put 1783, a drugi put 1785 godine biva imenovan za Sarajevskog muftiju. Umire u Sarajevu 20. marta, 1792 godine. Njegovo najpoznatije djelo iz oblasti logike je Otkrivanje Tajni u Komentarisanju 'Isagoge.' Djelo je, nakon ospežnog Predgovora, podijeljeno na devet poglavlja: (1) Isagoga, (2) O interpretativnom govoru, (3) O sudovima, (4) O silogizmu, (5) Apodiktika, (6) Dijalektika, (7) Retorika, (8) Poetika, i (9) Sofistika.. O Muhamedu Čajničaninu je sačuvano veoma malo historijskih podataka. Dr. Amir Ljubović navodi da "mada se za cjelokupno stvaralaštvo na arapskom jeziku iz oblasti logike poznijeg perioda moze reći da je u duhu ideje i oblika njihovih velikih prethodnika, za Muhameda Čajničanina, odnosno za 'njegovo' djelo, se može reći da je tipično epigonskog karaktera."

     HUSEIN KAPETAN GRADAŠČEVIĆ:     Husein Kapetan Gradaščević rođen je u Gradačcu 1802 godine, jedan od najvećih bošnjačkih velikana čije će ime zauvijek ostati zlatom urezano u Bošnjačkoj historiji - pokretač čuvene Bošnjačke Revolucije i otpora prema Turcima.  Bio je jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka. Husein-Kapetan Gradaščević je bio odlučna, razborita, energična, pametna i visoko moralna osoba. U Bošnjaka je poznat kao "izdanak onog najboljeg što karakterizira Bošnjaka." Zbog toga su ga Bošnjaci prozvali "Zmaj od Bosne." Za vrijeme svog života podiže mnoge zadužbine, a 1823 fra Iliji Starčeviću dozvoljava da otvori prvu katoličku školu u Bosni. Za svoje vrijeme je bio pravi demokrata - nijednu odluku nije želio donijeti bez konzultacije sa svojim suradnicima i samim narodom na koji se oslanjao i koji je predvodio. Bošnjaci su, u sklopu neuspješnih ratova koje je vodilo Carstvo, snosili ogromne materijalne i ljudske žrtve i toga je Husein-Kapetan Gradaščević bio svjestan. Nakon saznanja da će Bosna i bošnjački narod ostati potpuno izolovani sa centralnim dijelom Carstva  - sticanjem autonomije Srbije, Grčke, i Albanije - ponukali su Kapetana Gradaščevića na Revoluciju. Ubrzo, ratoborni Husein-Kapetan Gradaščevic postaje vođa i pokretač Revolucije protiv Turaka. Sa Bošnjačkom vojskom oslobađa Travnik i natjerava tadašnjeg Turskog vezira da skine svoju odoru, i nakon obrednog pranja obuče tradicionalno Bošnjačko odijelo.