Bismillahirrahmanirrahim

Cjenjeni posjetioci, draga braćo i poštovane sestre, dragi prijatelji, Es selamu alejkum Ve Rahmetullahi Ve berekatuhu

Bošnjački nevladini predstavnici Crne Gore umjesto počasne garde koriste se počasnom folklornom grupom !!!

To je raalnost demokratskih dostignuća u Crnoj Gori !!!

Bošnjačkom narodu (30 % stanovništva) u Crnoj gori se, na osnovu onog što se vidjeti može povjerio resors kulture (igre i pjesme i ako nam je najmanje do toga), ministarstva bez (fotelja) portfelja i svakako umjesto autentičnih političkih partija i autentičnih predstavnika Bošnjačkog naroda iz redova tih partija, t.zv. autentični predstavnici iz reda nevladine organizacije zvane "Bošnjački savjet" crne gore. Ako se slučajno neki strani diplomata smiluje da posjeti taj ured  Bošnjačkog savjeta u Rožaje njegov predsjednik umjesto počasne garde postroji počasnu folk-lornu grupu te tako simbolično dočara da naš Bošnjački narod ipak postoji, živi i kako tako i egzistira. Mudra je ovo igra predsjednika B.S. dr.Šerba Rastodera, ako neko iz svjetske diplomatije bude ovo i propratio. Ipak stav mirno ambasadora Mura najbolje govori o tome da nama predstoji svijetla i napredna budućnost na zabavno-kulturnom polju i da će mo najdostojanstvenije na tom polju predstaviti sebi i svijetu svoju otadžbinu koja plaho za nas i ne mari. 

Video zapis

Bošnjačka počasna garda crne gore

Sandžački velikani prošlosti i sadašnjosti

CRNA GORA SE OPRAŠTA OD 44 ŽRTVE ŽELJEZNIČKE NESREĆE Bol koji se ne može izmjeriti

---

POTRESNA ISPOVIJEST VODNIKA GORANA FILURIJE I VELIMIRA PEROVIĆA Kočnicu nijesmo mogli da pomjerimo   Putovanje iz roditeljskog doma u Kragujevcu do radnog mjesta u Baru kobnog 23.januara zauvijek će ostati u sjećanju dvadesettrogodišnjeg vodnika Gorana Filurije. Uspio je da preživi tešku željezničku nesreću, a zbog spasavanja mališana Vasilija i Lole Vučković unaprijeđen je u čin starijeg vodnika. - Po dolasku iz Kragujevca, ukrcao sam se u voz koji je krenuo sa 15 minuta zakašnjenja. Sjeo sam u drugi vagon koji je bio prepun djece i studenata. Voz je prvi put stajao 45 minuta, zatim još dva - tri puta. Kad je stao posljednji put, osjetili smo da je kvar u pitanju. Sjedjeli smo i pričali u kupeu i voz je krenuo. Onda je jedan čovjek potrčao kroz vagon i uzviknuo: "Nema kočnica". Pomislio sam da to ne može biti istina. Odjednom je zavladala panika. Svi su stajali. U tim trenucima pokušao sam da sačuvam prisebnost. Govorio sam putnicima da sjednu, da se smire. Zajedno sa dva mladića bezuspješno sam pokušavao da povučem ručnu kočnicu. Nijesmo mogli da je pomjerimo ni za milimetar. Oni su odustali, a ja sam, opirući se nogama, i dalje svom snagom vukao kočnicu - priča Goran. Voz ulazi u tunel, ne odvaja se od kočnice, ali voz počinje da se prevrće. Trenuci postaju vječnost. Voz staje, ali on ne smije da se pomjeri. - Osjećaj od trenutka kad smo ušli u tunel, pa do momenta kad je voz stao ne mogu da opišem riječima. Najprije muk i tišina, a zatim panika, plač, vrisak... Znao sam da je ispod nas provalija i rijeka, jer često putujem. Na meni je bilo nekoliko osoba. Pomjeram najprije jednu nogu, a onda sam uspio da se izvučem. Prizor je bio stravičan. Razbacana odjeća, cipele, krvava glava odmah pored mene. Četvoro mrtvih sam pokrio. Kroz prozor se najprije izvukla jedna djevojka, ja za njom. Ugledao sam u vagonu uplakanu djevojčicu. Ne znam koliko je imala godina. Rekla mi je da se preziva Šebek i da je povrijedila ruku. Tražila je roditelje i brata, ali njih nijesam vidio. Kad sam je izvukao iz olupine, ugledao sam drugu djevojčicu, bosu i krvavih ruku. Plakala je za bratom Vasilijem. Kod jednog starijeg čovjeka, koji je dozivao ženu, ostavio sam djevojčice. Zatim sam ugledao dječaka. Povrijedio je oko. Bio je bos i uplakan. Kazao mi je da se zove Vasilije. Pokrio sam ga nekom jaknom, a jedna žena mi je dodala kapu. Uzeo sam ga u naručje i poveo kod sestre. Zatim su stigli mještani - ispričao je vodnik Firulija, koji je sa mališanima ubrzo vatrogasnim kolima prebačen u Klinički centar. Tamo su slike bile jednako potresne kao u kanjonu gdje su, kasnije će se ispostaviti, ugašena 44 života. Više nije mogao da izdrži. - Otišao sam na autobusku stanicu. Jedan kolega je došao po mene i odveo me u Vojno-medicinski centar. Imao sam veliku sreću. Prošao sam sa lakšim povredama i ogrebotinama - istakao je Goran i dodaje da je čuo za izjave da su ručne kočnice bile ispravne, ali je ubijeđen da to nije tačno. Dok leži u bolesničkoj postelji, prebira po sjećanju. Jezive slike pokušava da zaboravi, ali one će ga dugo mučiti.

---

OTKUD JA MEĐU ŽIVIMA   Vodnik Velimir Perović sa lakšim povredama glave i noge u postelji Vojno-medicinskog centra prisjeća se drame iz putničkog voza 6103. - Bio sam u trećem vagonu sa 60 putnika. Atmosfera je bila prijatna, zahvaljujući žagoru 15 mališana. Kad smo nakon zastoja od 45 minuta krenuli, začuo se zvižduk i aplauz. Tako je bilo i kad je voz krenuo treći put, ali sam brzo osjetio da nešto nije u redu. U prva dva vagona su već znali da su kočnice otkazale. Jedan radnik je ušao, otvorio ormarić i pokušavao nešto da popravi, a zatim je uzviknuo: "Kukala nam majka". Tajac, panika, počinje borba za život. Voz juri prugom. Kad smo prošli most na Maloj rijeci, osjetio sam olakšanje. Kao da smo se tog trenutka zaustavili. Kad smo ušli u tunel izletjeli smo iz šina, ostalo je, nažalost, poznato. Nakon prevrtanja samo sam se zapitao: "Otkud ja među živima" - priča Perović. Bez jedne cipele, izašao je kroz prozor na vrh vagona. Ugledao je jednog mladića koji je izlazio iz olupine. Zajedno su izvukli dječaka, dvije djevojčice i jednu ženu. - Djeca su plakala i molila da im spasemo majku. Kad smo i nju izvukli, dječak je rekao: "Čiko, možeš li mi torbu izvući". Vratio sam se u vagon. Uz prozor su bile prislonjene dvije žene i čovjek, obliveni krvlju, ali živi. Poslije 15 minuta stigli su policajci -ispričao je Velimir. I njega “bole izjave pojedinaca da su ručne kočnice radile”. - To su laži. Vukli smo ih uzaludno. Da su radile, vjerovatno bi bilo drugačije - tvrdi Velimir, koji je kao i Filurija unaprijeđen u viši čin.

---

POMOĆ I DALJE PRISTIŽE “Rusal” dao 150 hiljada   Podgorica - Povrijeđenima i porodicama tragično stradalih u teškoj nesreći i juče je pristizala pomoć iz svih krajeva Crne Gore i van njenih granica. Na račun Crnogorske komercijalne banke do juče u 17 sati je uplaćeno 1.422.135 eura. Posebna briga pokazuje se djeci. Predstavnici Pošte juče su povrijeđenim mališanima u Institutu za bolesti djece uručili “Milka paketiće”, "Dječji savez" Podgorica saopštio je da će ona moći besplatno da ljetuju u Dječjem odmaralištu u Sutomoru, dok će kupac KAP-a ruska kompanija "Rusal" izdvojiti 20.000 eura za rehabilitaciju košarkaša podmlatka KK "Mornar". Predsjednik kompanije "Rusal” Oleg Deripaska, kako je javila agencija Beta, je obavijestio ambasadora SCG u Moskvi Milana Roćena da će porodicama nastradalih dodijeliti 150.000 evra. Pošta Crne Gore je kao pomoć unesrećenima opredijelila i 20 hiljada eura, koliko i Fond zadravstva, te Univerzitet. “Hemofarm” iz Vršca je uplatio 20 hiljada i lijekove u vrijednosti od 30 hiljada eura, dok su DPS, Fond penzijsko-invalidskog osiguranja, Montenegrobanka,Regionalni vodovod, Crnogorsko primorje, Barska plovidba, Direkcija za izgradnju autoputeva, Agencija za telekomunikacije i “Grand kafe” dali po 10 hiljada eura. Pomoć za žrtve nesreće pružili su i Poslovni centar "Maša", Privredna Komora Crne Gore, benzinske stanica “FAB LIVE” iz Podgorice, Mesna industrija “Goranović, AD “Prive petrol”, Tehnoput d.oo.,”Dr Simo Milošević”,”Provladex”, Pravoslavna mitropolija crnogorsko-primorska, Stadion Podgorica, “Gradnja promet Spuž”, Regulatorna agencija za energetiku, Bellevue hotels grup, Sindikat AD Rudnika Nikšić,KIPS, “Panto market”,Crnagora put, Uprava pomroske sigurnosti,Zavod za izgradnju Bara, MEX, Knjaz Miloš Montenegro, i Zoran Bećirović - koji su odvojili po 5.000 eura.Kuća hemije i Savez udruženja penzionera dali su po 3.000. Pored pomoći na republičkom nivou, brigu o stradalima posebno vode i njihove matične opštine. Gradonačelnik Cetinja Milovan Janković posjetio je juče povrijeđene sugrađane u KBC, obavijestivši ih da računaju na podršku Opštine -koja je preuzela i troškove sahrane Slavice Grabovice sa Cetinja. Opština Budva uplatila je 30.000 eura, Opština Kotor 10.000 eura, a to su učinili i Direkcija za izgradnju i uređenje Kotora, Vodovod, Dom studenata- Dobrota, “M renta kar”, “Niksen”, “Ekspokomerc”, “Jadran Perast”, porodica Nikole S. Popovića sa Njeguša i još dvadesetak Kotorana. Izvršno vijeće Vojvodine odlučilo je juče da Vladi Crne Gore uputi dva miliona dinara kao pomoć porodicama žrtava i povrijeđenima. Islamska zajednica Sandžaka organizovaće sjutra u svim džamijama akciju prikupljanja pomoći za stradale, saopšteno je iz Mešihata. Povodom najveće željezničke nesreće u Crnoj Gori i juče je na adrese najviših državnih zvaničnika i porodica stradalih pristizao veliki broj saučešća, među kojima i predsjednika Evropske komisije Žoze Manuela Baroza.

---

RAČUNI I ZA INOSTRANSTVO   Vlada Crne Gore otvorila je kod Crnogorske komercijalne banke poseban žiro-račun solidarnosti za pomoć nastradalima i povrijeđenima u željezničkoj nesreći: 510-0-40 sa pozivom na broj 293908-23012006. Za uplate iz inostranstva: Incoming payment instruction 59: Beneficiary customer: /293908-23012006 Pomoć nastradalima u željezničkoj nesreći 81000 Podgorica Montenegro 57:Account with institution: Crnogorska komercijalna banka AD 81000 Podgorica - Crna Gora Swift Code: CKBC CS 22 Acc.No 400876851700 EUR/USD 56:Intermediary bank: Commerzbank AG Frankfurt/Main Germany Swift Code: COBA DE FF Intermediary Bank CITIBANK N.A. New York ABA Routing: 021000089 Swift Code: CITI US 33

---

Kući otišlo 60 pacijenata   Podgorica - Iz Kliničkog centra Crne Gore u protekla dva dana na kućno liječenje otpušteno je 60 pacijenata, tako da je u toj ustanovi trenutno na liječenju 138 putnika iz voza koji se u ponedjeljak sunovratio u ambis kod Bioča, rečeno je sinoć “Vijestima” u KC-u. Sa Instita za bolesti djece kući je otišlo 25 mališana, dok je sa ostalih odjeljenja KC otpušteno 35 pacijenata. Zbog stabilnijeg zdravstvenog stanja, sa intenzivne njege na Odjeljenje ortopedije juče je smještena Ivana Janjić. Direktor klinike za anesteziju i intenzivnu terapiju dr Ljubica Pejakov kazala je da je stanje ostalih 12 bolesnika na intenzivnoj terapiji “bez promjene”. Ona je kazala da su ovi pacijenti “stabilizovani na svim mjerama intenzivne potpore”, ali nije željela da prognozira kako će teći oporavak tih pacijenata, napominjući da je “to nezahvalno, jer do promjena može doći iz minuta u minut”. Ranije juče, na konferenciji za novinare načelnik Centralne intenzivne terapije dr Zoran Jovančević je kazao da je stanje dva pacijenta na tom odjeljenju kritično, dok su ostali “vitalno stabilniji i očekuje se njihov oporavak”. Pejakov sinoć nije željela da detaljnije komentariše stanje tih pacijenata, navodeći da su “svi oni ugroženi čim su na intenzivnoj njezi”. U Kliničkom centru je rečeno da nema potrebe da se neki od bolesnika prebacuju u neku drugu bolnicu radi nastavka liječenja. Sa Neurološke kllinike juče je na kućno liječenje otpuštena Milica Popović, a stanje ostalih pacijenata je stabilno, rekao je direktor te klinike dr Novak Lakićević. Slična situacija je i na Ortopedskoj klinici na kojoj je nakon nesreće zbrinuto 35 pacijenata. Načelnik tog odjeljenja dr Žarko Dašić kazao je da je tokom jučerašnjeg dana na kućno liječenje otpušteno osam pacijenata, dok je stanje ostalih stabilno. - Operisano je 13 pacijenata, a planirano je da danas i sjutra završimo i ostale hirurške intervencije kod pacijenta kod kojih je to neophodno - kazao je on. Prema Dašićevom mišljenju, pravo je čudo da nije došlo do najtežih povreda, koje bi mogle da izazovu amputaciju ili paralizu, s obzirom da je riječ o udesu ravnom zatrpavanju ili zemljotresu. Dašić je kazao da je stanje mašinovođe Slobodana Drobnjaka stabilno. - On ima prelom desnog kuka. Planirano je da bude operisan sjutra - kazao je Dašić. Juče je povrijeđene posjetila predstavnica Svjetske zdravtsvene organizacije za SCG dr Dorit Nitzam. Ona je kazala da je zdravstveni sistem Crne Gore “uspio da odradi sve što je bilo neophodno” i istakla da je “impresionirana” onim što je urađeno nakon nesreće. Desetogodišnji Srđan Radanović, koji je nakon nesreće smješten u kotorsku bolnicu, sinoć je otpušten kući. Stanje njegove majke Vesne, koja je zadobila povrede glave je bolje, ali će još nekoliko dana biti zadržana u bolnici.

---

TELEFONI ZA INFORMACIJE   U Kliničkom centru sinoć je počeo da radi “kol centar”, odnosno otvorene su posebne telefonske linije na kojima se građani mogu informisati o zdravstvenom stanju pacijenata koji su povrijeđeni u nesreći na Bioču. Na pozive građana javljaće se isključivo ljekari specijalisti u terminu od 8 do 23 sata. Telefoni za informacije su: 081 412 306, 069 858 858 i 067 444 412

---

ISTRAŽNI SUDIJA SINOĆ TRI SATA SASLUŠAVAO MAŠINOVOĐU “VOZA SMRTI” Drobnjaku određen pritvor   Podgorica - Istražni sudija Osnovnog suda u Podgorici Zoran Radović sinoć je u Kliničkom centru u Podgorici saslušao mašinovođu Slobodana B. Drobnjaka (46) i odredio mu pritvor do 30 dana. Drobnjak je osumnjičen da je počinio “teško djelo protiv bezbjednosti saob-raćaja”. On je upravljao vozom broj 6103 koji se u ponedjeljak u 16.03 sunovratio u ambis kod Bioča i u smrt odnio 44 putnika, dok ih je 198 povrijeđeno. Tročasovnom saslušanju, koje je obavljeno na Ortopedskom odjeljenju Kliničkog centra, gdje Drobnjaka sjutra očekuje operacija kuka, prisustvovao je osnovni državni tužilac Veselin Vučković, njegov zamjenik Olivera Ražnatović i branilac Dragana Vujović. - Mašinovođu sam ispitao po krivičnoj prijavi CB Podgorica. Za sada je samo on osumnjičen da je odgovoran za tešku saobraćajnu nesreću - izjavio je sinoć oko ponoći “Vijestima” sudija Radović. On je dodao da osnovni državni tužilac Veselin Vučković ima rok od 48 sati da podnese zahtjev za sprovođenje istrage, što će prema izvorima “Vijesti” i biti učinjeno. - Nakon podnošenja zahtjeva, obavezan sam da ponovo ispitam Drobnjaka u roku od 48 sati i da donesem odluku - rekao je Radović. Drobnjakov branilac, advokat Dragana Vujović sinoć je “Vijestima” kazala da je mašinovođa pred istražnim sudijom ponovio odbranu koju je dao policiji, o tome kako je preduzeo sve radnje da bi obezbijedio voz od samopokretanja, postavio kočione papuče ispod točkova i zategao pritvrdne kočnice. Drobnjak tvrdi da je morao da zaustavi voz na oko 700 metara od stanice u Bratonožićima, na mjestu gdje je najveća nizbrdica oko 25 promila, jer nije mogao da uključi glavni prekidač za dovod struje. - Pošto nije imao pomoćnika, poslao je konduktera da pronađe lokalni telefon na pruzi i zatraži pomoć. Kazao je da je dobio povratnu informaciju da je kondukter nazvao stanicu Lutovo i da su odatle pozvali Podgoricu. Rečeno im je da sačekaju pomoć. Čekao je oko pola sata. Pomoć nije stizala, a onda se kompozicija pokrenula. Ušao je u voz pokušavajući da nešto uradi, ali je voz dobio ogromno ubrzanje. Ispričao je da ne zna kolika je bila brzina, “možda i 200 na sat”. Drobnjak misli da je riječ o velikom kvaru, jer nije normalno da voz krene nakon svih preduzetih mjera. Izjavio je da mu je žao što je ostao živ. Ne može svega da se sjeti, ali je pokazao želju da ispriča sve o tragediji - kazala je Vujovićeva. Ona je rekla da je mašinovođa ispričao kako je u Bijelom Polju otpravnik vozova u putni list upisao da je na Drobnjakovom vozu sve ispravno. - Pregledač kola mu je upisao da svi kočioni blokovi rade i on je krenuo. U Mojkovcu je prvi put imao problem sa glavnim naponskim prekidačem kada je prolazio ispod trafostanice, ali je to sanirao. U Kolašinu nije imao nikakvih problema - prenijela je Vujovićeva. Drobnjak u Željeznici Crne Gore radi 15 godina, a saznajemo da nikada nije disciplinski odgovarao. Otac je četvoro djece.

---

VJEŠTACI IZ BEOGRADA NA MJESTU NESREĆE   Četvoročlani tim vještaka iz Beograda, eksperata za željeznički saobraćaj i kočione sisteme, juče je sa istražnim sudijom Zoranom Radovićem bio na mjestu gdje je voz izletio iz šina. - Upoznao sam ih sa tragovima. Ulazili smo u voz, vještaci su gledali upravljački mehanizam. Pokušavali smo da pronađemo materijalne tragove koji bi bili bitni za njihov nalaz. Bili smo i u Bratonožićima da bi ih upoznao sa svim detaljima istrage - kazao je sudija Radović. U ekspertskom timu su Milan Marković sa Saobraćajnog fakulteta, kao i Vladimir Vajnhal, Vojislav Marjanović i Josip Vujičić sa Instituta za saobraćajna vještačenja “Kirilo Savić”.

---

RADOVIć: KOMISIJA ŽELJEZNICE šTETI ISTRAZI   Istražni sudija Zoran Radović upozorio je sinoć upravu Željeznice Crne Gore da svojim saopštenjima o tome da je ljudski faktor uzrok nesreće prejudicira istragu i krši načelo da je svako nevin dok se drugačije ne dokaže. - Željeznica Crne Gore očigledno prejudicira tok krivičnog postupka i time krši načelo pretpostavke nevinosti. Na ovaj način se samo šteti istrazi. Oni ne bi smjeli da izlaze u javnost sa takvim zaključcima, prije završetka krivičnog postupka - rekao je Radović "Vijestima". Uprava Željeznice saopštila je sinoć da je njena drugostepena Komisija za vanredne događaje, na osnovu do sada prikupljenih podataka utvrdila da vozno osoblje nije preduzelo "predviđene radnje za obezbjeđenje voza od samopokretanja". "Vozno osoblje je trebalo da nakon zaustavljanja na otvorenoj pruzi obezbijedi voz od samopokretanja, upotrebom sve četiri pritvrdne kočnice i četiri zaustavne papuče", kaže se u saopštenju. Komisija Željeznice tvrdi da je vozno osoblje upotrijebilo tri zaustavne pločice, od kojih dvije nijesu pravilno postavljene, te da to nije bilo dovoljno za obezbjeđenje voza od samopokretanja. Uprava Željeznice već prvog dana poslije nesreće izašla je sa sličnim ocjenama, uz tvrdnje da je voz bio ispravan, a da osoblje voza nije uradilo sve što procedura nalaže.

---

MAŠINOVOĐE SPREMAJU PODRŠKU KOLEGI   Predstavnici četiri sindikata mašinovođa formirali su juče Komisiju, čiji je cilj da pomogne rasvjetljavanju uzroka tragične nesreće i da ukaže da “ljudski faktor” ne može biti isključivi krivac nesreće - kao što je to utvrdila posebna komisija Željeznice. - Petočlana komisija u kojoj su predstavnici Nezavisnog, Jedinstvenog, Samostalnog i Sindikata mašinovođa Bara počeće danas sa radom, rekao je “Vijestima” predsjednik nezavisnih Anđelko Rogač. On je kazao da mašinovođe rade u lošim uslovima, da su vozovi veoma stari i dotrajali i da zbog toga oni ne mogu biti krivci zbog kvarova na vozovima i posljedica toga.

---

DVOJE DJECE U TEšKOM STANJU   Podgorica - Iz Instituta za dječije bolesti juče je na kućno liječenje otpušteno šestoro djece, dok je u bolnici zadržano osmoro od kojih je dvoje u kritičnom stanju - saopštio je sinoć “Vijestima” direktor tog Instituta dr Omer Adžović. On je juče oko 14 časova kazao da medicinsko osoblje Odjeljenja intenzivne njege i dalje pomno prati teško stanje devetogodišnjeg Gojka Gardaševića iz Sutomora, koji je u nesreći zadobio više različitih povreda glave, grudnog koša i trbuha. - Poslije složenog operacionog zahvata, dječaku je bila uključena mehanička ventilacija. Međutim, preksinoć je primijećeno izvjesno poboljšanje, jer je počeo da diše spontano. Njegovo stanje je i dalje veoma ozbiljno - objasnio je Adžović. U teškom stanju, prema Adžovićevim riječima, je i beba Beranke Grozdane Selimović, koja se nakon zadobijenih povreda u željezničnoj nesreći, porodila četiri sedmice prije predviđenog termina. - Novorođenče je na aparatima i u teškom je stanju, bez promjena u protekla dva dana. Beba na glavi ima hematom, nastao najvjerovatnije od udaraca, koje je primila njegova majka - kazao je direktor Instituta za dječije bolesti. On je, takođe, istakao da je djevojčica Amina Kuč, koja se do juče nalazila na Odjeljenju intenzivne njege, prebačena na Hiruršku kliniku tog Instituta, te da je njeno zdravstveno stanje stabilno. Šestoro povrijeđenih mališana, Barani Slobodan Stojanović, Lazar i Lara Pavićević, Bogdan Mićović, Lola Vučković i Petar Šćekić iz Tivta, juče su uz simbolične poklone otpušteni kući. - Boli me noga. Sve me boli - kratko je promuklim i drhtavim glasom prokomentarisao Bogdan, sa bolnom grimasom na licu. Lazarev i Larin otac, Đoriđije Pavićević, inače trener Košarkaškog kluba “Mornar”, u trenutku nesreće nije bio u vozu sa svojom djecom i drugim mališanima iz kluba, već ih je čekao na željezničkoj stanici. - Zadovoljan sam što su u ovakvoj tragediji moja djeca uošte ostala živa. Osjećam kao da su se ponovo rodila. Međutim, ne mogu biti srećan, jer je gubitak ogroman. U nesreći je stradao njihov drug i član kluba - veliki talenat i uzoran dječak, četrnaestogodišnji Milosav Žugić - kazao je Pavićević.

---

GLAVNI INSPEKTOR ŽELJEZNIČKOG SAOBRAĆAJA RADOMIR KNEŽEVIĆ ZA "VIJESTI" Prvo se voz osigura da ne krene pa se popravlja   Podgorica - Ono što je za prvaka bukvar za mašinovođu je pravilo da kada voz zaustavi, posebno na otvorenoj pruzi prvi njegov zadatak je da ga obezbijedi od samopokretanja - kaže glavni republički inspektor željezničkog saobraćaja Radomir Knežević. - To moraju da učine on i voznopratno osoblje-kondukteri, jer su oni, u tom trenutku, jedino službeno osoblje na pruzi. Mašinovođa odmah mora da aktivira pritvrdne ili ručne kočnice. Istovremeno se ispod svakih kola mora postaviti po jedna zaustavna papuča, koje se obično stavljaju ispred jednog od točkova prednje osovine svakih kola. Takvih papuča ima četiri. Ako se one postave pravilno i ako se aktiviraju kočnice, voz je obezbijeđen od samopokretanja, bez obzira na nagib terena na kojem je zaustavljen - kazao je Knežević. Svake godine uz vozni red Željeznica donosi saobraćajno-transportno uputstvo kojim se precizira za koju vrstu voza je predviđeno koje osoblje. - Tim uputstvom predviđeno je da lokalni voz nema pomoćnika mašinovođe. Njega imaju samo putnički vozovi - kazao je Knežević. On je rekao da mašinovođa nije u obavezi da otklanja kvarove na vozu. - On nije neko ko treba da održava vozno sredstvo. Ukoliko je siguran da može da otkloni lakši kvar, može to da uradi. Ako to nije slučaj, on treba da obezbijedi voz od samopokretanja i čeka pomoć, posebno ako je voz pun putnika - kazao je Knežević. On objašnjava da su vazdušne kočnice osnovne kod vozova. - Pretpostavljam da su u ovoj nesreći, zbog nekog kvara, vazdušne kočnice ostale bez komprimovanog vazduha tako da su te osnovne kočnice bile neupotrebljive - kazao je on. Koliko god se ulagalo u željeznicu i koliko god bude moderna oprema, Knežević kaže da će uvijek veliku i presudnu ulogu igrati ljudski faktor, koji je nemoguće zaobići. - Ja se bavim bezbjednošću željezničkog saobraćaja više od deset godina. Za to vrijeme nije bila nijedna nesreća na željeznici izazvana propustom željezničara. Isto tako nijedan alkotest nije potvrdio da su mašinovođe konzumirale alkohol. To sve govori da se i te kako vodi računa o ponašanju. Nažalost, i pored tolikog truda nesreće se, ipak, dogode - kaže Knežević.

---

NAJSTRMIJA PRUGA U EVROPI   Radomir Knežević kaže da je dionica pruge Beograd-Bar od Podgorice do Kolašina jedna od najtežih u Evropi zbog visine nagiba. - Na samom izlazu iz tunela gdje je došlo do izlijetanja voza sa pruge nagib iznosi 21,4 promila, što odgovora padu, odnosno usponu od 214 centimetara na svakih 100 metara pruge. Na dijelu pruge prije tunela, prema Bratonožićima, taj nagib ide i do 25 promila. Na kilometar takve pruge pad-uspon iznosi 25 metara. To su izuzetno visoki nagibi jer je u željeznici maksimalno dozvoljen nagib 27 promila - kazao je Knežević.

---

CRNA GORA SE OPRAŠTA OD 44 ŽRTVE ŽELJEZNIČKE NESREĆE Filip Vujanović:Rane su cijele Crne Gore   Podgorica (MINA) - Crna Gora vječno će se sjećati žrtava katastrofalne željezničke nesreće u kanjonu Morače, kao jedne od najtužnijih stranica svoje istorije, poručio je juče crnogorski predsjednik Filip Vujanović. Na komemorativnoj sjednici državnih organa, u kongresnoj sali crnogorske Vlade, on je kazao da je “Crna Gora u crnini”. “Tragedija u kanjonu Morače jedna je od najvećih mirnodopskih katastrofa u istoriji Crne Gore, koja je često puna ljudske patnje”, rekao je Vujanović. Kako je naveo, ova se tragedija čini najvećom i najbolnijom i zbog toga što je zadesila toliko mladih i djece. “Malih anđela koji život nijesu ni udahnuli, a već ih nema ili su u ranama, a rane su cijele Crne Gore i mnoge su neizmjerne i, nažalost, neiscjeljive”, naglasio je Vujanović. Napominjući da su na liticama moračkog kanjona ugašena 44 ljudska života, on je istakao da od tog gubitka oporavka i utjehe nema, ni za porodice nastradalih, niti za Crnu Goru. “Svaki od nastradalih života odnio je jedan dio nas, naših duša i naših bića. Njima nijesu mogli pomoći ni hrabri spasioci, požrtvovane medicinske službe, građani, rodbina i cijela Crna Gora koja je bila kao jedno biće te kobne večeri”, kazao je crnogorski predsjednik. Crna Gora je, prema njegovim riječima, obavijena teškom i dubokom tugom, i dijeli neprebolnu bol sa porodicama nastradalih. “I ne samo Crna Gora. Ova naša nezapamćena tragedija pobudila je snažno saosjećanje mnogih zemalja i naroda, što ne može umanjiti razmjere katastrofe, ali pokazuje da u ovoj velikoj nesreći nijesmo sami”, rekao je Vujanović. On je naveo da Crna Gora i njeni državni organi moraju učiniti sve da se porodice nastradalih ne osjećaju same u svom tragičnom gubitku. “Svjesni da ovu tragediju ne može ništa, pa ni vrijeme, zacijeliti, Crna Gora vječno će se sjećati žrtava ove katastrofalne nesreće, kao jedne od najtužnijih stranica crnogorske istorije”, istakao je Vujanović. Komemorativnoj sjednici prisustvovali su najviši crnogorski zvaničici, premijer Milo Đukanović i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, kao i predsjednik Državne zajednice Svetozar Marović, svi članovi Vlade i predstavnici ostalih državnih organa.

---

NIKŠIĆ I SUTOMORE TUGUJU ZA 10-GODIŠNJIM FILIPOM GARDAŠEVIĆEM Suzana javila ocu da voz nema kočnice   Nikšić - Desetogodišnji Filip Gardašević iz Sutomora, koji je preksinoć u podgoričkom KBC-u podlegao povredama zadobijenim u katastrofalnoj željezničkoj nesreći na Bioču, biće sahranjen danas u 14 sati na Gradskom groblju u Nikšiću. Bol porodica Gardašević i Anđelić, i njihovih brojnih prijatelja koji su juče bili pred nikšićkom kapelom za preminulim dječakom pomiješan je sa brigom za zdravlje Filipove majke Sonje, braće Ljubomira (13) i Gojka (8) i sestre Suzane (14) sa kojima je tog najtragičnijeg crnogorskog dana nakon zemljotresa 1979, bio u kupeu voza broj 6103. U najtežem stanju je Gojko koji je na Odjeljenju intenzivne njege, Ljubomir i Sonja su na Klinici za neurohirurgiju, a Suzana je na Ortopedsko- traumatološkoj. Gardaševići su se vraćali sa odmora. Djeca, koja su godinama navikla da idu kod majčinih u Tomaševo kod Bijelog Polja, tog dana su se pozdravili sa djedom i babom Radonjom i Granicom Anđelić i krenuli za Sutomore, gdje ih je nestrpljivo čekao otac Radosav. Njegovi najbliži rođaci, koji su juče smogli snage da govore o tim teškim momentima, ispričali su da je Suzana mobilnim telefonom razgovarala sa ocem kada je primijetila da voz dobija ubrzanje. “Rekla mu je da voz nema kočnice i veza se prekinula”, kazao je jedan od mladića koji je primao saučešće. Djevojčica je, prema njegovim riječima, najvjerovatnije prilikom prevrtanja vagona ispala u žbunje, a probudila se u naručju čovjeka koji je iznosio. U trenutku kada je shvatila da voz ne može da stane, Sonja je čvrsto zagrlila četvoro djece i držala ih dok ih je zaglušujući udar rastavio. “Sonja je, kada je došla svijesti, prvim spasiocima rekla da je Filip najviše povrijeđen, a ispričala je kako se sjeća da joj je Gojko prvi ispao iz zagrljaja”, kazao je mladić. Radosav, kao i njegova dva brata, od prije desetak godina žive u Sutomoru. Njihov otac Tomo iz Nikšića je odselio u Spuž, a oni na primorje.

---

Djeca za ponos   Bar - Nesreća na Bioču bolno je odjeknula i širom Sutomora, zbog tragedije porodice Gardašević koja se u ovo mjesto doselila iz Nikšića. Ova nadasve skromna i čestita porodica podstanarski živi u naselju Gorelac. Majka Sonja je zaposlena u jednom lokalnom minimarketu, otac Radosav je radnik, a djeca im pohađaju osnovnu školu. Vaspitani, mirni, svi odreda odlični đaci, Suzana u sedmom, Ljubomir u šestom, Gojko u trećem i preminuli Filip u drugom razredu. Svi u školi kažu da su djeca - za ponos roditeljima. Gardaševiće je u podgoričkim bolnicama u utorak obišla delegacija OŠ "Kekec", a predstavnici škole i roditelji danas u 9 sati putuju u Nikšić na sahranu malog Filipa. Predsjednica Opštine Anka Vojvodić i odbornici SO Bar juče su se u Nikšiću poklonili sjenima malog Filipa.

---

HILJADE PODGORIČANA U KOLONAMA NA GRADSKIM GROBLJIMA Oproštaj od komšija   Podgorica - Hiljade Podgoričana u mimohodu odalo je posljednju poštu i oprostilo se juče od sugrađana poginulih u nezapamćenoj željezničkoj nesreći. Među 44 žrtve ove tragedije, bilo je 18 stanovnika glavnog grada. Na tri gradska groblja, Čepurcima, Zagoriču i Cijevni sahranjeno je sedam poginulih, dok je 11 kovčega položeno u grobnice van Podgorice. Plato ispred kapele na groblju Čepurci bio je tijesan da primi sve koji su željeli da porodicama izraze saučešće i riječima, makar na trenutak, pokušaju da ublaže bol. Na tom groblju sahranjeni su ugledni advokat Mirko B. Petričević (52) i Branka Bojović (61). Na vječni počinak na groblju u mjestu Cijevna ispraćeni su četvorogodišnji Damir M. Tuzović i Enisa E. Šabotić (21). Na groblju u Zagoriču sahranjena je Lidija Bulatović (24) i Neđeljko V. Kojović (45). Predsjednik Republike Filip Vujanović, gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i ministar rada i socijalnog staranja Slavoljub Stijepović, u pratnji više opštinskih rukovodilaca izrazili su saučešće porodicama Boričić, Petričević, Tuzović, Šabotić, Knežević, Bulatović, Bojović. Nastradali Milić Delić (57) sahranjen je na groblju Krstac kod Mojkovca, Sofija Šoć (63) na cetinjskom groblju, Đorđije Boričić (52) na groblju u selu Nožice u Lijevoj Rijeci.

---

Grad u koloni tuge   Bijelo Polje - Veliki broj građana Bijelog Polja, okolnih mjesta i drugih crnogorskih gradova oprostio se juče od posmrtnih ostataka nastradalih u željezničkoj nesreći kod Bioča. U tužnoj povorci, u sportskoj dvorani u Nikoljcu, bili su i predsjednik SCG Svetozar Marović, predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić i premijer Milo Đukanović. Tokom dva dana pored 16 kovčega nastradalih Bjelopoljaca prošla je kolona od 50 hiljada ljudi koji su željeli da podijele makar djelić tuge sa njihovim porodicama. Opraštajući se od tragično nastradalih sugrađana, gradonačelnik Tarzan Milošević je naglasio da su ovi prostori zapamtili ratove i tragedije, ali da ovakvu ne pamte. - Nesreća koja nas je zadesila 23. januara ljudskom umu je neobjašnjiva. Ona je toliko velika, nepregledna i toliko surova da o tome najbolje govore slike prethodna dva dana u Crnoj Gori: tišina bezglasje, muk, ćutanje. Pokazala je Crna Gora hrabrost, dostojanstvo, snagu - dovoljno da tragedija ne bude mnogo veća. Nažalost, nedovoljno za 44 ugašena života - kazao je Milošević. On je rekao da su zahvaljujući naporima svih građana i službi posljedice užasne nesreće makar ublažene. Milošević se potom obratio porodicama žrtava nesreće: - Danas ovdje nikakve riječi nemaju značenje, nikakve riječi ne mogu biti utjeha ranjenim srcima djece, braće, roditelja, supružnika, rođaka, prijatelja, kumova i čitave Republike. Ako može biti utjeha za sve što vas je u ovom momentu zadesilo, neka vam je čast i ponos što ste imali ovakve članove porodice i prisustvo ovoliko svijeta. Nepregledne povorke, bol i tuga na licima i u srcima ljudi koji su vam izjavili saučešće, govore sve. I sada, kao i mnogo puta kroz našu istoriju, pokazali smo da smo grad ljudi koji se međusobno uvažavaju, poštuju, koji su jedni sa drugima, bez obzira na vjeru i naciju. Neka to i bude mala utjeha i porodicama i našem gradu za neprebol. Ove moje riječi neka ne remete vaš mir, nek ne povređuju vaše rane, neprebolne za sve nas. Plače i jeca Bijelo Polje, tuguje Crna Gora jer gubitak je veliki i nenadoknadiv - kazao je Milošević. On se zahvalio prijateljima iz svijeta koji su ponudili pomoć i uputili podršku. U ime porodica nastradalih, Miško-Bato Knežević izrazio je zahvalnost svima koji su pomogli da se ublaže posljedice tragedije, kao i institucijama koje su uputile materijalnu pomoć.

---

BOL KOJI SE NE MOŽE IZMJERITI   - Nema riječi utjehe porodici Čabarkapa. Ko će zamijeniti Dejanov osmijeh, ko će čekati njegove petice. Ko može zamijeniti Snežanu, nema utjehe za supruga Radomira, djecu Maju i Dragana. Pitaće se drugovi Nikola, “kada će izaći Rosi”. Ima li utjehe za Haliloviće, zar opet tragedija, ko ima sada snage da živi bez sedmogodišnje Naide. Može li mir Bistrice, da nadoknadi Lakov gubitak, ćerkama, sinovima, braći i unucima. Zar je bila Esadova sudbina tako gorka, da ga pored djece i braće, na put bez povratka prate roditelji. Umjesto majčine milosti i topline, ledeni je rastanak majke Mare sa svojim ćerkama i ostalom rodbinom. Nema suza, ne može se izmjeriti bol oca Stevana i majke Nade, kad od danas njihova mezimica, jedinica Bojana, nije više sa njima. Petnaest Anelinih godina, ostavilo je tugu u srcu, praznu kuću njenim najrođenijim i žalost svima nama za čitav život. Dragoje, šta si uradio svojim najbližim, zar si morao da ostaviš kuću punu žalosti i sam da biraš sudnji dan. Zar je poslije 40 godina za volanom, Mahova sudbina i njegove porodice, morala biti okrutna da pogine u željezničkoj nesreći. Nema riječi i utjehe za Edisu, Amelu i Seada, da izgube majku na takav način, a otac se bori za svoj život. Dvadeset Bojaninih godina malo je za jedan život, premalo za sve nas, vječni neprebol za Popoviće, brata Ivana, majku Vesnu i oca Veska. Dragane, tebe žale tvoje četiri mezimice i supruga. Ostavio si ih bez očinske zaštite i topline. Dušanov put bio je posljednji bez zagrljaja Ljiljane i Smilje i njegovih najbližih. Smiljana, zašto si ostavila Vuka i Biljanu, bez tople sestrinske ljubavi. Rajna, ima li riječi utjehe za sina Neđeljka, kćerke Bosu, Katu i Gordanu... rekao je Tarzan Milošević nad odrom stradalih sugrađana.

---

BERANE Sahranjeni Dostana i Luka   Berane - U prisustvu velikog broja građana, u beranskom selu Mašte, juče je sahranjena Dostana Bajić (72), a u selu Bubanje Luka Bubanja (45) koji su stradali u željezničkoj nesreći nadomak Podgorice. Sahrani su prisustvovali ministri Milutin Simović, Boro Vučinić i Predrag Bošković, kao i predstavnici Opštine Berane i svih političkih partija.

---

BAR SE DANAS OPRAŠTA OD MILOSAVA ŽUGIĆA (14) I DRAGANA NIKOTIĆA (41) Medo ostao bez supruge i sina   Bar - Barani se danas opraštaju od tragično preminulih Milosava B. Žugića (14) i Dragana V. Nikotića (41). Rodbina, prijatelji, poznanici - cijeli grad - sa neizmjernom tugom ispratiće ih iz gradske kapele na vječni počinak na groblje Gvozden brijeg. U 13 sati biće sahranjen Milosav Žugić, a potom u 15 sati Dragan Nikotić. Crni bilans užasa na Bioču u barskoj opštini dosegao je broj od pet žrtava. Osim Žugića, Nikotića i malog Filipa Gardaševića, udes voza nijesu preživjeli ni majka i sin Ajsela (31) i Selmo Kuč (10), đak OŠ “Jugoslavija”. Njih dvoje su sahranjeni prekjuče popodne na seoskom groblju u Zaljevu, u prisustvu velikog broja Barana. U vrletima Bioča, skromna i čestita porodica Kuč koja živi u barakama kod JP Komunalne djelatnosti, pretrpjela je nenadoknadivi gubitak. Ajsela se Selmom, drugim, jednoipogodišnjim sinom i kćerkom Aminom, starom osam godina, vraćala se iz posjete majci u Nedakusima, kod Bijelog Polja. Supruga i oca Meda, stolara, vijest o tragediji zatekla je u kući. Preživjeli članovi porodice Kuč pretrpjeli su teške povrede. Kćerka Amina je i dalje na odjeljenju intenzivne njege u Institutu za bolesti djece i nalazi se u teškom stanju. Drugi, jednoipogodišnji sin je na hirurškom odjeljenju Instituta i van je životne opasnosti.

---

Amfilohije služio liturgiju   Cetinje(MINA/Beta)-Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije služio je jutros u Cetinjskom manastiru liturgiju žrtvama teške željezničke nesreće. "Značajno je da je ta velika nesreća koja se nadvila nad nama probudila u svima duboko sastradanje i ljubav. Budi se ljudska solidarnost i kod ljudi od kojih ne očekujete da se u njima može roditi takva sastradalna ljubav", kazao je u besjedi Amfilohije, podsjećajući na veliku solidarnost ljudi iz zemlje i inostranstva sa žrtvama tragedije. "Ne zna se kako je i zašto došlo do te tragedije, ali je sigurno da se iza njih često skriva i ljudska nebriga, nebriga ljudi jednih za druge, previđanje opasnosti zbog nebrige oko željeznice, oko kola kojima se vozimo", kazao je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Amfilohije je kazao da su “takvi potresi i zato da bi u nama probudili, ne samo solidarnost nego i savjest i dublju brigu jednih za druge. Povodom željezničke nesreće kod Bioča nadbiskup barski monsinjor Zef Gaši i monsinjor Petar Perkolić, nadbiskup barski u miru, poslali su telegram saučešća predsjedniku Filipu Vujanoviću u kome su njemu, Vladi i porodicama stradalih izjavili saučešće.

---

NA GRADSKOM GROBLJU U DANILOVGRADU SAHRANJENA SANDRA MITROVIĆ Muk u gradu na Zeti   Danilovgrad - Na gradskom groblju u Danilovgradu, juče je sahranjena Sandra Mitrović, profesor engleskog jezika i novinar u dnevnom listu “Republika”, koja je stradala u teškoj saobraćajnoj nesreći na Bioču. Nepregledne kolone građana iz Danilovgrada, Podgorice, Nikšića i drugih gradova su u teškom muku prolazili pored Sandrinog odra. - Izuzetna djevojka prekinula je svoju životnu radost i let poput nježne ptice. U redakciji je urođenim darom i obrazovanjem osvojila sve bez izuzetka - rekao je Milorad Bošković, urednik “Republike”. Pripravnički staž novinara Sandra Mitrović je odrađivala u RTCG. Od nje se u ime ove medijske kuće oprostio generalni direktor Radovan Miljanić. - Njene radijske kolege jednodušno zbore: rijetko koji mladi čovjek je za kratka vremena i pripravničkog staža ostavio ljepši novinarski trag čovjeka, kao mlada novinarka Sandra - rekao je Miljanić.

---

Tri pogreba u Mojkovcu   Mojkovac - U prisustvu velikog broja građana Mojkovca i okolnih mjesta, juče su u Mojkovcu sahranjene tri osobe koje su stradale u nezapamćenoj željezničkoj nesreći na Bioču. U 14 časova na seoskom groblju Gostilovina sahranjena je Vojislavka Baltić (58) a Svetlana Ivanović (45) na Gradskom groblju, dok je u 15 časova na seoskom groblju Krstac sahranjen Milić Delić (57) koji je živio i radio u Podgorici. Sa Vojislavkom Baltić u vozu je bio i unuk Luka (10) koji je, srećom, ostao živ. On je iz Kliničkog centra mobilnim telefonom obavijestio roditelje o nesreći i da za babu ne zna ništa. Živa je ostala i Jovana Ivanović (9) koja je bila sa majkom Svetlanom.

23. januar 2006 god.Podgorica NEZAPAMĆENA ŽELJEZNIČKA NESREĆA NADOMAK PODGORICE Poginuo 41 putnik   Podgorica - Najmanje 41 putnik je poginuo a više od 200 je povrijeđeno od čega 90 djece juče oko 16 časova, u najtežoj željezničkoj nesreći koja je ikada zadesila Crnu Goru. Do tragedije je došlo u 16.03 časova kada je lokalni elektromotorni voz broj 6103, koji saobraća od Bijelog Polja do Podgorice, u blizini mjesta Bioče na izlasku iz tunela iskliznuo iz šina i sva četiri vagona se survala u provaliju. Direktor kliničkog centra Miodrag Đurović saopštio je sinoć oko ponoći da se 14 putnika nalazi na odjeljenju intenzivne njege, a da je od ukupno 90 povrijeđene djece 34 zadržano na liječenju. Đurović je najavio da će imena stradalih i povrijeđenih saopštiti danas. Policija je sinoć ostala da čuva mjesto nesreće, a danas će se provjeravati ima li žrtava i ispod prevrnutih vagona. Direktor Željeznice Crne Gore Ranko Medenica je kazao i da se pretpostavlja da je do nesreće došlo zbog kvara kočionog sistema i da se voz “otisnuo” na naizbrdici. - Karakteristike pruge su takve da pri malo većim brzinama koje su bile voz nije mogao ostati u šinama - rekao je Medenica, najavljujući da će stručne komisije Željeznice ispitati sve okolnosti nesreće i saopštiti precizne podatke. Prema svjedočenju više putnika, voz je neposredno prije nesreće bio zaustavljen. Putnicima se učinilo da je mašinovođa na stanici u Lutovu nešto popravljao. On je navodno i pozvao Željezničku stanicu i prijavio kvar. Onda se voz pokrenuo i naglo počeo da ubrzava. Putnici tvrde da je već u tunelu, posljednjem na nizbrdici prema Podgorici, kompozicija iskliznula iz šina i udarala u zidove. Po izlasku iz tunela u blagoj desnoj krivini voz se još oko 200 metara kretao između šina a zatim se strmoglavio u ambis. Prvi i drugi vagon sletjeli su stotinak metara ispod pruge, treći se prevrtao 50 metara, a četvrti se zaustavio na tridesetak metara od šina i putnici u njemu imali su najviše sreće. Dio putnika ispao je prilikom prevrtanja voza niz strminu i njihova beživotna tijela pronađena su nedaleko od vagona. Medenica je rekao da su nesreću preživjeli mašinovođa i dva konduktera, ali da zbog šoka nijesu u stanju da govore o okolnostima. U pomoć unesrećenim odmah su pritekli mještani, a ubrzo su stigli pripadnici interventne i specijalne jedinice MUP-a, vojnici, vatrogasci i hitna pomoć, ekipe Doma zdravlja. Veliki broj povrijeđenih u Urgentni sentar KC dovezli su i građani. Spašavanje je otežavao nepristupačni teren, hladnoća i olujni sjeverni vjetar. Spasioci su do 18.30 časova iz ambisa izvukli sve koji su davali znake života. Izvlačenje beživotnih tijela nastavljeno je do kasno u noć. Klinički centar je pozvao porodice pokretnih bolesnika da dođu po njih kako bi oslobodili mjesta za povrijeđene u željezničkoj nesreći. Dio povrijeđenih smješten je i u Medicinsko regrutni centar u Podgorici čije je osoblje takođe mobilisano. Lakše povrijeđeni prevezeni su u bolnice u drugim gradovima. Klinički centar je angažovao sve raspoložive ekipe, a u Urgentnom bloku je bio i ministar zdravlja Miodrag Pavličić koji se pridružio ljekarskom timu u operacionoj sali. U Kliničkom centru proglašeno je vanredno stanje, mobilisani su svi ljekari i kompletno osoblje. Ministarstvo zdravlja uputilo je apel dobrovoljnim davaocima krvi a uzbrzo se ispred Centra za transfuziju Kliničkog centra formirala kolona od nekoliko stotina građana. Istražni sudija Višeg suda u podgorici Zoran Radović započeo je sinoć istragu o uzrocima ove tragedije.

---

LOMPAR I MEDENICA PODNIJELI OSTAVKE   Podgorica - Ministar saobraćaja i pomorstva Andrija Lompar podnio je ostavku na sinoćnjoj vanrednoj sjednici Vlade koja je proglasila trodnevnu žalost, počev od danas. - Dao sam ostavku zbog objektivne odgovornosti.Smatram da je došao momenat da ministar u čijem se mandatu desi nesreća ovakvih razmjera mora osjetiti odgovornost - rekao je Lompar na konferenciji za štampu. On je kazao da je prema dosadašnjim informacijama uzrok nesreće otkazivanje kočničkog sistema. - Detalje ne znamo, ali izvjesno je da nije zbog loše infrastrukture. U pitanju je ili kvar ili nešto drugo, vidjećemo vrlo brzo, naveo je on. I predsjednik odbora direktora Željeznice Crne Gore Ranko Medenica i izvršni direktor Rešad Nuhodžić podnijeli su sinoć neopozivu ostavku. Ministar unutrašnjih poslova Jusuf Kalamperović rekao je na vladinoj pres konferenciji da se nesreća dogodila u 16.03 i da je prema dosadašnjim informacijama u vozu bilo oko 200 putnika i dvojica policajaca. - Akcija još nije završena jer imamo podatke da je na terenu još dvoje stradalih. Sijeku se i olupine vagona kako niko ne bi ostao ispod njega - rekao je ministar. Potpredsjednik Vlade Miroslav Ivanišević je saopštio da je Vlada zadužila MUP, Ministarstvo saobraćaja i JP Željeznicu Crne Gore da ispitaju uzroke nesreće i o tome detaljno izvjeste Vladu. Ministarstvo rada i Željeznica zaduženi su da obezbjede novac za sahrane stradalih i za liječenje povrijeđenih.

---

POLICIJA SLUTILA NESREĆU   Pripadnici Odjeljenja policije koji obezbjeđuju željeznicu oko 15.40 časova javili su kolegama u Centru bezbjednosti Podgorica da je lokalni putnički voz kod Lutova ostao bez kočnica. Tada je policija, predosjećajući da može doći do tragedije, javila da se sa pruge do Podgorice sklone sve lokomotive i vagoni, kao i da se obezbijede pružni prelazi u naseljima, ispričao je “Vijestima” sagovornik iz policije.. Naredba je izvršena, ali je oko 16 časova saobraćajna patrola, koja je bila kod Bioča, javila da se voz survao u ambis.

---

UHAPŠEN MAŠINOVOĐA   Podgorica - Mašinovođa Slobodan Drobnjak, koji je upravljao vozom u kojem je poginulo 39 putnika, uhapšen je i zadržan - izjavio je sinoć “Vijestima” Zoran Radović, dežurni istražni sudija Osnovnog suda u Podgorici. Radović je rekao da je povrijeđeni Drobnjak sinoć bio u podgoričkom Kliničkom centru i od njega je uzeta krv i urin na analizu, rekao je Radović. - Uviđaj nijesam obavio, jer je akcenat stavljen na spasavanje povrijeđenih putnika i poginulih iz voza. Ne znam kako je došlo do izlijetanja voza iz šina. Jedna od opcija je da su otkazale kočnice. Uzrok će pokazati istraga - rekao je Radović koji je izlazio na mjesto nesreće sa osnovnim državnim tužiocem Veselinom Vučkovićem i zamjenikom osnovnog državnog tužioca Oliverom Ražnatović. On je kazao da će uviđaj početi danas oko osam sati, kojem će prisustvovati i vještaci željezničke i mašinske struke.

---

Podgorica - Jauci povrijeđenih i leleci rodbine parali su nebo iznad Bioča. Kolone spasilaca i rodbine putnika iz voza koji se survao niz provaliju u Bioču pokušavale su da dopru do četiri smrskana vagona iz kojih su zapomagali povrijeđeni ljudi. Sa jaucima iz limenih okova, miješali su se uzvici spasilaca koji su žurili izvlačeći ranjene na improvizovanim nosilima. Dok je jak sjeverni vjetar ledio krv u žilama, dvije izgrebane i okrvavljene žene zapomagale su tražeći svoju djecu po litici i rasutim vagonima. Lakše povrijeđeni pokušavali su da iz vagona izvuku saputnike, a pomagali su i policajcima da na nosila stave unesrećene. Jedna majka uspjela je da spasi svog sedmogodišnjeg sina nakon što je vidjela da mu noga viri iz prevrnutog vagona. Iako teško povrijeđena, nadljudskom snagom, izvukla je dječaka. Uz pomoć spasilaca domogli su se pruge i ukrcali u prvi spasilački voz, koji je na mjesto nesreće iz Podgorice stigao oko 17 časova. Drugi spasilački voz stigao je oko 19 časova, njim je do bolnice prevezeno još petnaestak povrijeđenih. Ostale su spasioci spustili kozjom stazom do uskog zemljanog puta, a potom preko mosta do Bioča gdje su čekale ljekarske ekipe, rođaci i dobrovoljci. Dvadesetogodišnji mladić iz Podgorice, Aco Adžić, cijeli sat je po rasutim i smrskanim vagonima, prevrćući tijela, uzalud tražio majku i sestru. Trebalo je da putuje sa njima ali je ostao kući zbog ispita. Naišao je na teško povrijeđenu djevojku, plave kose, koja je imala oko 20 godina. Pozvao je spasioce i zajedno su je iznijeli do pruge gdje je desetak povrijeđenih čekalo spasilački voz i ljekare. Bila je bez svijesti, jedan policajac je skinuo jaknu, pokušavali su da je ugriju i održe u životu. Kada je bilo jasno da nije više sa njima, spasiocima su potekle suze i čuli su se teški jauci. Mladić, koji je prije toga očajnički tražio majku i sestru, zavapio je: “I moja sestra ima godina kao i ova djevojka. Bože ima li te da nas sve noćas spasiš“. U drugi voz, teškim naporima, spasioci su ukrcali desetak povrijeđenih i beživotno tijelo djevojke. Na nosilima, pokrivena šatorima, u hodniku jednog vagona ležala je crnokosa djevojka. Okrvavljena, sa puno modrica po licu, žalila se da ne osjeća noge i da je boli kičma. - Zima mi je - žalila se tiho ova djevojka, koja je u voz ušla u Kolašinu. U spasilački voz ukrcan je i teško povrijeđeni mašinovođa, koji je sve vrijeme zapomagao. Tješile su ga kolege riječima: “Slobo izdržaćeš, jak si ti”. Na podgoričkoj Željezničkoj stanici spasilački voz zaustavio se oko 19.20 časova, kada su brojne ljekarske ekipe i spasioci povrijeđene prebacili do kola Hitne pomoći, a potom do Urgentnog bloka. Na stanici se okupila brojna rodbina, mnogi su dozivali imena svojih najbližih, nadajući se da će ih čuti.

---

DAN KOJI ŽELIM DA ZABORAVIM   Sat nakon teške vozne nesreće, kozjim puteljkom kroz šiblje i kamene litice jedan policajac uspio je da izvuče povrijeđenu majku sa bebom. Jedva pokretna mlada žena jaukala je i molila policajca da joj kaže da li je njena beba, koju je nosio u naručju živa. Policajac je ćutao. Za njima je išla izgrebana žena. Za ruke je držala sina i kćerku, sa modricama i brojnim ogrebotinama po tijelu. Drhtali su od zime. - Ja sam spasila moju djecu, a šta će ove druge nesrećne majke čija su djeca ostala tamo. Ne želim tamo da se okrećem, želim da zaboravim najstrašniju i najjeziviju sliku koju zam vidjela u životu. U šoku sam, ne znam šta se desilo. U Bratonožićima smo svi znali da nešto nije u redu sa kompresorom, nakon kraćeg zadržavanja, krenuli smo ka Podgorici. Kako sam čula, voz je ostao bez kočnica, a mašinovođe nijesu uspjele da umire lokomotivu. Kad smo izašli iz tunela, čula sam samo jak tresak i vrisku. Sve ostalo je najgori horor - ispričala je potresena žena, stežući svoju djecu.

---

SPAS I U MORAČI   Kod benzinske pumpe ne Bioču, preko puta mjesta gdje se nalazila smrskana kompozicija, očajanje se čitalo sa lica desetina rođaka i prijatelja putnika koji su bili u vozu, ali i velikog broja Podgoričana, dok su gledali stravični prizor na drugoj obali Morače. Među okupljenim građanima moglo se čuti da je dosta putnika ispalo iz voza, a pojedini su tvrdili da su vidjeli kako su trojica putnika, u panici, uspjela da se spuste niz stijene i preplivaju Moraču. U najhladnijem danu u godini, sa izuzetno jakim udarima vjetra, jedino svjetlo koje su imali spasioci, bilo je ono sa vozila poređanih duž nasipa, kasnije su uključeni i reflektori TV Crne Gore. Oko 19 časova stigli su i pripadnici vojske koji su odmah pošli u pomoć stradalima, a osim vozila specijalizovanih službi i policije, povrijeđene su vozili i taksisti. Na mjesto nesreće došli su predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, premijer Milo Đukanović i ministar saobraćaja Andrija Lompar. - Angažovane su sve snage MUP-a, kompletna zdravstvena služba, Hitna pomoć, koje na nepristupačnom dijelu terena pokušavaju da spasu što više života. Nadamo se da će pomoć biti blagovremena i ukazana što većem broju putnika. Svi smo u velikoj nadi i želji da ova katastrofalna nesreća bude sa što manje žrtava. Mobilisana se cijela Republika kako bi se spasili ljudski životi - kazao je Vujanović. U prostorijama pumpe formiran je i neformalni krizni štab na čijem čelu se našao gradonačelnik Podgorice dr Miomir Mugoša. Jedan od onih koji su imali rodbinu u vozu bio je i Asim Dizdarević, predsjednik crnogorskog Crvenog krsta. Njemu je u vozu, na putu ka Bijelom Polju, bio sestrić Samir Dobardžić, ali je srećom, prošao samo sa povredom arkade i odmah se javio roditeljima.

---

JEZIVI PRIZORI NA LITICAMA KANJONA   Podgorica - Samo pola sata nakon teške nesreće, pred Urgentni centar počeli su da pristižu prvi povrijeđeni, kao i rodbina putnika. Potom su se iz minuta u minut smjenjivala vozila Hitne pomoći i MUP-a, kao i privatni automobili kojima su transportovani putnici stradali u saobraćajnoj nesreći kakva se ne pamti u Crnoj Gori. Mnogi povrijeđeni, među kojima je bilo dosta i djece, bili su obliveni krvlju, neki su jaukali i jecali, a sirene i panična vika medicinskog osoblja i okupljenih građana pojačavali su ionako jezivi utisak. Rodbina i prijatelji putnika iz voza izbezumljeno su jurili od jednog do drugog automobila sa unesrećenim putnicima, tragajući za svojim najbližima ili očekujući da će poslije višečasovne neizvijesnosti začuti njihov glas. Pripadnici policija blokirali su sve prilaze bolnici i okolne ulice kako bi povrijeđeni što prije stigli do ljekara. Podgoričanin Mišo Mojašević “Vijestima” je ispričao da je u vozu bio njegov četrnaestogodišnji sin Bojan, koji je uspio da se spasi i iz gomile lima izađe sa posjekotinom na glavi. - Sin me je pozvao telefonom i kazao da je preživio tešku nesreću. Odmah sam automobilom odjurio po njega. Bojan mi je ispričao da je uspio da pređe preko nekih sajli i spase se. Pokušavajući da se domogne puta, naišao je na neko dijete, uzeo ga je u naručje i odveo ga sa sobom - ispričao je Mojašević. Student iz Mojkovca Ivan Stanić kazao je da je putnike iz posljednja dva vagona spasio tunel u kojem su se zadržali nakon što je veći dio kompozicije sletio u ambis. - Kada sam izašao iz voza, prizor je bio užasan, po stijenama je ležalo dosta ljudi. Policija i pripadnici drugih službi spasavanja ulagali su natčovječanske napore prilikom naše evakuacije - kazao je Stanić. Odmah nakon emitovanja poziva, veliki broj Podgoričana javio se da da krv za povrijeđene.

---

PUTNICI SU GRLILI NAJBLIžE   Podgorica - Sedamnaestogodišnji Kolašinac Radomir Mijatović, koji je srećom prošao bez ozbiljnijih povreda, ispričao je da je nekoliko trenutaka prije iskliznuća kompozicije u vozu zavladala neopisiva panika. - Kondukteri su kazali da je voz ostao bez kočnica i ljudi su tada počeli da vrište, grlili su najbliže i čvrsto se hvatali za sjedišta, a pojedini su legli na pod. Voz je dobio strahovito ubrzanje i uskoro se sunovratio u provaliju. Tumbali smo se na sve strane, po nama su padale putničke torbe. Ja sam ispao iz voza i odmah potražio sestru i tetku sa kojima sam putovao za Podgoricu. Sestru sam brzo pronašao i sa njom se popeo na put, ali tetku nijesam vidio, o njoj ne znam ništa. Ubrzo su nas transportovali u podgoričku bolnicu - kazao je Mijatović sinoć “Vijestima” u holu KBC-a, gdje se, sa još petoro lakše povrijeđenih putnika, oporavljao od strašne nesreće. I krupni, sredovječni Nikšićanin Vukadin Pavlović, koji je sletio u dno provalije i prošao bez ozbiljnijih povreda, svjedoči o haosu . - Kupeom se prolamala vriska i lelek! Kada smo se konačno zaustavili, na meni je bilo nekoliko putnika. Uspio sam da se iskobeljam i ustanem. Čuo sam kako ljudi zovu upomoć. Dograbio sam prvo dijete koje je zapomagalo i iznio ga iz provalije - kazao je Pavlović sinoć sa bolničke postelje. Radnik Željeznice Crne Gore, koji nije želio da mu se pominje ime, među prvima je napustio bolnicu, kratko je prozborio: “Bilo je strašno, ima puno nastradalih”.

---

SAUČEŠĆA   Povodom željezničke nesreće kod Bioča telegrame sa izrazima saučešća crnogorskim funkcionerima i porodicama nastradalih uputili su hrvatski predsjednik i premijer Stjepan Mesić i Ivo Sanader, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić. Udruženje građana Crne Gore u Austriji uputilo je sinoć telegram saučešća Vladi Crne Gore i porodicama stradalih u nesreći.

---

POžRTVOVANI SPASIOCI   Klinički centar kasno sinoć posjetili su crnogorski predsjednik Filip Vujanović, predsjednik Vlade Milo Đukanović, ministar odbrane SCG Zoran Stanković, njegov pomoćnik Vukašin Maraš, načelnik Generalštaba Ljubiša Jokić, predsjednik Vrhovnog suda Ratko Vukotić, gradonačelnici Podgorice i Bara dr Miomir Mugoša i Anka Vojvodić. Oni su kazali da su sve službe spasavanja bile maksimalno efikasne i da je to doprinijelo da tragični bilans ne bude veći. Vujanović je kazao da su mu pomoć ponudili predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Stjepan Mesić. Premijer Đukanović kazao je da je u više navrata telefonom razgovarao sa predsjednikom Vlade Srbije Vojislavom Koštunicom i sa predsjednikom Vlade Hrvatske Ivom Sanaderom. Oni su izrazili solidarnost i ponudili pomoć. S obzirom na profesionalan i ažuran angažman nadležnih službi, procijenio sam da u ovom trenutku ta pomoć nije neophodna. Mislim da su naše institucije u stanju da se ponesu sa tragičnim bilansom ove saobraćajne nesreće, ali ukoliko se bude ukazala potreba, prije svega za medicinskom pomoći, mi ćemo se svakako njima obratiti, kazao je Đukanović. Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša kazao je da je pravo čudo kako nije bilo više stradalih, s obzirom na mjesto gdje se kompozicija survala u kanjon. - Dva vagona su rezana i ispod njih nema više poginulih. Još jednom će se ujutro pretražiti teren - kazao je Mugoša. Direktor Kliničkog centra Miodrag Đurović kazao je da su svi zaposleni u Kliničkom centru odmah pritekli kolegama u pomoć. - Klinički centar za sada raspolaže dovoljnom količinom medicinskih sredstava i medicinskih stručnjaka. Ukoliko bude bila potrebna pomoć sa strane, mi ćemo je tražiti - rekao je Đurović. Jedan broj povrijeđenih smješten je u Vojno-medicinski centar u Podgorici. Pomoćnik komandanta Podgoričkog korpusa za ljudske resurse pukovnik Čedo Marinović kazao je sinoć “Vijestima” da je oko 140 pripadnika Vojske učestovalo je u jučerašnjoj akciji spasavanja nastradalih i da su spasilačkim ekipama stavljena na raspolaganje sva raspoloživa kola hitne pomoći, kao i tim od devet ljekara i tehničara VMC-a. Vojska je odmah poslala oko 350 ćebadi i oko 100 nosila. Za danas je zakazana i vanredna sjednica Vlade Srbije, posvećena nesreći u Crnoj Gori. Pomoć željezničarima Crne Gore u saniranju posljedica nesreće ponudiće i "Željeznica Srbije", a za davanje krvi javili su se i davaoci iz raznih gradova Srbije. Predsednik Srbije Tadić dao je sinoć na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu krv za povrijeđene u teškoj železničkoj nesreći, a to isto učinio je i ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić.

06. decembar 2005.
KONFERENCIJA ZA ŠTAMPU BOŠNJAČKOG NACIONALNOG VIJEĆA U SCG

 

OSTVARIVANJE PRAVA BOŠNJAKA U SCG

Bošnjačko Nacionalno Vijeće u SCG je najviše zastupničko tijelo bošnjačke nacionalne zajednice u SCG izabrano na principu dobrovoljnosti slobodnog izbora svog identiteta, proporcionalnosti i demokratičnosti, saglasno članu 19. stav 6. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i člana 9. stav6. Pravilnika o načinu rada Skupštine elektora za izbor Savjeta nacionalnih manjina i Ustavne povelje.
BNV u SCG je upisano u registar nacionalnih savjeta koji se vodi kod Ministarstva za ljudska i manjinska prava savjeta ministara u Beogradu.
Viječe broji 35 članova. Zastupa prava i inerese bošnjačke nacionalne zajedniceu CSG po pitanjima manjinske samouprave pred domaćim i stranim tijelima, organizacijama i državnim organima.
Osnovni oblik u organizovanju rada Vijeća su odsjeci:
- Odsjek za upotrebu jezika i pisma,
- Odsjek za obrazovanje,
- Odsjek za kulturu,
- Odsjek za informisanje na bosanskom jeziku,
- Odsjek za nacionalnu ravropravnost i djelotvorno učešće u javnom životu.
Preko BNV u SCG Bošnjaci se bore za ostvarivanje svojih individualnih i kolektivnih prava saglasno međunarodnim standardima.
Bez obzira na budući status državne zajednice SCG za Bošnjake je najbitnije da im vlasti obezbjede ostvarivanje pet elementarnih prava i to:
- Pravo na službenu upotrebu Bosanskog jezika u sredinama gdje Bošnjaci ćine većinu. Na osnovu evropske konvencije o pravima manjina podrazumjeva se i pravo na izbor jezika kojim se oni služe. Konvencija propisuje da ukoliko se 15% stanovništva jedne oblasti izjasni o izborujezika, to ime se usvaja i na službenom nivou. Po liniji automatizma, lokalna uprava je dužna da zvanično prihvati jezik koji govori većina stanovništva i da isti proglasi službenim jezikom.
Prosvjetno pedagoški savjet Republike Crne Gore donio je Odluku o imenovanju maternjeg jezika, ali se u izboru opcija ne pominje bosanski jezik, čime se nipodaštava volja bošnjačke manjine u Crnoj Gori.
To pravo je počelo da se ostvaruje u Srbiji.
Bošnjaci s pravom očekuju da i Crna Gora prihvati poštovanje međunarodnih normi i Bošnjacima omogući zvaničnu upotrebu svog jezikabez obzira koja je partija na vlasti.
Pravo na izbor jezika je neotuđivo pravo svakog pojedinca koje se mora poštovati, jer ako to pravo pripada Srbima, Crnogorcima, Albancima, Hrvatima, Romima, zašto ne bi postojalo i za Bošnjake.
To podrazumjeva uvošenje Bosanskog jezika i pisma u nastavi predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola, otvaranje katedre za bosanski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu u Nikšiću, osnivanje bošnjačkog instituta koji bi vršio i praktičnu edukaciju za stručno obrazovanje naših nastavnika u procesu obrazovanja Bošnjaka na svom maternjem jeziku.
- Drugo je pravo na obrazovanje. A to će reći, pored uvošenja nastave na bosanskom jeziku i izučavanja bošnjačke književnosti, bošnjačke historije, i drugih predmeta u zavisnosti od ciklusa obrazovanja.
- Treća stvar na kojoj insistiramo je oblast kulture i njena zaštita u svim segmentima.
U političkom i kulturnom miljeu Crne Gore treba izgraditi afirmativni odnos prema kulturama manjinskih naroda, prema tome i kulturi Bošnjaka.
Pravo na sopstvenu kulturu je jedno od osnovnih kolektivnih i individualnih prava i sloboda.
- Četvrta stvar je pravo na informisanje na svom jeziku. Potrebno je formiranje redakcije na bosanskom jeziku u svimpostojećim pisanim i elektronskim medijima i državnoj televiziji u Crnoj Gori.
Za početak osposobiti redakciju za sat dnevnog programa na RTV CG.
Obzirom da je država dužna da obezbjedi sredstva za kulturnu djelatnost manjina, tražimo da Vlada RCG obezbijedi sredstva iz državnog budžeta za jedan časopis posvećen umjetnosti, nauci i kulturi koji bi izlazio bar dvomjesečno, sa sjedištem u Rožajama, gdje Bošnjaci čine većinu.
- Peta stvar na koju insistiramo je, kako se to u međunarodnom pravu kaže, djelotvorno učešće u javno životu. To znači potrebno je stvoriti uslove za učešće Bošnjaka u svim segmentima javnog života Republike Crne Gore, u kojoj bi Bošnjaci bili zastupljeni prema procentu učešća u ukupnom broju stanovništva. Mi ne želimo ništa više ni manje od onoga što je evropski model, pravilo i standard.
Dakle mi insistiramo na ostvarivanje ovih pet prava. To je mežunarodna obaveza, nije pravo i nije stvar ničije političke volje.
Sva unaprijed pomenuta prava trebala su biti sadržana u Zakonu o nacionalnim manjinama, koji Crna Gora još nije donijela, bez obzira na sugestije mežunarodne zajednice i obavezu preuzetu Ustavnom poveljom.
Iako se aktuelna vlast u SCG zaklinje u svoju demokratičnost ovo je dokaz da Bošnjaci ne mogu ostvarivati ni svoja elementarna prava, koja im garantuje Evropska konvencija o ljudskim pravima i Povelja Ujedinjenih nacija.

Dr. Amer Halilović,
potpresjednik BNV u SCG
Ured u Rožajama
Adresa: ul.M.Tita, 84310 Rožaje
Fax/tel: 087-273-783.

"Republika" Djeca luksemburskih azilanata »zakasnila« za nastavak skolovanja: Poliglote came u bihorskim selima

14. april 2005. Put u Luksemburg i prisilni povratak, ocito, skupo je kostao mjestane bihorskih sela. Ostali su bez posla i tamo i ovdje, a njihova djeca i bez luksemburske i crnogorske diplome srednje skole. Poceli skolu, vratili se, »prestarali« za novi pocetak. Iako, uglavnom, znaju po dva strana jezika, preostalo im je, izgleda, samo da came u selima bez posla i ikakve perspektive.

Iako su se iz Luksemburga, poslije visegodisnjeg boravka, vratili bogatiji za znanje stranih jezika, brojni mladi ljudi, koji su sa roditeljima deprotovani iz te zapadnoevropske zemlje u proteklih godinu-dvije, nijesu uspjeli da se nanovo integrisu u crnogorski skolski sistem. Oni su ili odustali od daljeg skolovanja ili zaostaju za svojim vrsnjacima. Jedno od takve djece, koje bi, na zalost, moglo ostati samo na osnovnom obrazovanju je sedamnaestogodisnja Nermina Hajdarpasic iz sela Vrsevo. Posljednja cetiri razreda osnovne skole zavrsila je u Luksemburgu, a kada su deportovani imala je nepunih sesnaest godina.

- Ovdje, u Petnjici sam upisala Srednju ekonomsku skolu. Onda su me pozvali iz Mljekare »Zora« da pocnem da radim, jer im je trebao prevodilac za njemacki jezik. Napustila sam skolu, racunajuci da je to bolje, ali im je poslije samo tri mjeseca prestala potreba za prevodiocem. U skolu je bilo kasno da se vratim i tako sam ostala i bez posla i bez skole. Kasnije vise nijesam imala zelju - kaze ova djevojka koja je bila jedini povratnik iz Luksemburga, sa podrucja Bihora, zaposlen, makar, na kratko u toj, zbog njih izgradjenoj, fabrici.Nermina zna dva svjetska jezika a, kako kaze, »ne zna sta ce sa sobom«- Sjedim u selu. Nadam se da cu moci jednom da odem ponovo u inostranstvo - prica ona, svjesna da ovdje sa osnovnom skolom ne moze naci nikakav posao. Drzanje i odjeca, ipak, odaju da je bila 'vani'.

U porodici Dzeka Hajdarpasica, u istom selu, dva sina su ostala bez srednje skole, jer su u periodu odlaska i povratka »prestarali«. Dvadeset i cetvorogodisnji Ragip sada ide u lov, i to mu je jedini posao. Do grada je daleko da bi pronasao bolju zabavu.- Obecavali su nam kada smo trebali da se vratimo da niko nece biti bez posla i da cemo zivjeti, bezmalo, kao u Luksemburgu. U hajmovima, izbjeglickim centrima u kojima smo tamo stanovali, bio je, cak, okacen oglas za prijem u Mljekaru »Zora«. Kao, ko se javi za dobrovoljni povratak – ceka ga zaposlenje. Ja, istina, nijesam tada dosao, ali znam neke koji su se javili, vratili se, a posao dobili nijesu - istice Ragip.

Nezaposlen je i njegov godinu dana mladji brat Zijad. 'Vajde' od Luksemburga u ovoj porodici vidio je izgleda jedino Nijaz, Dzekov treci sin, koji je naucio jezike, a povratak mu je 'pao' u zgodnom momentu. Nije prestarao, zavrsio je srednju skolu i prosle godine se upisao na fakultet. - Studiram francuski u Sarajevu. Znam dobro i njemacki. To je korist koju sam imao od boravka u inostranstvu - kaze taj devetnaestogodisnjak.

Otac, Dzeko Hajdarpasic, ogorcen je zbog svega sto se izdesavalo i zbog, kako kaze, laznih obecanja koja su dobijali. - Nas trojica, ne racunajuci sina koji studira i najmladjeg u osnovnoj skoli, u najboljim godinama ne radimo. Sjedimo kuci i igramo saha za dugih seoskih dana i noci. Poslove u mljekari su drugi prigrabili - jada se on.S gorcinom o proslogodisnjem povratku i razocerenjima koja su potom uslijedila prica i jedna gospodja iz Berana koja ne zeli da joj se pominje ime.

- Moja cerka ima devetnaest godina, a priznali su joj, kada smo se vratili, samo osnovnu skolu. Sada gledamo da bilo sta zavrsi vanredno, da ne ostane osnovac. Sin je trebalo da bude druga godina studija, a na maturi je - kaze ona, nezadovoljna odnosom administracije u Podgorici. Zbog toga je, tvrdi, vise puta nakon povratka zvala i vlasti u Luksemburgu da ukaze na to kako nije sve onako kako su im govorili da ce biti.

- Zvala sam da im se zalim. Rekla sam im za taj problem sa djecom. Mozda je to urodilo time da su nedavno donijeli odluku da jos jednom broju onih koje nijesu vratili, a koji imaju srednjoskolsku djecu, odobre nedavno boravak na godinu dana - kaze ta gospodja.Ona smatra da su u najgorem polozaju, upravo, djeca srednjoskolskog uzrasta.- To su osjetljive godine. Mladji ne shvataju, a ovi stariji su 'osjetili' kako se tamo zivi i vratili se. Ne mogu s tim da se pomire. Preko svega jos nijesu mogli ovdje zbog administracije da nastave skolu u korak sa vrsnjacima - prica ona.

Osamnaesogodisnji E.N. takodje iz Berana, upornoscu je uspio da vanredno zavrsi dva razreda srednje skole, koju je tamo zapoceo, a u Crnoj Gori mu nije priznata, i da skoro sustigne vrsnjake. Sada je u zaostatku »samo godinu«. U skoli se istice u poznavanju stranih jezika. Cetiri-pet godina zivota na zapadu je ipak ostavilo traga. Ali, ne vidi perspektivu.- Ne znam. Volio bih da se vratim tamo. Citav dan je ispunjen aktivnostima. Sve je nekako drugacije« - kaze on.

U Luksemburg je 1999. godine, u vrijeme NATO bombardovanja, otislo oko tri hiljade gradjana Crne Gore, Muslimana-Bosnjaka. Najvise iz Berana i sa podrucja Petnjice, odnosno dvadesetak sela Bihora. Neki od njih, u statusu politickih azilanata, boravili su tamo i 5-6 godina prije nego su prislino vraceni. Skoro da niko nije dobio posao u Crnoj Gori i zbog toga ne kriju nezadovoljstvo. Nezadovoljni su, pogotovo, zbog svoje djece koja su prihvatila zapadne vrijednosti i standarde, a potom su vracena, i uglavnom prekinula skolovanje.Preuzeto iz Republike str.11

"Vijesti" Profesor Andjelko Lojpur o opravdanosti osnivanja odjeljenja Ekonomskog fakulteta u Bijelom Polju: Sjever je na dobitku

14. april 2005. Jedan broj afirmisanih strucnjaka imace priliku da se ukljuci u proces obrazovanja, zaustavice se odliv mladih kadrova iz regije koja ce ubrzo imati na raspolaganju profil strucnjaka koji ce biti u funkciji otklanjanja brojnih razvojnih disproporcija

Podgorica - Osnivanje odjeljenja Ekonomskog fakulteta Podgorica u Bijelom Polju nije politicka investicija, kako se to odmah htjelo “eksplicirati”, i ne radi se o “depodgorizaciji” visokog skolstva koja nije realno utemeljena. Ovaj projekat ima svoju ekonomsku i drustvenu opravdanost, od cega ce Crna Gora imati koristi, posebno sjeverna regija - kazao je u razgovoru za “Vijesti”, profesor Ekonomskog fakulteta u Podgorici i rukovodilac tima za izradu elaborata o opravdanosti studija u Bijelom Polju, dr Andjelko Lojpur.

- Projekat je zasnovan na realnim potrebama i u funkciji je sistematskog razvoja mreze univerzitetskih jedinica. Na nivou Univerziteta to jos znaci potrebu da se otvaranjem novih jedinica sacuva ugled, poveca efikasnost i pojeftini studiranje, ali ne na ustrb kvaliteta, fakultet ucini dostupnim potencijalno zaintereso-vanim kandidatima kojima je Podgorica iz raznih razloga “daleko” i slicno. Kada je u pitanju Ekonomski fakultet Podgorica, nesumnjivo ispoljene ambicije u formi ponudjenog projekta su potvrda da ovaj najstariji fakultet u Crnoj Gori zeli da sacuva lidersku poziciju, da opravda ulogu kakva mu objektivno pripada u drustvu, da se ukljuci u reformu, i ukupne tranzicione tokove kroz razne vidove obrazovanja ucini uspjesnijim. Na kraju, ako projekat uspjesno zazivi, u sto vjerujemo, istinski dobitnik bice sjeverna regija Crne Gore.

Ovim projektom jedan broj afirmisanih strucnjaka ce, takodje, imati priliku da se ukljuci u proces obrazovanja, zaustavice se odliv mladih kadova iz regije, regija ce u dogledno vrijeme imati na raspolaganju profil kadrova koji ce biti u funkciji otklanjanja brojnih razvojnih disproporcija i slicno. Fakultet je taj koji jedno obicno mjesto cini istinskim gradom, a nasa je namjera da vremenom ova obrazovna jedinica preraste u razvojni centar koji bi bio u funkciji citave regije.

Otkud ideja da se u Bijelom Polju otvori odjeljenje Ekonomskog fakulteta? Ideja, svakako, nije nova, ali smo pazljivo, kao sto je to uvijek slucaj sa novim projektima koji su skopcani i sa odredjenim rizikom od neuspjeha, birali trenutak kada cemo ga iznijeti na “vidjelo dana”. Potrebno je imati u vidu da je Ekonomski fakultet, takodje, drzavna institucija, u potpunosti i vjerovatno vise od drugih svjesna svoje uloge koje ima u drustvu. Pazljivo smo odvagali nastojanja i veoma suptilne zahtjeve koji su dosli od zvanicnih organa i celnika Opstine Bijelo Polje, a koji su eksplicitno iskazani u zahtjevu za otvaranje visokoskolske institucije u tom gradu.

Cijenili smo sve dobre i lose strane predloga koji su se nasli izmedju nas, i kao koncan rezultat uslijedila je izrada elaborata o pokretanju primijenjenih studija menadzmenta u Bijelom Polju vec od naredne godine. Ozbiljnost koju su u dosadasnjim kontaktima iskazali predstavnici opstinske vlasti su nam dobra garancija da ce biti u stanju da na vrijeme obezbijede sve potrebne materijalne preduslove za pocetak rada studija, a oni moraju biti najmanje na nivou onih koje Ekonomski fakultet u Podgorici nudi svojim studentima.

Vi ste rukovodili timom za izradu elaborata o opravdanosti studija, sto je vjerovatno podrazumijevalo ozbiljne analize. Sa cime ste se sve suocili i do kakvih ste saznanja dosli? Elaborat je uradio strucni tim Ekonomskog fakulteta koji je za te potrebe morao da uspostavi jednu dosta siroku i, kako se pokazalo, veoma interesantnu analiticku osnovicu. Naime, analizom upisne politike po godinama uocili smo da fakulteti polako postaju “podgoricki”, da su pojedine opstine i citave regije, a ovaj put se radi o sjeveru Crne Gore, potpuno zapostavljene. To znaci da postoji znacajan odliv mladih ljudi iz Crne Gore sto produkuje brojne probleme, ne samo u pogledu vec ispoljenog jaza izmedju sjevera i juga u pogledu dostignutog nivoa razvoja u Crnoj Gori vec i niz drugih problema kakvim se mogu smatrati demografski, socijalni i slicno.

Takodje, u funkciji zaokruzivanja adekvatnog programskog portfolija koji ce biti ponudjen novoupisanim studentima, sprovedeno je dosta iscrpno anketno istrazivanje u jednom broju opstina sjevera ciji su rezultati nedvosmisleno potrdili opravdanost pokretanja jedne ovakve ideje. U svakom slucaju nesumnjivo je da se radi o jednom pitanju koje ne bi smjela zaobici jedna ozbiljnija i cjelovita reforma drustva. Bogate i razvijene zemlje nijesu to slucajno postale, one su to prije svega zahvaljujuci znanju koje je posljednjih decenija postalo najizdasniji faktor, i kada je drustvo u krizi, te zemlje prvo krecu sa reformama u obrazovanju.

Koliko je dugacak put od elaborata do pocetka studija, i dokle je stigla formalna procedura usvajanja?Treba kazati da i ovdje duzina puta zavisi od ozbiljnosti sa kojom prilazite projektu, a u ovom slucaju ni jedna ni druga strana nema pravo na popravni ispit. “Zivotni ciklus” elaborata je jasno omedjen Zakonom o visokom obrazovanju, tako da smo to bili u obavezi da ispostujemo u potpunosti. Projekat je prosao relevantne organe fakulteta, upravu i naucno-nastavno vijece gdje je ocijenjen kao svrsishodan, i nakon toga je proslijedjen Senatu Univerziteta, gdje je takodje pozitivno ocijenjen.

Naredni korak, po nama, predstavlja prezentacija projekta relevantnim organima Opstine Bijelo Polje i dobijanje njihove saglasnosti. Sve ove aktivnosti olaksava cinjenica da, koliko smo mi obavijesteni, projekat vec pocinje da zivi u glavama mladih ljudi koji ce sjutra imati priliku da studiraju jedan prestizan fakultet u svom gradu.Koji se zapravo obrazovni profili studija nude elaboratom o osnivanju odjeljenja Ekonomskog fakulteta u Bijelom Polju?

U osnovi moze se reci da se radi o programu primijenjenih studija menadzmenta ili takozvanoj prakticnoj liniji studija u skladu s principima Bolonjske deklaracije. Takav program, doduse u pocetku u formi vise skole, a vec dvije godine primijenjenih studija menadzmenta, dao je dobre rezultate na Ekonomskom fakultetu, bilo da je rijec o interesu polaznika za upis, ili sto je jos vaznije o mogucnostima zaposljavanja. Imajuci u vidu specificnosti sredine, bolje reci sjeverne regije u cjelini, mi smo osnovni studij koji obuhvata smjerove kao sto su menadzment, trgovina, marketing, finansije i racunovodstvo i informatika, prosirili sa jos nekim za koje smo smatrali da odrazavaju potrebe sredine, a to su agrobiznis i turizam. To je ucinjeno na bazi strucnih razmatranja sa odgovarajucim instancama iz regije, jer izbor je dosta suzen, ostati u privrednom zapecku ili iskoristiri rasplozive sanse, pri cemu se misli na mlade i obrazovane ljude, dobar geografski polozaj i zavidne prirodne resurse koje ova regija nesumnjivo posjeduje.

Privatni fakulteti i uzimanje para na daljinu

Kako gledate na pojavu novih privatnih fakulteta u Crnoj Gori? Najavljuje se i osnivanje privatnog ekonomskog? Kakva su iskustva o okruzenju?Bez namjere da apriori stajem na stranu drzavnih institucija u obrazovanju, moramo poci od toga da su fakulteti institucije gdje se formiraju licnosti koje treba da vode ovu zemlju i unapredjuju njeno funkcionisanje u raznim segmentima drustvenog zivota, dakle ne samo privredi.

U vrijeme kada se u svijetu desava prava erupcija obrazovanja, kada je granica izmedju biznisa i obrazovanja postala jako fluidna, kada znanje postaje glavni proizvodjac bogaststva, ima mjesta za sve, tako da se moze reci da su konkurencija i trziste pozeljni i u obrazovanju. Takav pristup bi se cak mogao posmatrati i iz ugla potrebe reforme i nuznosti o visokoj i stalno odrzivoj strucnosti kadrova, i to podjednako u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Medjutim, i dalje nije manje vazno u cijim su “rukama” ta djeca, i mi moramo sacuvati jedan cjelovit i sistematican pristup od osnovne skole do univerziteta, vodeci, naravno, racuna o savremenim tokovima obrazovanja, ali i tehnoloskim mogucnostima zemlje, vlastitoj tradiciji, potrebama.

Nama licno svaki vid konkurencije znacice da moramo raditi kvalitetnije, biti angazovaniji u nastavi, boriti se za kvalitetnije polaznike, tako da time na dugi rok mi mozemo biti samo dobitnici. Inace, kada je rijec o iskustvima iz okruzenja, ne postoje drzavni i privatni fakulteti, vec samo prestizni i oni koji to nijesu. I to na kraju opredjeljuje karijeru i ukupan zivotni put svrsenih fakultetlija.

Da li su Vam privatni fakulteti potencijalna konkurencija?Privatni fakultet bar kada je ekonomija u pitanju, po meni predstavljaju potencijalnu konkurenciju, dakle na dugi rok. Sigurno je da ce to rasteretiti drzavu, smanjiti joj troskove i slicno, ali nijesam siguran da ce to biti u skladu sa ocekivanjima, ne samo polaznika vec i drustva u cjelini.

Dovoljno je pogledati samo elementarne principe Bolonjske deklaracije i vrlo brzo cemo doci do zakljucka da ti fakulteti ne mogu da se zasnivaju na dominantnom angazovanju penzionera, pojedinaca koji u vise navrata nijesu uspjeli da steknu zvanja na drzavnom univerzitetu i slicno. Danasnji fakulteti i sistem obrazovanja traze podjednako kompletnog i profesora i studenta, i jedan i drugi imaju radno vrijeme i citav dan su na fakultetu, tj. na “on-line” vezi. Sta reci za profesore koji svrate na kafu, odrze dva casa, naplate dnevnicu i sve to jednom u petnaset dana. Naime, vulgarizovani princip “ucenja na daljinu” prijeti da se pretvori u slogan “uzimanja para na daljinu” iza cega nece stajati potreban kvalitet. Posebno bi bilo opasno po drustvo, ako se u sferi takozvane privatizacije obazovanja ponove neke greske iz tranzicije koje se odnose na sticanje bogatstva “preko noci”.

Tu mislim na mogucnost da u ovu sferu udju i oni koji nikad nijesu puno “ljubuli” skolu ali su vodjeni instiktnom da prosire svoju moc, dakle svi oni koji nijesu vodjeni “svetom” duznoscu da mladim ljudima pomognu da lakse i spremnije udju u svijet biznisa i slicno. U tom pogledu, prvo treba ispostovati sve zakonske kriterije u pogledu evaluacije i sertifikacije, a vrijeme je majstorsko reseto. I vrlo brzo ce biti razdvojeno “zito od kukolja”. O pravoj privatizaciji i konkurenciji ce biti rijeci kada ovdje svoje ispostave otvore strani i prestizni univerziteti i koledzi, sto ce podrazumijevati i odgovarajuce cijene studija.

Neiskorisceno domace znanje

Da li Crnoj Gori nedostaje strucnjaka, posebno u oblasti ekonomije, s ozbirom da se za mnoge projekte angazuju strani eksperti?To je vec stara prica, ali morate razdvojiti problem nedostatka strucnjaka sa odredjenom vrstom znanja, od angazovanja koje kakvih “eksperata”. Danas, vise nego ikada, strucnjaka podjednako manjka i u Japanu i u Crnoj Gori. Tako, na primjer, dovoljno je da uzmete u obzir podatak da danas u SAD studira oko 600.000 stranih studenata, a da su na celu studenti iz Indije, Japana, Koreje, ali i Njemacke, Velike Britanije, dakle upravo najrazvijenijih zemalja.

Medjutim, to ima malo veze sa onim sto se desava u zemljama u tranziciji gdje je vazeci princip da je “strucnjak” iz drugog grada bolji “strucnjak”. Dakle, stojim na stanovistu da je znanje oskudan resurs, ali da u domacim okvirima ni blizu nijesu iskoristene raspolozive mogucnosti.Preuzeto iz Vijesti str.19

Podgorica, 25. Maja 2005 god.

Dali se bliži kraj političke trgovine tzv. Bošnjačkih političara sa njihovim idolom i najvećim prevarantom našeg Bošnjačkog naroda Milom Đukanovićem ?

Svakako odgovor na ovo pitanje  se može dati hronološkim pogledom na politička dešavanja u ovoj mini državici od 90-tih godina prošlog vijeka pa sve do današnjih dana. Tu se u tom vremenskom intervalu protežu dvije potpuno strateški različite etape vladavine i političkog djelovanja najvećeg prevaranta našeg naroda Mila Đukanovića, sa istim ciljevima njegove misije nošene u poslednjih 4 godine  parolom "Nezavisnost po cijeni i poslednjeg Bošnjaka"(druga etapa). Svakako u tome je potpomognut prodatim t.zv. Bošnjacima kova već nama dobro znanog koji bi za malo plaće u par stotina eura prodali i državu a kamoli sopstveni narod. Njegova politička karijera dobija na značaju već u samom početku svoga djelovanja i to građena na bolu, tugi i žalu našeg napaćenog Bošnjačko-Muslimanskog naroda. Od ubijanja našeg naroda Bošnjačkog u Bosni i Hercegovini  pa preko Dubrovnika i hapšenja, otmica i likvidacija naših mladića pa sve do pretvaranja u jedinog pravog spasioca našeg naroda, sve su zo  obeležja  prve etape političke igre ovog jedinog preostalog Balkanskog mafijaša i kasapina uz Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Sve ovo navedeno nebi bilo čudno da se on iako ograničenog kretanja i dalje ne bavi prevarama i manipulacijama našeg Bošnjačkog naroda koji je jedini sa 22 % zastupljenosti u cjelokupnom stanovništvu ove državice bez svojih autentičnih predstavnika u Skupštini gdje se inače donose ključne odluke osim onih prodatih Bošnjaka koji evo izgleda tek sada ovom Skupštinskom odlukom odbijanja priznanja statusa opštine Petnici konačno uviđaju da su bili samo marionete njihovog vožda i njegovih pomagača, Krivokapića, Vujanovića i druge bratije.

Naš je narod kao nagradu za dovođenje na vlasti ovog giliptera dobio deponiju smeća u srcu svoje najzdravije zemlje tako da će sada ako se trovanja sačuvati želi morati uputiti u pravcu svojih, diljem svijeta razasutih, koji su u poslednjih 15 god. bježeći od kami četničkih morali spasa naći daleko od svoga Sandžaka, daleko od svoje rodne grude. Neka tako nam i treba kada mi napustismo svoje, svoju vjeru, tradiciju, običaje i pohrlismo ka Dželatu da nas spasi od uništenja i požurismo da svojim lažnim crnogorstvom dokažemo kako smo mi oni ali za uzvrat nikada od njih ne dobismo ono i mi smo vi, jedno te isto.

Šta sada kada su sve prevare našem narodu već učinjene?

Veoma je  teško po sudbinu našeg naroda ukoliko se naš narod ne sjedinu i ne zbije safove svoje oko sopstvenog nacionalnog programa i svoje interese počne ostvarivati na lokalnoj razini unutar zajednice srbije i crne gore a u sastavu jedinstvene regije več ubeležene u svim mapama svijeta regije koja nosi naziv "Sandžak".

Zašto tako?

Pa zato što je svaki drugačiji vid političkog djelovanja poguban za naš Bošnjački narod a još posebno sa ovom pogubnom,  po nas, politikom ove bolesne političke garniture u crnoj gori. Naš se Bošnjački narod mora izboriti pod ovim suncem za potpunu ravnopravnost i suvjerenost koju imaju i svi drugi narodi. Njega moraju predstavljati u vlasti, njegovi autentični predstavnici koji neče poput ovih samozvanih t.zv. Bošnjaka morati pričati samo ono što im je napisano ili saopšteno od naredbodavaoca. To je neminovnost i za te ideale naš narod bi se konačno morao odlučnije pokrenuti i svu svoju snagu artikulisati u tom pravcu koji ih može izvući iz ovog sunovrata u koji su ih ovi na ćelo sa Milom Đukanovićem i doveli. Unutar našeg Bošnjačkog korpusa ima zdravih snaga i potencijala koje samo treba podržati a zasigurno oni će sve propuste predhodnika pokušati otkloniti i nadamo se i nadoknaditi.

Dokle će naš narod govoriti riječ "nedaju" ko to neda? zašto neda? nema niko pravo da mome narodu oduzme pravo na život dostojan čovjeku, zašto samo naš narod mora čekati da mu neko nešto od milostinje dadne, zašto kao i drugi narodi iz našeg okruženje naš narod ne uzme ono što je njegovo a njegovo jeste i više od svih onih koji poželeše da sve prisvoje i prigrabe, e to izgleda neće moči više baš tako. Mi smo narod koji ima svoju vjeru, Islam, svoje tlo pod nogama, svoj jezik ,Bošnjački, svoju tradiciju, kulturu, svoje velikane, svoje vojskovođe, svoje intelektualce, dakle imamo sve svoje samo da se konačno trgnemo i sve to sjedinimo u jedno a to je "Bošnjački nacionalni interes".

Ova igra a u svezi vraćanja statusa Opštine, Petnici je još jedan pokazatelj nepovjerenja u naš narod i njegove do sada zaista iskrene želje  za nezavisnu crnu goru. Od danas pa nadalje se otvara jedna nova stranica u našem odnosu spram svih projekata Mila Đukanovića i njegovih kaplara. Jer ne znamo šta je naš narod još trebao učiniti da dokaže da je za crnogorsku državu u svim njenim elementima državnosti, a oni nama za uzvrat tako.

Mi znamo da su oni to pomjerili za neka buduća vremena predizborne ili referendumske trgovine i ucjena oko izgradnje trovališta-deponije smeća na Turijaku. Nije naš narod baš toliko naivan, znamo, i kako i nebismo znali nakon svega što nam uradiše, i u kakvom nas halu dovedoše. Ne sagradiše Mlekaru u Petnici gdje su je trebali i sagraditi kako nebi naš narod imao bar malo zaposlenja, bar oni na čiji je račun i sagrađena a to su oni koji su pobjegli 1992-ge od kami četničkih te ih Luxembourška vlada vratila sa obavezom i obećanjem da će im sagraditi mlekaru u Petnicu i u njoj posao obezbijediti. Ne napraviše oni puteve do naših sela. Petnica praktički liči na onu istu Petnicu od prije 40 god. Put je  takav da ga zdrav čovjek ni njima poželio nebi. Posla nema nikakvog osim ležanije od jutra do sjutra. Još samo to nam je trebalo to zraka čistog da nam unište, i eto i to hoće, to malo vode da nam otruju i eto i to hoće, a znali su da dođu i posječu naše šume jedino preostalo materijalno blago našeg naroda i golemim mašinama razoru nam i ono malo puteva što smo dobrovoljnim prilozima našeg siromašnog naroda napravili i od naših obradivih njiva s tim gvožđenim gromadama oranice da prave.

Sve bi ovo i naš narod halaliti i mogao a zaborav nema pravo niko ni tražiti kada bi i tračak svjetlosti iz skupštinskih klupa crnogorskog parlamenta poslao sjeveru njegovom, u pravcu Bihora, Gornjeg i Donjeg, u pravcu našeg Bošnjačkog naroda.

Oni nas hoće otjerati iz republike crne gore, jer nepovjerenje u nas nakon onoliko naše iskazane spremnosti da žrtvujemo za tu državu dovodi nas u pomisao svrhe našeg postojanja.

Dali naš Bošnjački narod želi biti samo glasačka mašinerija u periodu izbora i kasnije, ako bude i referenduma, kada i mrtvi naši ožive samo da ih bude više koji će poslušnost "svome gospdaru" Milu Đukanoviću i njegovim kako on često voli reci "romantičarskim idejama" dati.

Ako gospodo ne promijenite odnos spram našeg naroda, Bošnjačkog, i na stanete sa ovim prevarama i zloupotrebama njegovog vam ukazanog povjerenja, moj narod će uzeti sudbinu u svoje ruke i potpuno svjestan da nema šta izgubiti, jer ste mu praktički sve i uzeli,  krenuti odlučnije u ostvarivanje otetih, uzurmpiranih  prava koja mu po zakonu Božjem a i ovosvetskom pripadaju.

Samo se pitam a i pitam sebe i narod svoj "dokle ćeš Bošnjo sve to nijemo posmatrati i okretati i lijevi obraz nakon šamaranja desnog", dokle ? dokle?i dokle???

Potpuno svjesni granice minumuma sopstvenog  poniženja ispod kojeg nećemo dozvoliti da se ide, ovaj svoj krik i vapaj ka slobodi svoga Bošnjačkog naroda  crne gore, završit ću riječima velikana ummeta s kraja prošlog i s početka  ovog stoleća a koliko samo da se vapaj i  bol čuje:

Posjeta Almanaha Bošnjacima u Švicarskoj

25. Sep. 2004 god, Wattwil

25. Sep. 2004 god. osmočlana delegacija jedinog Bošnjačkog časopisa u crnoj gori, Almanaha, posjetila je Bošnjake u dijaspori u Švicarskoj a na poziv bivših članova bivšeg kluba Montenegro. Na generalnoj promociji Almanaha u Švicarskome gradići Bazencheid kod Wattwila uz prisustvo  velikog broja naših Bošnjaka iz cijele Švicarske koji su na privremenom radu u ovoj bogatoj zapadno-evropskoj zemlji sa zadovoljstvom i velikom je pažnjom propratilo obraćanje svih članova delegacije koji su uistinu na jedan za naše prilike nesvakidašnji način razotkrili i prezentirali svoje plemenite i čestite ciljeve i namjere borbe za svoj Bošnjački narod na prostorima sadašnje države srbije i crne gore.Nakon dvočasovnog obraćanja i predavanja uz prisustvo više od 250 Bošnjaka sa prostora našeg zavičaja program je nastavljen Bošnjačim posjelom uz  pjesmu igru i muziku sve do ranih jutarnjih sati.                                                   Sjutra dan u nedelju oko 11 časova delegacija  Almanaha na čelo sa prof.dr. Šerbom Rastoderom posjetila je prostorije jedine žive institucije Bošnjačkog naroda u Švicarskoj, uz Sandžački klub, sa prostora naše domovine, Islamski Kulturni centar "Faruk Demić" u Wattwilu i u jednoj bratskoj i nadahnutoj atmosferi se živo interesovala o našem radu i aktivnostima kao i o našim budućem djelovanju iznoseći pritom svoja ogromna iskustva stečena u veoma teškim i bremenitim vremenima svoga djelovanja i rada. Na obostrano zadovoljstvo i radost, delegacija Almanaha je na kraju dvosatnog druženja sa svojom braćom i članovima Džemata Wattwil, biblioteki Džemata poklonila po jedan primjerak knjiga od svih novih izdanja ovog predivnog časopisa na čemu smo im neizmjerno zahvalni i ovom prilikom im se još jednom zahvaljujemo najiskrenije od sveg srca s obećanjem da ćemo na toj njihovoj hediji znati odgovoriti  iskrenom i svesvrdnom budućom saradnjom na dobrobit našeg Bošnjačkog naroda, bile su riječi Mutevelije Hadži Izeta Osmanovića koji nije skrivao zadovoljstvo zijaretom svoje braće iz domovine. Nakon posjete u Džematu Wattwil delegacija se uputila u posjetu Džematu Schlieren u Cirihu gdje je uz prisustvo velikog broja naših Bošnjaka sa naših prostora kao i sa prostora Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije t.j. bivše Yu održala promociju Almanaha  gdje  je na kraju uz veliko zadovoljstvo svih nastavljeno druženje sa našom braćom.  I.O.

29. juli 2004, Podgorica

BRUKA U SKUPŠTINI CRNE GORE

Na pomolu je buđenje Bošnjačkih političara iz ne bošnjačkih partija, tačnije iz SDP-a i njihovo uviđanje da su do sada bili samo marionete njihovog vožda Krivokapića i njihovog zajedničkog šefa Mila Đukanovića. Kako to u praksi i biva i kako se već i desilo sa mnogima do sada koji su bili lojalni režimu, velika je vjerovatnoća da će i Rifat Rastoder završiti iza rešetaka samo zato što je konačno morao poslušati emocije i predočiti istinu da se njegovom narodu Bošnjačkom a i njemu samom radi o potpunoj diskriminaciji i poniženju koje mu je nametnuto donošenjem novog grba i himne crne gore.

Rifat Rastoder, potpredsednik Skupštine Crne Gore, oskrnavio grb u svom kabinetu

Preuzeto od Kurir

"ZONA SUMRAKA" razotkrila tajne planove islamskih ekstremista

DŽIHAD U SANDŽAKU!

 

Islamski ekstremizam, to jest njegov najteži oblik koji je doveo do napada na SAD 11. septembra 2001. godine, na prostore SFRJ ušao je na velika vrata početkom rata u Bosni i Hercegovini. Mudžahedinske jedinice postale su čuvene po zlu tokom ratnih sukoba, a nakon završetka rata, i pored napora srpske obaveštajne zajednice da ukaže na opasnost od infiltriranja radikalnih islamskih elemenata na Balkan, sa pretenzijama na pojačavanje svoje delatnosti u samom srcu Evrope postale su mudžahedinski kampovi za obuku i "medrese" koje su bile više centri za ideološku indoktrinaciju nego religiozne škole.

ISPRAVITI GREŠKU

Nakon velikog preokreta u američkoj spoljnjoj politici 2001. godine, Sjedinjene Američke Države otpočele su veliku operaciju čišćenja područja Bosne i Hercegovine od islamskih ekstremista.

"U Novom Pazaru vehabije su vrbovale mlade ljude, obično propale u svakom poslu ili studiranju i obično verski polupismene. Oni puštaju brade i nose pantalone širokih nogavica. Među njima ima neostvarenih osoba koje tu nađu oslonac i materijalnu pomoć. Lokalno muslimansko stanovništvo sa ogorčenjem gleda na bradate, ćelave mladiće koji se klanjaju u džamijama kraće od muslimana sunita hanefijskog mekteba koji preovlađuju u ovom kraju, kao i na celom Balkanu. Lokalni 'mirni' muslimani vehabije smatraju negativnom i primitivnom reklamom celokupnom islamu", kaže naš sagovornik iz Novog Pazara.

Ovo, nažalost, nije sve. Kako "Zona Sumraka" saznaje, na tlu Novog Pazara i okoline tokom poslednjih godinu dana pojavio se određeni broj finansijera iz Saudijske Arabije koji su iskoristili postojeću mrežu vahabitskih medresa kako bi od njih, po uzoru na mudžahedinske medrese u Bosni i Hercegovini, napravili centre za obuku budućih terorista koji će, kada prime poziv od svojih nalogodavaca, u Saudijskoj Arabiji, Siriji i drugim zemljama arapskog sveta, sa tla Sandžaka, otpočeli džihad, verski ekspanzionistički rat sa ciljem očišćenja celokupnog zapadnog Balkana od hrišćanskog uticaja. Naš izvor iz srpske obaveštajne zajednice iznosi veoma dramatično upozorenje o onome što se sprema u Novom Pazaru:

"Ono što oni rade do sada nije zabeleženo na tlu Balkana. Dosadašnji ratni sukobi imali su motiv zauzimanja teritorije, a religija je bila samo izgovor za krvoproliće. Ovo je nešto drugo. 'Mentori' iz arapskog sveta u Novom Pazaru i drugim mestima oblasti Raške prave ideološki i vojni ambijent koji neminovno mora dovesti do ratnog sukoba u skorijoj budućnosti! Kako smo saznali, vehabije su uspostavile više desetina malih, mobilnih kampova za diverzantsko-terorističku aktivnost. U njih vrbuju mlade ljude koji su odrastali u neposrednoj blizini ratnih dejstava, i koje je veoma lako indoktrinirati. Nudi im se neka vrsta rambo-mačoizma, kombinovanog sa najstrašnijim ideološkim sredstvima koje poseduje militantni islam. Naročiti problem predstavlja velika pokretljivost ovih kampova. Oni se sele maltene svakih nekoliko dana, premeštajući se sa imanja na imanja bogatijih trgovaca i zanatlija ove oblasti koji su voljni da islamsku stvar podrže i novčano i logistički. Iz želje da pomognu "svojoj stvari", ili, naprosto, iz straha od teške odmazde, koja bi neminovno usledila od strane vahabita kada bi ove odali nadležnim službama Republike Srbije, pomagači vahabita vrlo su neraspoloženi za svaku vrstu saradnje sa policijom i obaveštajnim službama", kaže naš sagovornik.

On upozorava i na to da je počela kampanja za izolovanje pravoslavnog stanovništva.

"Diskriminacija je već u toku, i to na način koji je veoma ponižavajući. Vehabije su počele da govore kako je 'haram' (težak greh) javljati se susedima hrišćanima, kako je neophodno odvojiti decu jedne od drugih da bi se sačuvala čistota njihove vere. Takođe, vlasnici prodavnica vehabije uglavnom su pod njihovim versko-ideološkim uticajem, u nekim slučajevima odbijaju da usluže pravoslavne hrišćane, a ima i onih koji imaju dve cene za isti proizvod".

BEZ RAZUMEVANJA

Na naše pitanje zašto država dozvoljava ovakve pojave, naš sagovornik objašnjava da u vrhu države, ionako kompromitovane istragama za ratne zločine, naprosto ne postoji dobra volja za rešavanjem ovog problema.

"Čini mi se da se naši političari plaše da zaseku ovaj 'gnojni otok'. Oni veruju da će Međunarodna zajednica naše napore da se oslobodimo terorista i njihovih sponzora shvatiti kao diskriminaciju i etničko čišćenje. Ja mislim da to ne bi bilo tako, bar ne posle napada na Madrid kada se cela Evropa ujedinila pri stvaranju programa brze i oštre borbe protiv terorista. Nažalost, kod nas se sve pomalo sporo shvata, ali verujem da će ova upozorenja na kraju doći do ušiju i mozgova odgovornih za našu bezbednosnu situaciju", oštro zaključuje naš sagovornik. Dr Miroljub Jevtić, islamolog i profesor predmeta Religija i politika na beogradskom Fakultetu političkih nauka, takođe je našao za shodno da ukaže na opasnost od vahabita, prkosivši krugovima iz građanskog sektora koji su skloni da vehabije ili vahabite posmatraju kao samo još jednu od brojnih islamskih sekti, potpuno prenebregavajući činjenicu da su ti isti vahabiti u Avganistanu, do rata 2001. godine, napravili jednu od najstrašnijih i najrigidnijih akcija.

"Dužan sam da upozorim na njihovo delovanje jer je ono velika opasnost po ovaj region", kaže profesor Jevtić. "Ima ih na Kosovu, u Bosni, u Sarajevu, Sanskom Mostu, Zenici... Vahabiti su veoma bliski po učenju talibanima jer i jedni i drugi su islamski puritanci. Umreće a neće odustati od svojih ciljeva. Vahabite podržava Saudijska Arabija. Uostalom, u vreme Osmanlijskog carstva Beograd se zvao Dar-Al-Džihad (u prevodu - zemlja Svetog rata). Otud muslimani veruju da imaju pravo da ga povrate", upozorava profesor Jevtić.

REKLAMA I ANTIREKLAMA

Novi Pazar nije jedino uporište vehabija na ovom delu Balkana, iako je verovatno najjače. Bosanskohercegovačka štampa, barem onaj deo koji nije potpao pod uticaj veoma moćnog saudijskog lobija, veoma je oprezan prema vehabijama i njihovom neskrivenom islamskom ekspanzionizmu. Prema tvrdnjama lista "Patriot", jako uporište vehabija nalazi se u opštini Gradačac u BiH, gde ih organizuje Adžib Karahetović. Ta grupa, navodi ovaj list, u čvrstoj je vezi sa nekolicinom lokalnih političara članova SDA i vehabijama u Gornjoj Maoci. Oni pokušavaju da se prošire i na teritoriju Republike Srpske, tražeći svoje saveznike među bošnjačkim povratnicima u selu Brezik u opštini Vukosavlje.

Beogradski muftija Hamdija Jusufspahić indirektno je pokušao da pokaže kako ideologija ekstremnih vehabija ili vahabita nema nijednu dodirnu tačku sa pravim islamom, očito se distancirajući od svojih inovernika koji, umesto ljubavi i praštanja, propagiraju nasilje i teror, koristeći Srbiju kao bazu za svoje operacije uperene protiv celokupnog hrišćanskog sveta i poretka.

"Islam etimološki znači mir, mir sa Bogom, mir sa ljudima, ljubav prema Stvoritelju i svim stvorenjima. Pripadnici islama su muslimi (odanici božiji). Nikakvi vahabiti, šiti, suniti, ismailiti, selefije, ihvani, sufije, tarikati, Crvene ruže i sl. ne predstavljaju i ne mogu da predstavljaju islam. O islamu ću saznanja crpeti iz Kurana, ne iz postupka teroriste, kao što ću informaciju o hrišćanstvu potražiti u Svetom pismu, a ne u postupku jermenskog atentatora na turskog ambasadora pre izvesnog vremena", izjavio je muftija Jusufspahić.

Kako saznajemo, beogradski muftija nije jedini istaknuti pripadnik islamske veroispovesti koji se oštro protivi manipulacijama terorista i koji ne odobrava način na koji vahabiti shvataju borbu za veru. I u samom Sandžaku postoji veliki broj ljudi, pripadnika običnog naroda, koji ne žele da ratuju protiv svojih suseda i ne nameravaju da se povinuju fanatičnim verskim pravilima koja im nameću vehabije. Nažalost, oružje i novac obično su jači od dobrih namera i zato se oko vehabija isplela gotovo neprozirna "zavesa" laži i prećutkivanja. Srbija, ako želi da se pokaže kao ozbiljna država, u slučaju vehabija morala bi da postupi kao hirurg - dakle, da sa jedne strane odstrani ekstremne vehabije iz verskog i političkog života Sandžaka, a da sa druge, edukacijom, naročito kroz obrazovni sistem i medije, odvrati mlade ljude od pogubnog uticaja terorizma i objasni im da islam ne znači i ne sme da znači - ubijanje.
Adam Poznanović


KO SU VEHABIJE?
Vehabije ili vahabiti su pripadnici vahabizma, konzervativnog pokreta nastalog u 18. veku na prostorima današnje Saudijske Arabije, to su sledbenici Muhameda ibn Abdul Vahaba, po kome je pokret od strane protivnika prvobitno i dobio ime. Inače, sam Ibn Abdul Vahab i njegovi sledbenici sebe su nazivali almuvahidunima (monoteistima) zbog svoje privrženosti čistoj monoteističkoj ideji, odnosno ideji o božijoj jednosti ili jednoći. Ratom u Bosni i na Kosovu, ne samo dolaskom mudžahedina-boraca, na Balkanu se povećao i broj onih muslimana koji u svom obredoslovlju slede druge pravne škole, sem na ovim prostorima tradicionalne hanefitske.

MIR SA BOGOM
"Islam etimološki znači mir, mir sa Bogom, mir sa ljudima, ljubav prema Stvoritelju i svim stvorenjima. Pripadnici islama su muslimi (odanici božiji). Nikakvi vahabiti, šiti, suniti, ismailiti, selefije, ihvani, sufije, tarikati, Crvene ruže i sl. ne predstavljaju i ne mogu da predstavljaju islam", izjavio je beogradski muftija Hamdija Jusufspahić

 Preuzeto sa internet stranice      " Zona sumraka "

Vijesti Bihoraca

                                    Teška porodična tragedija

25 Januara 2004 god.                                                                  Freiburg-Njemačka 

U Nemačkom gradu Freiburgu dogodila se teška saobraćajna nesreća u kojoj se prekinuo život 27-godičnjeg Nedžada Osmanovića iz Peći-Vitomirica i njegove 9-to godišnje sestričine  Rejle Rastoder kćerke Nevzete-Nene Osmanović-Rastoder i Isada Rastodera oboje iz Peći-Vitomirica. Njihovu smrt su gledali majka-sestra Nevzeta-Nena i otac-zet Isad svojim očima koja se zbila na nekoliko desetina metara ispred njihovog automobila u Freiburgu na brzoj auto cesti u pravcu Emmengingena mjesta Njihovog stanovanja. Nedžad Osmanović i Njegova sestričina Rejla koja je neizmjerno svoga daidžu voljela sudbinom Božjom su 25 Januara 2004 godine oko 21 15 časova naletivši na poledicu u jednoj po ograničenju obavljenoj vožnji ispred mosta na jednoj blagoj krivini izgubio kontrolu nad svojim automobilom marke BW i udarivši nakon prevrtanja u jaki betonski zid na licu mjesta, oboje su preselili na ahiret. Dženaza namaz biti će obavljena u srijedu 28 Januara 2004 godine u Vitomirici kod Peći na mjesnom Mezarluku sa Ikindije namaza. O svim pojedinostima saznat ćete više nakon povratka našeg web majstora sa Dženaze. "Molimo Allaha Dž.l.š da Nedžadu i njegovoj voljenoj sestričini Rejli podari Džennet Šehidski, insaAllah, a njihovim roditeljima, braći i sestrama, i mnogobrojnoj rodbini podari sabura i snage da bol za njima dotojanstveno, čineći Allahu Dž.l.š. zadovoljstvo, izdrže".

 Rahmetullahi alejhi rahmeten vasia !

 Težak zločin

Zreč-Celje, 26 Jan. 2004 god.

 Dana 26 Jan. 2004 god. u Zreču kod Celja-Slovenija dogodio se u kasnim noćnim satima (21 30) težak zločin nad Denisom Tiganjem, sinom Safeta Tiganja i Erne Tiganj-Osmanovic iz Vorbica-Sandžak.              19-to godišnji Denis je na svome stanu u Zreču napadnut od strane 5-6 svojih drugova Slovenaca koji su ga nakon teških udaraca zadatih po cijelom tijelu, usmrtili sa tri udarca bajonetom, jednim u srce, jednim u predjeli stomaka i jednim udarcem u vrat, nakon čega je odmah preselio na Ahiret. Jedan od ubica je uhvaćen dok se za drugima traga, a  kao motiv ubistva se navodi osvjeta za prebijanje dvojice svojih drugova prvoga dana od strane Denisa Tiganja u jednoj fer  tucnjavi.                   Dženaza i pokop su  obavljeni na mjesnom groblju u Zreču uz prisustvo velikog broja Džematlija, rodbine, prijatelja kao i opštinskih vlasti i komšija u četvrtak 30 Jan. 2004 god. između 12-14 časova.        Molimo Allaha dž.l.š. da se smiluje nastradalom Denisu i počinioce ovog zločina kazni a rodbini preminulog olakša bol i podari sabura i snage da izdrže dostojanstveno pred kušnjom kojom su stavljeni.                  Hajtar se može obaviti svakog dana u stanu roditelja nastradalog Denisa Tiganja, oca Safeta i majke Erne u Zreču kod Celja.

Hadži Izet Osmanović