Povijest Bosne

                                                                                                                                                1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11  12  13  14  15  16 

Pojmovnik 

Bibliografija

UMJESTO POGOVORA

Knjiga britanskoga historičara i publicista Noela Malcolma Povijest Bosne (izvorno: Bosna-kratkapovijest) djelo je potpuno jedinstveno u cjelokupnoj dosadašnjoj bosanistici. U njemu je, naime, prvi put obuhvaćena cijela epoha bosanske povijesti od prvih spomena imena zemlje u X. stoljeću, pa do 1992. godine, kada seje na nju sručila posljednja u nizu povijesnih katastrofa: velikosrpski osvajački rat.

To bi, ta sveobuhvatnost, bilo već i samo po sebi dovoljnim razlogom za provođenje i "nostrifikaciju" ove knjige. Uz to, čitalac će se brzo uvjeriti kako Malcolmov postupak odlikuju i dodatne vrijednosti: izrazito živ i komunikativan stil, impresivna širina znanja i obaviještenosti, rafinirana intelektualna sposobnost za razumijevanje svih različitosti kojima je Bosna kuća kroz cijelo to milenijsko razdoblje, te onaj najrjeđi dar pregledne, skladne i tečne sinteze ogromnoga i raznorodnog materijala, kao i akcentiranja bitnih čvorišta te komplicirane povijesti - sve na tako malomu prostoru.

No, ima povrh toga još nešto što Malcolmovu knjigu preporučuje kao sasvim sigurno nezaobilaznu u svim budućim znanstvenim ali i političkim raspravama o Bosni. To je onaj novi idejni obzor što ga autor demonstrira, a o čijemu fatalnome nedostatku u dosadašnjim pristupima anatomski precizno piše Srećko M. Džaja, prvi među bosanskim povjesničarima koji ga je sustavno i metodološki domi-šljeno primijenio (baveći se osmanskom epohom bosanske povijesti u kapitalnome djelu Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine 1463.-1804. - predemancipatorska faza): Bosna je geopolitički prostor u kojemu se nalaze tri različita civilizacijska sloja, tri različite povijesti, odnosno tri različita gledanja na prošlost ovoga prostora, koje ni povjesničari nisu uspjeli približiti, odnosno dovesti do znanstvenog konsenzusa barem u bitnim pitanjima. Umjesto toga svaka grupa bavi se više-manje samo svojom poviješću, gleda je u idealiziranom ili heroiziranom obliku, a za paralelne povijesti svojih najbližih susjeda jedva zna i u njima vidi više-manje nešto tuđe -u Bosnu uneseno pod sumnjivim okolnostima. Svojatanje Bosne i Hercegovine na temelju navodnih povijesnih činjenica prisutno je na vrlo naglaxen način u svim trima bosanskohercegovačkim grupacijama.

Uz novi autorov predgovor, ovo izdanje istovjetno je izvorniku, osim nekih neznatnih prestilizacija i sitnih materijalnih korekcija, te nekih intervencija koje se, u formi zasebnih, zvjezdicama označenih fusnota, izravno naslanjanju na tekst. Te intervencije rezultat su žive i, slobodno mogu reći, intelektualno vrlo ugodne diskusije između autora te izdavača i urednika knjige. Svaka za se i sve zajedno, one će čitaocu same najbolje predočiti sadržaj i smjer tih razgovora i razmjene argumenata. Do jedne, pak, izmjene došlo je na traženje i po ideji urednika, sa čime se je autor koncilijantno složio, tražeći tek da bude zabilježena. Riječ je o nazivu jezika kako ga u izvorniku autor dosljedno koristi: hrvatski ili srpski. Domaćemu čitaocu nepotrebno je obrazlagati potrebu promjene takvoga naziva. Tek, riječ-dvije o načinu promjene u ovoj knjizi: nije se išlo za stvaranjem novoga političko-nacionalnog konstrukta, nego se, naprosto, od mjesta do mjesta tražio ekvivalent najprikladniji konkretnomu povijesnom kontekstu.

Lako je moguće, kao kod svih djela velikoga zahvata i zamaha - a koja se, pak, tako bolno tiču svih naših pojedinačnih i naše zajedničke sudbine - da će čitalac i u ovoj knjizi naći mjesta koja neće izazvati njegovo odobravanje. Tako, odlučujem se (nadajući se da time ne izlazim iz okvira pristojnosti) problematizirati način na koji autor na više mjesta uzima Ivu Andrića kao povijesno-poli-tičku referencu, služeći se njegovom političkom biografijom i tekstom njegove doktorske dizertacije. Primjedba se svodi na ovo: An-drić i njegov opus činjenica su kulturne i umjetničke, književne, a nimalo političke i vrlo sporedno povijesne referentnosti. Zato nije previše produktivno i adekvatno koristiti ga na taj način; zaključci tako izvedeni trpe od male valjanosti.

No, poduhvat Noela Malcolma u globalu tako je suveren, tako nepogrešiv u punktiranju ključnih toposa, najvažnijih fenomena i najozbiljnijih problema bosanske povijesti, da i kad pronalazimo pojedinačne primjedbe, moramo to činiti s puno skromnosti i zahvalnosti u isti mah.

Urednik U Zagrebu, 29.3.1995.

VII

ZAHVALA

Najviše žalim što nisam imao prilike raditi u sarajevskim knjižnicama dok je to još bilo moguće. Duboko sam zahvalan osoblju knjižnica u kojima sam obavio veći dio istraživanja potrebnih za ovu knjigu:

Bibliotheque Nationale u Parizu, Bodleian Library u Oxtfordu, Cambridge University Library, School of Oriental and African Studies u Londonu, a nadasve School of Slavonic and East European Studies u Londonu.

Za pomoć u dobavljanju ili pronalaženju publikacija do kojih je teško doći, posebice sam zahvalan An-thonyju Hallu. Johnu Laughlandu, Johnu Londonu, Branki Magaš i Georgeu Starnkoskom. Isto tako dugujem zahvalnost Andrewu Gwatkinu što mi je pomogao oko kompjutorske obrade, a Marku Willingaleu i Chrisu Burkeu što su nacrtali i izradili zemljovide za ovu knjigu. Moje dugovanje onima koji su prije mene pisali o Bosni razvidno je iz mojih napomena na kraju knjige, ali bih želio ovdje posebno spomenuti lucidnog znanstvenika Johna Finea koji mi je pružio dragocjenu potporu. Isto bih tako želio izra/iti zahvalnost Johnu Yarnoldu, Sabi Risaluddinu, Benu Cohenu, Georgeu Starnkoskom i Maji Topoloveu za sve ono što su u posljednjih godinu dana učinili da ponude točne informacije britanskim medijima i svijetu o onome što se doista zbivalo u Bosni.

Za ovo izdanje, unio sam neke manje ispravke u sam tekst i dodao više posebnih napomena. U tom poslu oko ispravaka i dopuna pomogli su mi svojim komentarima mnogi čitatelji koji su mi dali svoja mišljenja i zapažanja o izvornom engleskom tekstu.

Posebno bih želio zahvaliti Slavku Goldsteinu, Danielu Ivinu, Ivanu Lovreno-viću, Branki Magaš, Anti Kneževiću, Vladimiru Jamnickom, Maji Topoloveu, Branku Franoliću, Billu Tribeu i Dimitriju Obolenskom.

Riječ je, naravno, o zemljovidima u izvornom, engleskom izdanju knjige (op. ur.).

VIII

PREDGOVOR

HRVATSKOM I BOSANSKOM IZDANJU

Ovu sam knjigu pisao u kolovozu i rujnu 1993. obuzet gotovo posvemašnjim očajem zbog budućnosti Bosne. Činilo se daje vanjski svijet odustao od svakog ozbiljnijeg pokušaja da spasi Bosnu od propasti; činilo se isto tako da su srpski političari i vojni zapovjednici koji su isplanirali osvajanje teritorija i masovno protjerivanje pučanstva gotovo postigli sve svoje ciljeve. Pa ipak, danas, u veljači 1995., kad pišem ovaj predgovor, Bosna je još tu. Njezina budućnost, iako neizvjesna, ulijeva sada više nade nego prije 18 mjeseci. Zasluga je to hrabrosti i odlučnosti samih naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Hrvata, demokratskih Srba i ostalih - koji su odbili poslušati savjet vanjskog svijeta neka se pomire s "neminovnim" porazom. Prva i posljednja lekcija koju odatle može izvući svaki povjesničar glasi: ništa nije uistinu neminovno u ljudskoj povijesti.

Kako je jedan britanski povjesničar uopće došao na to da piše o povijesti upravo ove balkanske zemlje? Odgovor se krije u spoju mojih povjesničarskih i publicističkih interesa koji su se iznenada poklopili zbog tragičnih okolnosti ovoga rata. Gotovo od prvoga dana ratovanja u Bosni, zapadni su mediji bili puni mitova, laži i zabluda o naravi povijesti Bosne općenito i o uzrocima rata posebice.

Dok sam proučavao te mitove (nastojeći ih suzbiti člancima koje sam pisao za britanske novine), uočio sam da se u mnogima od njih odražava sličan način razmišljanja; svrha im je bila opravdavanje srpskog napada na Bosnu i osporavanje bosanske vlasti, štoviše, osporavanje i same ideje bosanske države. Tako se zbog tvrdnje da su ovaj rat izazvale vjekovne etničke mržnje ne samo činilo da je rat neminovan (kao rezultat prastarih povijesnih sila) nego je bosanska vlast svedena na isti status kao i agresor - na status obične "etničke skupine". (Još i danas, nakon gotovo tri godine rata. na vojnim zemljovidima UNPROFOR-a u Sarajevu, položaji bosanske vojske označeni su kao "muslimanski".) Isto tako, mišljenje da je Bosna "umjetna tvorevina" koju je "izmislio" Tito, osporavalo je

IX

bosansku državu i stvaralo dojam da bosanska vlada ne predstavlja pravu državu nego samo arbitrarno područje na zemljovidu. (Prije svega dva-tri tjedna prosrpski zastupnik u Britanskom parlamentu, Harold Elletson, rekao je u govoru svojim kolegama da je Bosna "umjetna država kojoj je granice odredio Tito".) Stoga je opća tendencija svih ovih mitova bila da opravda srpski napad na Bosnu i Hercegovinu i ujedno pribavi kakvo-takvo opravdanje politici zapadnih zemalja, čiji je stav podrazumijevao da treba prihvatiti osvajanje 70 posto ukupnog bosanskog teritorija kao svršeni čin i izvršiti pritisak na bosansku vladu da prizna poraz.

Najprije sam kanio napisati knjižicu pod naslovom "Mitovi i zablude o povijesti Bosne", u kojoj sam se htio okomiti na najekla-tantnije primjere tih pogrešaka. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve sam više uviđao da toliki mitovi slobodno kruže zapadnim medijima zato što nema jednostavnog, objektivnog i koliko-toliko iscrpnog pregleda sveukupne povijesti Bosne i Hercegovine na engleskom jeziku (pa ni na drugim jezicima, koliko znam). Stoga sam nakanio napisati takav pregled. Smatrao sam da je takva nakana u isti mah i nužna i pomalo paradoksalna. Da nije bilo rata, ja ne bih napisao ovu historiju Bosne. Pa ipak, mislim da su jedine bitne historijske činjenice koje treba znati da bi se razumjeli uzroci ovoga rata činjenice iz političke povijesti Jugoslavije (nadasve političke povijesti Srbije) u posljednjih sedam-osam godina. Osnovni razlog radi kojeg pišem i o drevnoj povijesti Bosne jest taj što mislim da se uzroci ovoga rata ne kriju u drevnoj povijesti Bosne - i daje stoga potrebno opovrgnuti sve one pseudohistorijske teorije koje tvrde suprotno.

Iznosim ove činjenice zato što želim da čitatelji u Bosni i Hercegovini (pa, nadam se, i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije) shvate i okolnosti u kojima sam pisao ovu knjigu i vrstu čitateljstva kojem sam je namijenio. Čitateljstvo kojem sam se obraćao nije bilo stručno, akademsko, nego široko čitateljstvo u Engleskoj i Americi. Imajući na umu takve čitaoce, morao sam tumačiti neke osnovne činjenice iz jugoslavenske povijesti koje su dobro poznate gotovo svakome u republikama bivše Jugoslaviji. Iz istog razloga, u nekim sam dijelovima ove knjige posvetio više prostora kazivanju o bosanskim muslimanima nego o ostalim vjerskim zajednicama. Mnogi čitatelji na Zapadu nisu uopće znali, prije nego što je izbio rat u Bosni i Hercegovini, da tako brojno muslimansko pučanstvo živi u.

X

bilo kojoj europskoj zemlji: za takve je čitaoce kulturna i politička povijest muslimana bila nešto kao tamna strana Mjeseca - nešto neviđeno i nepoznato. Istodobno, moj očaj zbog ugroženog opstanka Bosne naveo me je na mišljenje da će muslimani, od svih naroda u Bosni i Hercegovini, izgubiti najviše kad ta zemlja bude zbrisana sa zemljovida. Stoga svoju knjigu nisam zamislio samo kao pokušaj da suzbijem mitove i zablude, nego i kao svojevrstan spomen na povijest i kulturu kojima prijeti uništenje. Ova je knjiga u biti politička historija i ne može biti sveobuhvatna kad je riječ o kulturnoj historiji. Ipak, za ovo sam izdanje naknadno dopisao stanovit broj napomena (označenih zvjezdicama i dodanih uz tekst pojedinih poglavlja), od kojih neke sadrže preporuke za čitanje nekih drugih djela o područjima kulturne povijesti Bosne koja nisu dostatno obuhvaćena u mom prvobitnom tekstu.

Možda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu može objasniti još nešto što je izazvalo kritiku nekih čitalaca: način na koji pišem o Titu. Svi oni na Zapadu koji govore o "vjekovnoj etničkoj mržnji" i "neminovnosti" rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome tvrde da "barem nije dopuštao da se odigne poklopac s kotla". Po tome bi se reklo da je Tito našao pravo rješenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg mogućeg trenutka u lipnju 1991., europski i američki političari nastojali su očuvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato što su mislili da je to jedino rješenje koje može funkcionirati. Moje me vlastite analize upućuju na suprotan zaključak. Ja ne mislim da je Tito našao pravo rješenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema. Višenacionalne federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i tradicije. A ono što je Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski. Politička struktura koju je on stvorio pripremila je najmanje na tri načina teren za nasilje u devedesetim godinama. Prvo, oduzela je običnim nacionalnim osjećajima pravu demokratsku mogućnost izražavanja; stoga su se neke vrste nacionalizma, poglavito u Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje. Drugo, upravo je komunistički sistem proizveo onaj tip političara manipulatora koji nastupa s pozicija moći, čiji je karakteristični predstavnik Slobodan Milosevic. I treće, gospodarski neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromašno i razočarano pučanstvo, savršen materijal kojim se političar kao

XI

Milosevic mogao poslužiti da provede u praksi svoju demagošku politiku.

Proučavajući Titovu karijeru kao političara koji je nastupao s pozicija moći, došao sam do zaključka da njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobičajeno u jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam u biti ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu strategiju i njegove zasluge. Međutim, za ovo sam izdanje naknadno dopisao više napomena u kojima sam pokušao proširiti i objasniti svoje prethodne komentare. Ja držim da je Tito od samog početka ratovanja u Jugoslaviji bio najviše zaokupljen borbom za vlast s potencijalnim političkim suparnicima u Jugoslaviji, i da mu je ta borba bila važnija od ratovanja s okupatorom. (Ovo moje mišljenje dotiče i historijski mit kojim se političari na Zapadu služe u posljednje tri godine kao isprikom za nepoduzimanje vojne akcije u Bosni: mit prema kojem je Tito "vezao" u Jugoslaviji 30 do 40 njemačkih divizija.)

Gledana u ovom svjetlu, Titova moralna superiornost nad njegovim protivnikom Mihailovićem nije više tako očigledna. Ipak, htio bih istaknuti da se moji komentari u ovoj knjizi o toj dvojici u Drugom svjetskom ratu odnose isključivo na političku i vojnu strategiju te dvojice vođa kao pojedinaca. Dakako da mnogi obični borci u partizanskim redovima nisu bili komunisti i da im nije bilo stalo do toga da se u zemlji uspostavi komunistička vlast kao takva. Njih je u Titovu programu posebno privukao onaj aspekt po kojem je bila predviđena neka vrsta federativnog sistema za različite narode u Jugoslaviji, a to je doista bila izbalansiranija zamisao od svega onoga što su druge političke snage u Jugoslaviji nudile u to vrijeme. S druge strane, mnogi od običnih boraca u redovima Mihailovićevih snaga (i mnogi njihovi lokalni zapovjednici) bili su opterećeni radikalnim velikosprskim mentalitetom, prema kojem je ubijanje nesrba bilo važan element u vojnim aktivnostima. Ipak, kao povjesničar i kao vanjski promatrač rata u Bosni i Hercegovini, mislim da ne bi trebalo dopustiti da sadašnja zbivanja bitno utječu na tumačenje Drugog svjetskog rata. To historijski ne bi bilo ispravno zato što su mnogi u?roci i uvjeti tog ratnog sukoba bili različiti od današanjih. Isto tako mislim da je politički pogrešno neprestano povezivati današnje događaje s događajima koji su se zbili prije pedest godina. Postupati na taj način znači samo služiti probicima onih propagandista

XII

u Beogradu i na Palama koji žele uvjeriti svijet daje sve ono što se danas događa neminovna posljedica mržnje koja seže sve do Drugog svjetskog rata, mržnje koja se sad očituje "prirodnom" željom žrtava iz tog rata da se osvete Muslimanima i Hrvatima.

Međutim, jedna je od lekcija koje se mogu izvući iz Drugog svjetskog rata i ova: koliko god bile užasne rane nanesene Bosni, one se na kraju ipak mogu zaliječiti. Između 1941. i 1945. Bosanci su počinili zvjerstva nad Bosancima - pa ipak, u desetljećima nakon rata ljudi su se u Bosni naučili ponovo živjeti zajedno. Taj se proces viđanja rana možda može i pospješiti i intenzivirati ako se poduzmu prave sudske mjere da se optuže i kazne svi oni koji su počinili najteže zločine u ovom ratu. Ma koliko to potrajalo, vjerujem daje reintegracija Bosne i Hercegovine (zajedno sa srpskim pučanstvom) jedino trajno rješenje problema u Bosni i Hercegovini.

Jedna je od tema koje se provlače kroz ovu knjigu i to daje Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj povijesni identitet - daje zapravo jedna od povijesnih zemalja u Europi, s gotovo neprekinutom poviješću kao izrazita geopolitička cjelina od srednjega vijeka do dana današnjega. U većem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (izraz koji označava najveću teritorijalnu jedinicu u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na zemljovidima entitet zvan "Bosna". (Ovo je u prilično velikoj opreci s poviješću Srbije koja od otomanskog osvajanja u 14. i 15. stoljeću i oslobađanja od oto manske vladavine u 19. stoljeću nije uopće postojala kao entitet.) Svi Bosanci, Muslimani, Hrvati i Srbi, nasljednici su posebne povijesne baštine koja se ne može olako odbaciti.

Ali nastojeći istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja argumentacija neće biti pogrešno shvaćena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju prestati smatrati sebe "Hrvatima" i "Srbima", i da se umjesto toga imaju smatrati samo "Bosancima". Premda držim daje do uvođenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini došlo u povijesnom smislu prilično kasno, dakako da se slažem da je do toga ipak došlo i da se kotač povijesti ne može okrenuti unatrag. Ja samo želim reći da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto tako priznati činjenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu,

XIII

bosansku dimenziju. Razlozi zašto oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i praktični.

Moralni i praktični razlozi proistječu sasvim jednostavno iz njihove etničke geografije, iz kaleidoskopske izmiješanosti svih triju zajednica na zemljovidu. Tri zajednice u Bosni i Hercegovini ne mogu se podijeliti na tri etnički čiste države bez golemih praktičnih poteškoća i moralnih nepravdi. Dakako da je dosad bilo takvih pokušaja dijeljenja, najprije su to u većim razmjerima učinili srpski politički i vojni čelnici, a potom u manjim, lokalnim okvirima, ostale dvije zajednice. Na taj su način stotine tisuća nedužnih ljudi protjerane iz svojih domova. Osnovna provjera svakog "mirovnog rješenja" mora se provoditi na mogućnosti da se ti ljudi vrate na svoja ognjišta i da mogu obnoviti svoje kuće i živote. Takav će proces nužno uključiti i obnovu Bosne i Hercegovine kao demokratske države u njenim prirodnim granicama. Ni jedan pokušaj komadanja Bosne i Hercegovine ili otkidanja od nje manjih dijelova teritorija neće donijeti ni pravdu ljudima koji ondje žive ni trajnu stabilnost u toj regiji.

Višeput sam čuo kako ljudi govore: "Bosna može postojati samo u sklopu Jugoslavije; ako Jugoslavija propadne, nestat će i Bosne." Ja mislim da je upravo suprotno istina. U sklopu jugoslavenske države bilo je moguće (ne poželjno; nego moguće) da Bosna prestane postojati kao posebna cjelina - što se i dogodilo u Kraljevini Jugoslaviji u godinama pred Drugi svjetski rat. Ali čim je Jugoslavija prestala postojati, bilo je prijeko potrebno da se Bosna i Hercegovina očuva, jer bi ljudska cijena dijeljenja pučanstva i njihova teritorija bila naprosto previsoka. Takvo je dijeljenje već pokušano, i cijeli je svijet vidio kolike je užasne patnje ono izazvalo. Pa ipak, Bosna je još tu i njeni narodi neće odustati od svoga ideala da obnove demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu u njenim prvobitnim granicama. Ja vjerujem da je to ideal za koji se vrijedi boriti - radi svih ljudi u Bosni i Hercegovini.

XIV

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

za vladavine BANA KULINA za vladavine KRALJA TVRTKA DANAŠNJA BOSNA ——

UVOD

Godine 1992. i 1993. pamtit će se kao godine u kojima je razorena jedna europska zemlja. Bijaše to zemlja s političkom i kulturnom poviješću različitom od bilo koje druge zemlje u Europi. Tu su se preklopile i udružile velike religije i velike sile u europskoj povijesti: carstva Rima, Karla Velikoga, Osmanlija i Austro-Ugar-ske, te religije zapadnog kršćanstva, istočnog kršćanstva, judaizma i islama. Već bi same ove činjenice bile dostatan razlog da se povijest Bosne proučava kao predmet koji je sam po sebi od jedinstvenog interesa. Ali rat što je zahvatio ovu zemlju 1992. godine dodao je još dva tužna razloga da se njena povijest potanje prouči: prvi je od njih potreba da se dokuče uzroci sukoba, a drugi potreba da se odagnaju oblaci nerazumijevanja, namjernog stvaranja mitova i pukog neznanja kojima su obavijene sve rasprave o Bosni i njenoj povijesti.

Od te dvije potrebe, ova potonja je kudikamo preča. Paradoksalno je daje najvažniji razlog za proučavanje povijesti Bosne upravo to što nam ono omogućava da shvatimo kako povijest Bosne sama po sebi ne objašnjava uzroke ovoga rata. Dakako da do rata ne bi bilo došlo da Bosna nije bila ona čudnovata stvar što je bila, zbog čega je postala predmet posebnih ambicija i interesa. Ali te su ambicije bile usmjerene na Bosnu izvana. Najveća je zapreka svakom razumijevanju tog sukoba pretpostavka da je ono što se zbilo u toj zemlji posljedica - prirodna, spontana i u isti mah nužna - sila koje djeluju unutar povijesti same Bosne. To je mit koji su brižljivo širili oni koji su izazvali taj sukob, koji su željeli uvjeriti svijet da ono što rade oni i njihovi "revolveraši" ne rade oni nego neke bezlične i neumitne povijesne sile koje su izvan bilo čije moći.

I svijet im je povjerovao. Na budućim je povjesničarima da prosude koji su argumenti uistinu prevagnuli u glavama državnika Europe i Amerike da reagiraju na ratne sukobe u Bosni potezima kojima ne samo što nisu riješili krizu nego su je još mnogo više produbili. Bjelodano je jasno da su im glave bile već tada pune magle historijskog neznanja. Evo, na primjer, promišljenog istupa-

XXI

nj a britanskog premijera Johna Majora pred Donjim domom više od godinu dana nakon izbijanja rata u Bosni:

Najvažniji pojedinačni element koji stoji iza onoga što se dogodilo u Bosni jest raspad Sovjetskog Saveza i stege u kojoj je on držao vjekovne mržnje u bivšoj Jugoslaviji. Kad je jednom te stege nestalo, vjekovne su se mržnje opet pojavile, a njihove smo posljedice vidjeli kad su započele borbe. Bilo je tu i nekih drugih elemenata, ali je taj raspad bio kudikamo najvažniji. (Hansard, 23. lipnja 1993., stupac 324).

Teško je reći odakle bi trebalo početi komentirati ovakvu tvrdnju. "Stega" u kojoj je Sovjetski Savez držao Jugoslaviju naglo je prekinuta, kao što je dobro poznato, 1948. godine kad je Staljin i/bacio Tita iz Kominforma. Možda je g. Major želio aludirati na odluku komunističkih rukovodilaca kao što je Slobodan Milosevic u Srbiji da iskoriste izvore nacionalizma za svoje političke ciljeve; ali taj je proces u Srbiji bio na djelu već u ljeto 1989. godine, dvije godine prije "raspada Sovjetskog Saveza", a umnogome se jedva razlikovao od načina na koji su nacionalizam koristile prijašnje političke vode u komunističkom sistemu kao, primjerice, Nicolae Ce-ausescu. Misao da je komunizam općenito provodio djelotvornu "stegu" kako bi držao nacionalizme na uzdi dvojako je pogrešna. Komunističke su vlasti ili same raspirivale nacionalizam i manipulirale njime za svoje vlastite ciljeve, ili su ga gušenjem još više razbuktavale i trovale stvarajući politički frustrirano i otuđeno pučanstvo, ili su često radile i jedno i drugo. Taj je dvostruki učinak danas jasno vidljiv u većini istočnoeuropskih zemalja, u kojima stranke takozvane "krajnje desnice" privlače obične glasače, jer ih potiču vjerski i historijski simboli iz pretkomunističkog doba i političari koji su svoje ranije karijere gradili u komunističkoj partiji i službi državne sigurnosti. To se manje-više dogodilo i u Srbiji.

Druga velika netočnost koju je u tim svojim napomenama izrazio John Major, a koju je za njim ponavljala većina zapadnih čelnika u svojim javnim komentarima o ratu u Bosni, jest tvrdnja da je sve ono što se zbilo u Bosni od proljeća 1992. godine zapravo očitovanje "vjekovnih etničkih mržnji" što su se nagomilale same od sebe. Svakako je istina da je u prošlosti Bosne bilo mržnje i suparništva, a oni koji su u posljednje dvije godine prikazivali ne_:

XXI!

kadašnju Bosnu kao čudesnu zemlju nepomućenog meduvjerskog sklada jamačno su pretjerali. Ali kad se malo bolje promotri povijest Bosne, zapaža se da postojeće nesnošljivosti nisu bile apsolutne ni nepromjenljive, niti su bile neminovna posljedica izmiješanosti različitih vjerskih zajednica. Glavna osnova neprijateljstava nije bila etnička ni religiozna nego ekonomska: kivnost koju su osjećali uglavnom (ali ne isključivo) seljaci kršćani prema svojim muslimanskim zemljoposjednicima. To neprijateljstvo nije bila nikakva apsolutna i nesmanjiva sila, nego se mijenjalo kao što su se mijenjale ekonomske prilike, a bilo je podložno i političkim pritiscima koji su znatno izmijenili držanje zemljoposjedničke klase u prvoj polovici 19. stoljeća. Isto je tako neprijateljstvo između katoličke i pravoslavne zajednice bilo podvrgnuto promjenljivim utjecajima: suparništvu dviju crkvenih hijerarhija, političkom pritisku iz susjednih zemalja, i tako dalje.

Te nesnošljivosti nisu bile trajno ugrađene u psihu ljudi koji su živjeli u Bosni, nego su bile povijesna posljedica i mogle su se mijenjati kako se povijest razvijala. Ekonomski uzroci mržnje gubili su se pod utjecajem promjena i reformi pri kraju 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća dok se nisu gotovo posve izgubili. Vjerski uzroci mržnje smanjili su se u drugoj polovici 20. stoljeća zahvaljujući procesima sekularizacije (od kojih su neki bili prirodni a neki i neprirodni). Većim dijelom razdoblja poslije 1878. godine različne vjerske i etničke zajednice u Bosni živjele su zajedno u miru: dvije glavne erupcije nasilja - prva u Prvom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, a druga u one četiri godine koliko je trajao Drugi svjetski rat - bile su iznimke, izazvane i raspaljene uzrocima izvan granica Bosne. Od drugog od tih užasnih razdoblja odrasla su puna dva naraštaja, pa većina bosanskog pučanstva nema osobnih sjećanja na borbe u tom ratu, niti osobite želje da ih obnove.

Dakako daje lako u povijesti zemlje kao stoje Bosna pronalaziti primjere regionalnih podjela, nasilja i neposluha. Dokazi postoje i mnoge će od njih čitatelji naći i na stranicama ove knjige. Ipak, politička povijest Bosne potkraj 20. stoljeća nije predodređena onim što se dogodilo u 13. ili 18. stoljeću. Komentatori koji vole svom pisanju pridati neki na brzinu skalupljeni historijski autoritet uvijek rnogu izvući dvije-tri krvave epizode iz prošlosti i reći: "Eto, oduvijek je tako bilo!" Nešto bismo slično mogli napraviti, recimo, i s

XXIII

poviješću Francuske, izvući vjerske ratove u 16. stoljeću, barbarski pokolj u Bartolomejskoj noći. česte regionalne pobune. Frondu, zvjersko postupanje s hugenotima 1685. godine, užasna nasilja i masovna ubojstva koja su slijedila nakon Francuske revolucije, nepostojanu politiku u 19. stoljeću, pa čak i svu povijest kolaboracije i pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu. Ali kad bi sutra stanoviti političari i vojni zapovjednici, potpomognuti izvana, počeli bombardirati Pariz teškim topovima, ne bismo ipak sjedili skrštenih ruku i rekli da je to samo neminovna posljedica "francuske vjekovne mržnje". Ipak bismo radije malo bolje proučili pravu narav i uzroke te određene krize. Upravo sam to isto i ja pokušao u ovoj knjizi.

Velika je prednost Francuske pred Bosnom u tome što je njena povijest već dobro poznata i do u tančine proučena. O Bosni se općenito toliko malo zna da je u ove dvije godine bilo teško lučiti maglu neznanja od dimne zavjese propagande. Neki autori osporavaju i samo postojanje Bosne kao povijesne cjeline, samopouzdano tvrdeći kako "Bosna nije nikad bila država". Kad je lord Owen 1992. godine postavljen na mjesto pregovarača Europske zajednice u bivšoj Jugoslaviji, jedan gaje britanski kolumnist sasvim ozbiljno upozorio da su unutarnje granice u Jugoslaviji bile puke administrativne granice, isto tako umjetne kao i one koje su kolonijalni administratori nametnuli Africi. Neki su autori često tvrdili daje granice Bosne izmislio Tito; istina je pak daje Tito samo obnovio povijesne granice Bosne kakve su bile potkraj otomanskog razdoblja i u doba Austro-Ugarske. Čitatelji će se uvjeriti da su jedni dijelovi tih granica utvrđeni međunarodnim ugovorima u 18. stoljeću, a da drugi dijelovi odražavaju mnogo sta.ije povijesne granice, kao što je podjela Bosne i Srbije duž rijeke Drine, koju spominje Ijetopisac Kinam još potkraj 12. stoljeća.

Djeliće historijskih netočnosti koje su se pojavile u zapadnim medijima u posljednje dvije godine nanijela je plima nacionalne i političke mitologije iz bivše Jugoslavije. Više od jednog stoljeća Hrvati pišu knjige u kojima dokazuju da su Bosanci "zapravo" Hrvati; Srbi isto tako neumorno tvrde da su svi oni "zapravo" Srbi. U novije vrijeme hrvatska propaganda naziva sve srpske nacionaliste "četnicima", a vodu četnika u Drugom svjetskom ratu Dražu Mihailovića prikazuje kao monstruma koji je provodio genocid. Srpska propaganda naziva sve hrvatske nacionaliste "ustašama" .i

XXIV

iskopala je slučaj muslimanske SS divizije u Drugom svjetskom ratu kao primjer kojim daje na znanje da su bosanski muslimani ili nacisti ili fundamentalisti, ili i jedno i drugo. A onima koji su zatečeni usred tih raspri, muslimanima i/ili onima koji vjeruju u pluralističku Rosnu, prepušteno je da njeguju one utješne mitove koji su im preostali: mit o bogumilima, mit o trajnom miru i harmoniji u Bosni ili mit o Titu. Komentator ili povjesničar ne može se probijati kroz sve te proturječne mitologije a da ne nanese ideološke uvrede gotovo svima zainteresiranima; a to nije baš ugodno kad čovjek upozna i zavoli ne samo Bosnu nego i mnoge posebne vrline Hrvatske i Srbije. Istodobno, činjenica da postoji gotovo simetričan odnos između protuslovnih tvrdnji i opravdanja ne znači da se može doći do ispravnog zaključka tako da se sve tvrdnje podjednako prihvaćaju i da se samo izjednačavaju. Ja ne dvojim da teret odgovornosti za razaranje Rosne leži pretežito na jednoj strani, a u posljednjim poglavljima ove knjige nastojao sam izložiti razloge za takvo svoje mišljenje.

Jedini pouzdan način prosudbe povijesnih prava glavnih izvršitelja nasilja u Rosni jest u tome da se razmotri što su učinili od materijalnih svjedočanstava same povijesti. Oni ne samo što upropaštavaju budućnost te zemlje nego se i sustavno trude da zatru njenu prošlost. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu uništena je zapaljivim granatama. Orijentalni institut, sa svojom nenadoknadivom zbirkom rukopisa i ostalog materijala što ilustrira otomansku povijest Rosne, također je uništen koncentričnim granatiranjem. U cijeloj zemlji razorene su brojne džamije i minareti, medu kojima i neki od najljepših primjeraka otomanske arhitekture iz 16. stoljeća na zapadu Ralkana. Te građevine nisu bile samo zahvaćene unakrsnom paljbom vojnih postrojbi; u gradovima kao što su Rijeljina i Ranja Luka razaranja nisu imala nikakve veze s borbama - džamije su noću dignute u zrak eksplozivom, a sutradan buldožerom poravnate sa zemljom. Ljudi koji su isplanirali te akcije i zapovjedili da se izvrše obično tvrde da je povijest na njihovoj strani. Ono što oni svojim djelima pokazuju jest da ratuju s poviješću svoje zemlje. Ja sam u ovoj knjizi sumo htio iznijeti neke pojedinosti te povijesti prije nego što sama zemlja bude posve uništena.