_{EZAN I NJEGOVA ULOGA U DRUŠTVENO-VJERSKOM ŽIVOTU MUSLIMANA}

BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM

• Uvod

• 1. 'Značaj ezana i uloga muezzina u vjerskom životu muslimana;

• 2. Kur'an i Hadis o ezanu;

• 3. Koje su okolnosti uticale na uvođenje ezana u početku Islama?;

• 4. Konačno ezan;

• 5. Ezan kao faktor širenja i učvršćenja Islama;

• 6. Sadržaj ezana;

UVOD

Kod znatnog dijela našeg muslimanskog svijeta preovladava uvje renje da je značaj ezana jedino u tome, što se njim objavljuje početak pojedinog namaza, i da muezzin izgovarajući riječi ezana poziva vjernike da klanjaju namaz, bilo u džamiji ili van njenih prostorija i ništa više. Ako bi bila jedina svrha u učenju ezana samo pozivanje na namaz, onda šta bi značile ostale riječi pored »hajje alessalah, hajje alel-felah — hodi na namaz, hodi na spas, kojima se uredno vrši ovaj poziv? Da li su u tom slučaju mogla i dalje ostati riječi »Vaktus-salah i dr. (vrijeme je namaza), riječi kojima su se služili prvi muslimani prigodom pozivanja vjernika na namaz u doba Božjeg poslanika Muhameda a. s.? Vjerpvatno će nam neko postaviti primjedbu, zašto se upuštamo u pitanja koja nisu u domenu našega islamskog shvatanja, ali ipak smatram, da će odgovore naći u ovom članku.

Dakle, kada govorimo o ezanu, i kada uopće učimo ezan ili pak slušamo njegove riječi, nužno je prije svega da se unesemo u njegov smisao pa da se potom upitamo, da li ezan pored svoje vanjske forme ima poseban cilj i sadržaj pored onoga- što mi trenutno možemo čuti i osjetiti prigodom njegova učenja? Prema tomu, pa čak budi i to rečeno, kakvu bi drugu ulogu i zadatak pa i misiju mogao imati ezan osim pozivanja vjernika na namaz? šta u tom, dakle, predstavljaju muezzini odnosno osobe koje uče ezan? Da li sami oni izvršavajući ovaj poziv u bukvalnom smislu riječi predstavljaju samo osobe koje pozivaju vjernike na namaz ili imaju još neku drugu misiju? (Zašto su u nekim zemljama — da upadnemo sa pitanjem — koje su oduzete od muslimana odmah poskidane munare sa džamija?)

Da, ovo pitanje nameće nam se i zbog toga, što nije rijedak slučaj, da mnogi naši »vjernici« pa čak i nekoji »imami« (?) na nečije pitanje, zašto ne uči ezan, daju odgovor: ... Komu ćemo ga učiti, kada niko ne dolazi u džamiju ,slabo to svijet pazi, teško se gore penjati itd. i tome slično?... Zbog takvih i sličnih pojava, namjera nam je i bila da kroz ovaj svoj napis damo svoj skroman komentar o ezanu i muezzinu, a našoj obrazovanijoj ulemi prepuštamo, da napisu svoju interpretaciju o ovoj veoma važnoj islamskoj instituciji.

1. 'Značaj ezana i uloga muezzina u vjerskom životu muslimana

Ezan ka oposebna institucija u Islamu bez sumnje zauzima vrlo važno mjesto u društvenom-vjerskom životu muslimana. U pogledu učvršćivanja Islama u krajevima u kojima se je stanovništvo islamiziralo, ezan je odigravao kao što i danas odigrava vrlo značajnu ulogu. Ovu činjenicu potvrđuju ogromne džamije sa raznim minaretima: arapskog, perzijskog, maurskog, indijskog i turskog stila podignute po cijelom svijetu koje ujedno svjedoče, koliku su važnost pojedini islamizirani narodi pridavali ezanu, sa koliko su odanosti, poštovanja i žara

vezali svoje osjećaje uz veličinu ezana i šta su sve činili da ga očuvaju od njegovih zabrana. Zato su muezzini zauzimali i posebno mjesto u islamskoj društvenoj zajednici. O njima kao nosiocima ove uzvišene misije, isplele su se razne najpohvalnije priče, o njima su spjevane i najljepše pjesme u svim narodima i na svim jezicima gdje se je glas ezana prelijevao, i u njima povezan bar nekoji događaj sa ezanom i glasom muezzina. Za to je vrlo rijetko zabilježen ma gdje bilo nekoji ozbiljniji slučaj, koji bi bacao sjenku na ovu uzvišenu islamsku instituciju. Jer muezzin sa ezanom, uvijek je unosio svježinu u svakodnevni život muslimana, budio u njima uspavana srca, oživljavao zamrle osjećaje, bodrio ih na izvršavanje Božijih odredaba i uticao na izbjegavanje od Njegovih zabrana. Otud proističe, da je ezan uz ostale islamske principe bio jedan od značajnijih faktora u širenju Islama i u osnaženju njegove uzvišene misije.

2. Kur'an i Hadis o ezanu

U uzvišenom Kur-ani kerimu nalazimo nekoliko ajeta koji govore
0 ezanu i muezzinu:

1. Ve men ahsenu qavlen mimmen đea illahi ve huve muhsinun ve
amile salihan ve qale inneni minel-muslimine. (Surei Fusslilet).
Veliki islamski učenjak Imami Gazali (r. a.) u svome čuvenom djelu Ihjau ulumid-dinu u poglavlju: »Vrlina ezana« donosi gornji ajeti — kerim i kaže, da se on po nekim komentatorima Kur-ana odnosi na muezzine i ezan, a u prevodu bi značilo: »A ko može ljepšu riječ reći od onoga, koji poziva Bogu i čini dobra djela i kaže: ja sam od muslimana«.

Iz ovih uzvišenih riječi jasno se vidi, kakvo mjesto i kakvu ulogu u Islamu zauzima muezzin i ezan i šta znače u životu muslimana riječi u ezanu: »A ko može ljepšu riječ reći od onoga, koji poziva Bogu...«

2. Ja ejjuhellezine amenu iza nudije lissalati min jevmil-džumuati
fes'a v Ha zikrillahi vezerul-bej'a (Suretul-džumuati).
»Vjernici, kada se pozovete (kada čujete ezan) radi klanjanja dužnog namaza u petak, požurite Božijem zikru (namazu) i napustite prodaju (trgovanje)«.

3. Ve iza nadejtum iles-salati ittehazuha leiben ve lehven. Zalike bi
ennnehum qavmun la jefkahune (Surci).
»I kada ih pozovete (učeći ezan) na namaz, oni to smatraju nekom igrom i zabavom. To je zbog toga, što su oni ljudi koji ne shvataju«.

Imami Buhari, najeminentniji muhaddis (sabirač hadisa — izreka Božjeg poslanika Muhameda a. s.) u svojoj zbirci hadisa Sahihul-Buhari u poglavlju »Knjiga ezana« navodi gornja dva ajetikerima kao argumente o ezanu iza kojih slijede mnogobrojni hadisi.

I ako ima dosta hadisa koji govore o ezanu, o njegovom značaju te
o načinu kako se ezan uči, ipak ćemo ovdje navesti tek samo nekoje,
sa kojima želimo objasniti svoje stanovište u gledanju na ovu islamsku
instituciju:

1) Tri vrste ljudi — veli Božiji poslanik Muhamed a. s. — neće osjetiti strahote polaganja računa na Sudnjem danu i biće u udobnosti uživajući Božije blagodati:

a) čovjek koji je učio Kur'an u ime Boga dž. š. i imamio (bio imam)
narodu od kojeg je stekao priznanje i zadovoljstvo,
b) čovjek koji je bio muezzin u džamiji i pozivao ezanom — uime
Boga dž. š. svijet na namaz i na vršenje Božijih odredaba i
c) čovjek koji je zarađivao sebi nafaku na ovome svijetu ali to ga
nije spriječilo da se posveti ahiretu (budućem svijetu).

2) Osobi koja bude učila ezan (tj. muezzinu) svjedoči će na Sud
njem danu i insani i džini da su slušali njegov ezan.

3) Da bi ezan mogao se što dalje čuti Alejhiselam je jednom pri
likom rekao svome prvom muezzinu Bilalu r. a.: »Kada učiš ezan stavi
prste u uši, jer onda ćeš moći dati najveći glas!« Omer ibni Abdul-Aziz
sedmi halifa iz dinastije Omejevića, inače jedan od najpravednijih ha-
lifa — islamskih vladara iz dinastije Omejevića jednom zgodom je re
kao: »Uči ezan darežljivo (nemoj biti škrt u glasu) ili nas napusti!«

3. Koje su okolnosti uticale na uvođenje ezana u početku Islama?

Ma o kakvom se propisu u Islamu radilo, moramo uvijek imati pred sobom neospornu činjenicu, da je osnovno načelo Islama

VJEROVANJE U ALLAHA DŽ. Š. KAO TVORCA SVEMIRA I SVIH SVJETOVA.

Ono je protkano i kroz sve ranije objave prije Božijeg poslanika Muhameda a. s. Od sljedbenika Islama traži se, da svoje vjerovanje i odanost prema Svevišnjem manifestiraju kroz vršenje Njegovih odredaba i kroz izbjegavanje od sveg onoga, što je On, svemogući Allah dž. š. zabranio. Najizrazitija manifestacija islamskog vjerovanja je svakako obavljanje pet dnevnih namaza koji su od dana objave pa do danas bili a ostaće i do Sudnjeg dana najveći stubovi Islama (eamidetud-din) iza čega slijedi: zekat, post, hadž i dr.

Pošto je namaz određen da se klanja u određene časove (Innes-salate kanet alel-mu'minine kitaben mev-quten) »Vjernicima je zaista naređeno da klanjaju namaz u određeno vrijeme«, on samim time utiče na čovjeka da se odstranjuje od nevaljalih poslova jer mu briga oko blagovremenog obavljanja ovih dužnosti to sve onemogućava. (Innes-salate tenha anil-fahšai vel-munkeri) — »Zaista namaz sprečava čovjeka da čini nevaljala i bestidna djela«.

Prva objava kojom Svevišnji Allah dž. š. naređuje da se klanja namaz, stigla je Alejhis-selamu u Mekki. To je Božji Poslanik poučavao ljude — prve muslimane o načinu klanjanja Svevišnjem Allahu dž. š. Tvorcu svih svjetova a odvikavao ih od klanjanja idolima i mrtvima božanstvima kojima su se arapska plemena do objave Islama klanjala i pridonosila žrtve. Radi klanjanja namaza, prvi muslimani, dok su još bili u Mekki, sastajali bi se u određeno mjesto i tu bi klanjali sa Boži-jim Poslanikom.

To bi činili pod vrlo teškim okolnostima, jer su iz objava o klanjanju pet dnevnih namaza stigla je Alejhisselamu u Medini druge godine po hidžri. Iste godine objavljen je i post ramazana.

Dan u dan bili izlagani progonima i uvredama u tolikoj mjeri od strane nevjernika, da je objavljivanje klanjanja namaza u Mekki bilo onemogućeno. Početak klanjanja namaza označavao je sam Božiji poslanik Aljehisselam i to je trajalo sve do hidžreta, to jest do iselenja muslimana iz Mekke u Medinu.

Iselivši se u Medinu, muslimani iz Meke sa svojom braćom Medi-njanima osjetiše punu slobodu. Umjesto da u strahu obavljaju svoje vjerske obrede, tu u novoj sredini u Medini, počeše odmah veličati Božje ime javno i glasno. Tu u Medini muslimani se smjelo klanjaju sve-višnjem i jedinom Allahu dž. š., Gospodaru svih svjetova proklamirajući: »Ne, Lat, niti Uzz, ne Hubal niti Menat, ne niko drugi, nego JEDINI ALLAH, Allahu ekber, Allahu ehad, La ilahe illa — Allah — Allah je najveći, Allah je jedan, nema Boga osim Allaha!

A namaz? Da, sada ulicama Medine prolama se glas VAKTUSSALAH — vrijeme je namaza, objavljuju ga Medinjani i braća iz Mekke slobodno kada bi nastupio vakat pojedinog namaza.

Božiji Poslanik podiže i prvi mešdžid. U njemu prvi muslimani obavljaju namaz. Oni u njemu uče od Božijeg Poslanika islamska na čela: o vjerovanju, o ibadetu, o islamskom moralu i društvenom vjerskom životu. U njemu uče riječi Svevišnjeg, uče KUR-AN. Mesdžidun-Nebijji (Pejgamberov mešdžid) postao je žarište nove nauke koja stvara nove odnose među ljudima, posebno među zavađenim arapskim plemenima, A TO JE ISLAM.

U slobodnom gradu Medini Islam se je naglo širio. Grad se je izgrađivao, brzo naseljavao i poprimao novi izgled. Nove koncepcije i pogledi na život sve više dolaze u gradu do izražaja. Mijenjaju se naviše ljudi, mijenjaju se čak i običaji jer duh uzv. Islama provijava svukud; u porodici, u društvu, na ulici, u poslovanju, svugdje. Duhovna i materijalna snaga i novi ljudski odnosi nadomjestili su raniju pocjepkanost i oligarhiju. Svima je na srcu jedan jedinstven ideal: Vjera u Svevišnjeg Allaha dž. š. i vjera u Njegovog poslanika Muhameda a. s. To ih ujedini i dade im novu životnu snagu.

Iz dana u dan Mesdžidu-Nebiji uvijek je pun. Opće zadovoljtsvo svih muslimana neprestano raste. VAKTUS-SALAH, poziv na namaz, kad nastupi vrijeme svukud se čuje. Ali bujnost novog života u kojem se mlada islamska zajednica razvija traži izmjenu ovoga poziva na namaz, traži novu formu kojom će se jasno pozivajući na namaz manifestirati Božija veličina i Božije jedinstvo. Sa Božijim Poslanikom, prvi muslimani se dogovaraju. Iznose i razna mišljenja. Jedni predlažu da se uvede zvono, ali se ne usvaja, jer zvono je oznaka kršćanstva. Drugi predlaži trubu, ali truba se ne usvaja, jer to je znak jevrejstva. Neki su čak predlagali i palenje vatre ali Alejhisselam odbija i kaže, to je znamenje idolopoklonika. Bilo je i drugih predloga ali se nisu mogli usvojiti jer ni jedan nije izražavao veličinu islamskih ideala. Tu je trebalo pronaći takav znak i takav način objavljivanja namaza koji će svojom sadržinom i veličinom nadmašiti sve ove koji su predloženi a kojim se inače već služe drugi vjernici. Jer baš i susjedni jevreji i kršćani koji su sa svojim trubama i zvonjenjima davali znakove svojini molitvama, činili su to sada sa pojačanim ritmom, da bi time zasjenili misiju uzv.

Islamu. I za to se je o tomu moralo mnogo razmišljati i dogovarati. Vraćajući se svojim kućama, ugledniji ashabi, koji su po ovoj stvari radili, razmišljali su, kakav će konac biti slijedećeg dogovaranja. No nade u dobar ishod nisu izgubili Jer ipak im je bilo na umu, da je među njima Božiji Poslanik.

4. Konačno ezan

Abdullah ibni Zejd, jedan od ashaba Božijeg poslanika Muhameda a. s. došavši svojoj kući pod utiscima minulih dogovaranja, legao je da zaspi. Tek što je san pao na svoje zamoreno tijelo, osjeti pred sobom osobu koja ga sa svojim ugodnim glasom baci u zanos, glas od kojeg se čuše riječi:

ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER, AL-LAHU EKBER;

— EŠEHEDU EN LA ILAHE ILLALALLAH, EŠHEDU EN LA ILAHE ILLALLAH;

— EŠHEDU ENNE MEHAMMEDEN RE-SULULLAH, EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN RESULULLAH;

— HAJ-JE ALES-SALAH, HEJJE AJES-SALAH;

— HAJJE ALEL-FELAH, HAJ-JE ALELFELAH

— ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER;

— LA ILAHE ILLALLAH.

Glas je prestao, ali u njegovim mislima odzvanjale su istim redosljedom iste riječi koje su ga jednako uzbuđivale i u velikom ushićenju trgle ga iza sna. Sam ne znajući šta se sa njim dogodi, pokuša sada na javi da ponovi sve ono, što je u snu vidio i čuo. Kako mu to sve pođe za rukom, pun radosti i uzbuđenja ode Alejhisselamu i saopći mu, šta je sve u snu doživio. U trenutku kada je ovo Abdullah ibni Zejd saopćavao Alejhisselamu, upade i Hazreti Omer r. a. i ispriča isti slučaj, na šta Božiji Poslanik u osmjehu dodade: Da, melek Džibril, poučio nas je kako ćemo objavljivati početak pojedinog namaza, pošto je i sam u tom času dobio objavu o ezanu. Bilal, koji je inače bio oslobođeni rob Alejhisselamov a porijeklom Abisinac, dobi od njeg naredbu: »Bilale, nek te Abdullah ovo pouči, pa idi vjernicima po ovim redom i na ovaj način objavljivaj početak namaza«, pošto prethodno Abdullah ibni Zejdu reče: Bilal ima bolji glas od tebe.

Činjenica, da je Džibril Emin istodobno poučio i Abdullah ibni Zejda i Hazreti Omera r. a. govori, šta će ezan značiti za budući život muslimana jer sami sadržaj ezana na ovu okolnost nas upućuje.

Kada su se muslimani okupili, i kada im je Božiji Poslanik saopćio objavu ezana, u očima sviju osjetila se je velika radost koja je bila popraćena spontanim glasovima:
Allah ekber, Allah ekber, Ešhedu en la ilahe illallah, Ešheđu enne Muhammeden resulullah...
U ovom ezanu muslimani osjetiše svoju snagu, osjetiše, da sada mogu glasno kazati cijelom svijetu da je Allahu ekber-Allah najveći, da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Njegov poslanik.
Glas Bilalov, prvog muezzina u Islamu, privukao je pažnju svih Me-dinjana. Sve je istrčalo na prozore i na ulice, sve je u najvećoj radoznalosti saslušavalo ezane, sve je počelo disati drugim životom, životom punim poleta i snage, punim vjere u Onoga, koji ih izvodi iz tmine u Svemogućeg i Sveznajućeg, čiju veličinu sada slavopojno prenosi prvi muezzin u svom ezanu: Allahu ekber... La ilahe illalah!
Jevreji, kojih je tada bio znatan broj u Medini, čuvši ove riječi, shvatili su njihov značaj. Iako nerado, ipak su morali sagledati perspektivu nove institucije kod muslimana — ezana. To se je i manifestiralo. Jer kako jevrejski hramovi, tako i kršćanske bogomolje, počeše dobivati nenadmašive takmace mesdžide i džamije sa raznim minaretima na kojima se pojaviše vatreni muezzini i svojim zvučnim glasovima u sažetim i u neograničeno značajnim riječima prenositi kroz svijet islamsku koncepciju — islamsku glavnu misao: Allah je najveći, nema boga osim AIlaha, Muhammed je Božiji poslanik.

5. Ezan kao faktor širenja i učvršćenja Islama

Nije proteklo ni dva decenija od dana kada je prvi ezan pročuo se ulicama Medine, a muslimani su se pojavili u raznim susjednim zemljama i prije jednog stoljeća našli se pored Azije i Afrike i u samoj Evropi. I prodirući kroz zemaljska prostranstva, kroz razne predjele svijeta, po brdima i dolinama, planinama i morima putujući na svojim lađama, bilo kao trgovci ili kao putnici, bilo kao ratnici i dr. svakodnevno su ponavljali riječi ezana, riječi Allahu ekber... Allah je najveći, nema boga osim AIlaha, Muhammed je Božiji poslanik. Te riječi odjekivale su isto tako na njivama i u šumama, kao što su se mogle čuti na vitkim minaretima širom zemlje. Muslimani su u svakom ezanu nalazili svoju snagu i novu svježinu, a ljudi koji su ga prvi put čuli, divili su se njegovoj ljepoti, prihvatali ga kao svoj duhovni ideal i prenosili ga na svoja pokoljenja.

— I zaista je tako! Jer ezan pored onoga što čini njegovu formalnu stranu, a to je pozivanje vjernika na namaz, ima veličanstveni i nenadmašivi sadržaj, a to je sadržaj glavnih komponenata islamskog učenja i vjerovanja. I onaj koji ga uči, glasno i otvoreno kazuje svakomu, da je Allah najveći, da nema drugog boga osim AIlaha i da je Muhammed Njegov poslanik. Uzgred sjetimo se i velikog islamskog vojskovođe Tarik — ibni Zijada koji je, kada se je sa lađama prebacio sa afričkog kontinenta u Španiju i na brdu koje je po njemu prozvano Gib-altar (Džebeli Tarik) nad samim morem — proučio prvi ezan. To bijaše prvi decenij osmog stoljeća u vrijeme, kada je Evropa čamila u mraku neznanja. On, Tarik, sa svojim ezanom tada navijesti, da svjetlo islamskog učenja počinje svijetliti preko Pirineja u područje Evrope. Tako je i bilo. Španija je postala žarište kulture i civilizacije. Kršćanska Evropa napajala se je u njoj i koristila se islamskim dostignućima.

Tako su u čast ezana, u čast njegove veličine skoro 14 vijekova podizale se, kao, što se i danas još više podižu velebne džamije i uz njih minareta raznih veličina i oblika sa kojih muezini prenose i šire veličanstvene riječi Allahu ekber... Ešhedu... Da, podižu ih vjernici, ne žale truda, ne štede napora niti sredstava samo da iznad njihovih kuća, njiva, livada i pašnjaka prelijevaju se riječi ezana, a posebno da u njihove domove u danu i u tihoj noći prodiru riječi Allahu ekber... hajje aless-salah...

6. Sadržaj ezana

Šta sve znači ezan u vjerskom životu muslimana?

Pored onoga što je već inače poznato, da muezzin objavljuje ezanom početak namaza, ezan podsjeća muslimana na Božiju svemoć, na Božje jedinstvo, utiče na jačinu islamskog morala u njima i vjerskog osjećanja a osim toga, i tekako djeluje na učvršćivanju imama u srcima vjernika. Taj toliki uticaj proističe iz snage njegovog velikog sadržaja i značenja. Iako čitaocima ovog napisa ne otkrivamo ništa novoga, ipak primjera radi ističemo nekoje misli:

ALLAHU EKBER — Allah je najveći. Ove dvije riječi su najosnovniji i najhitniji izrazi islamskog vjerovanja ,povodom čega su svakako i u uvodu samoga ezana. Kada muezzin svojim glasom kroz ezan pozove vjernike na namaz, on prvim riječima Allahu ekber upozorava ljude na veličinu Božiju i na njegovu bitnost. Posebno:
— povezuje ljudska srca sa uzvišenim Božijim Bićem,
— jača duhovnu snagu u čovjeku i daje mu nepokolebljivo uvjere
nje da je ON ALLAH: Haliqus-semavati vel-erdi (Tvorac nebesa i zem
lje i svega što postoji u njima) te da je Rabbul-alemine (Gospodar svih
svjetova),
— usmjerava misli onih koji ga slušaju sa milionima pripadnikauzv. Islama koji uistinu vjeruju i očituju da je Allah. najveći.
Izgovarajući četiri puta Allahu ekber, muezzin četiri puta upućuje ove riječi na četiri strane svijeta: istok, zapad, sjever i jug, da čuje sve što je živo, insani, meleki i džini, da je uistinu Allahu ekber — Allah najveći.

Koliki uticaj na čovjeka mogu imati ove prve riječi u ezanu može se najbolje vidjeti po tome, što vjernik koji je činio slučajno nekomu nepravdu ili pak pošao da to učini ili ako je na neki način bio opsjednut sa oholosti ili drugim grijehom, sve to ako se je odigravalo u trenutku kada su do njeg doprle riječi Allahu ekber bile su dovoljne da ga opomenu, da nad njegovim odnosom, nad našim djelima i nedjelima bdije Božja svemoć i kao da nam muezzin veli s tim riječima: »Allah je najveći i najmoćniji, ne oholi se, čovječe, i ne budi silnik«.

Poteškoće koje su nam se pojavile bilo u ličnom radu ili u radu na Božjem putu, riječi Allahu ekber iz muezzinovih usta kada ih slušamo uvijek su u stanju dati nam dovoljno duhovne snage da to savladamo i kao da i nama s njima veli muezzin: Bog je svemogući, istrajte, jer »oni koji budu istrajali na Božjem putu, biće nagrađeni neograničenom nagradom (Innema juveffes-sabirune edžrehum bi gajri hisab).
Posmotrimo još i ovaj slučaj: Allahu ekber, kada je izgovorio muezzin gledajući sa vitke munare lijepu i bujnu prirodu, zemaljska i nebeska prostranstva, a noću bezbrojna svemirska tijela i beskrajni horizont, njemu-muezzinu i svima onima koji ga slušaju pada u oči jedna naj savršeni ja istina a ta je: »Sve ovo što vidimo i sve što se oko nas zbiva jednako svjedoči, da je Allahu ekber — Allah najveći i najmoćniji.

Riječi Allahu ekber su u uvodu svakog namaza. One se izgovaraju kod prelaza sa rakuna na ruukun u namazu, one se prelijevaju iz usta miliona i miliona vjernika u bajramskim danima uz tekbiri-tešrik — one se uzdižu iz najvećeg skupa na svijetu na hadžu gdje se sakupljaju muslimani sa svih kontinenata da veličaju Božju Svemoć i da vide mjesto iz kojeg je svjetlo uzvišenog Islama počelo sjati; — one prate čovjeka u životu, one prate muslimana i kada umre. Pa ko može reći... Nema komu učiti ezana ili ne treba ga učiti?... I ne znači li to, ne treba upozoravati vjernike i jasno im kazivati (kao što to rade muslimani), da je Allah najveći?« (Kada bi takvi ljudi više razmišljali o značenju riječi Allahu ekber i o uloženom trudu i znoju u izgradnju one lijep • džamije i munare, drukčiji bi odnosi takvih ljudi bili prema ovoj uzvi šenoj islamskoj instituciji).

Izrekavši prve riječi u ezanu Aliahu ekber i istaknuvši sa njim t Božiju svemoć i veličinu, muezzin sada glasno potvrđuje svoje vjerovanje u Božje jedinstvo u riječima:

EŠHEDU EN LA ILAHE ILLALLAH — kojima u širem smislu riječi jasno kaže: »Tvrdimo i dokazujemo cijelom svijetu, svima pristašama nebeskih i drugih vjera pa i ostalima:
— da nema drugog Boga osim Allaha,
— da je On jedini Bog koji sa svim i svačim upravlja — (Malikul-
mulki),
— da je jedan jedinstven, nije nikoga rodio, niti je rođen, niti Mu
ima iko ravan (Aliahu ehad, lem jelid ve lem juled ve lem jekun lehu
kufuven ehad),
da je Svemilostivi (Erhamur-Rahimine),
— da je Svjetlost nebesa i zemlje (Nurus-semavati vel-erdi),
— da Njemu pripadaju nebesa i cijeli svemir (ve lillahi mirasus-se-
mavati vel-erdi),
— da će sve na zemlji proći, a da ostaje Njegovo uzvišeno biće okru
ženo veličinom i slavom (Kullu men alejha fanin, ve jebqa vedžhu rab-
bike zuldželali vel-ikram),
— da se konačno svi Njemu moramo vratiti jer smo Njegovi robovi
(Inna lillahi ve inna ilejhi radžiune; — ve ilejhi jurdžeulemru kulluhu),
i tako dalje.

Uzvišenim riječima Ešhedu en la ilahe illallah muezzin ističe, da su sva tijela vidljiva i nevidljiva podređena jednom i nada sve nevidljivom Biću, koje je među tim tijelima stvorilo nepromjenjive zakone i takav sklad i harmoniju da sve teče besprijekornim tokom te da nikakvi ljudski faktori nisu u stanju na to uticati a to je Svevišnji Allah džel-le šanuhu.

Ešhedu en la ilahe illallsah je onsnov islamskog vjerovanja i kao takav, on se manifestira kroz ezan, glasno i jasno. Manifestira se za to, da bi sve što je živo moglo čuti i znati, da nema drugog boga osim Allaha i da je On jedini dostojan da mu se klanjamo. To se ezanom i želi reći. I kada se ove riječi iz dana u dan vjernicima ponavljaju, zar se u njihovim srcima ne učvršćuje iman? (ve iza zukirellahu vehdehu vedž-ilet qulubuhum). Ove riječi manifestiraju se kroz klanjanje namaza, kroz ikamet i onaj, koji primi Islam prvo mu je potrebno da iskreno izrazi svoje uvjerenje i vjerovanje u Svevišnjeg riječima Ešhedu enla ilahe illallah.

Sjetimo se samo jednog vrlo značajnog čina kod muslimanskog novorođenčeta. Naime, Božiji poslanik Muhamed a. s. preporučio je da se prigodom nadijevanja imena novorođenčetu prouči pred uhom ezan a mušku još i ikamet. Da li se taj ezan ili ikamet uči radi toga, da se to dijete pozove da klanja namaz? Svakako da ne. Uči mu se radi toga, da mu se da islamsko obilježje kod nadijevanja imena i da se uz to manifestira Božja veličina i Njegovo jedinstvo, te da ezan ostane mu kao stalni pratilac i kroz predaju roditelja trajna veza sa Islamom. Jer kroz ezan će se u njemu pobuđivati oni visoki vjerski ideali, koji će ga privesti klanjanju pred Svevišnjim i vršenju Božijih odredaba.

Prije nego što počnemo objašnjavati slijedeći dio u ezanu podsjetimo se na jednu neprikosnovenu činjenicu a to je, da je čovjek posmatran u prostranstvu beskrajnog svemira veoma sićušno Božje stvorenje, šta bi on mogao saznati o svijetu, da nije bilo Onoga, koji će ga poučiti sa svrhom života i usmjeriti njegov život na pravilan put? Niko drugi nego Bog dž. š. preko svojih poslanika koje je prema potrebi slao kroz milenije godina pojedinim narodima. Posljednjeg svog poslanika Muhameda a. s. poslao je cijelom čovječanstvu preko kojeg je objavio uzvišenu knjigu Kur'an. Ispn'a su mnogi pokušavali da daju otpor Božijoj objavi, ali snaga Božije Istine prodirala je među arapska plemena koji su brzo shvatili, da je nepobitan dokaz da je on Muhammed, Bozi j i poslanik preko kojeg Svevišnji otvara ljudima vidike u novi duhovni i materijalni život. I ljudi su prihvatili Njegovu objavu — Islam.

Za to je svaki pojedinac, odmah po primitku Islama stekao nepokolebivo uvjerenje, da je sve ono, što je prihvatio od Alejhiselama objavljeno od Boga i da je ON, MUHAMMEDUN RESULULLAH — Muhammed Bo-žiji poslanik. Uvjerio se je, da je On jedini u stanju pomoću Božje objave — da izvede ljude na pravi i istiniti PUT. I za to su se među vjernicima mogle svukuda čuti riječi Muhammedun — Resulullah, a muez-zin Bilal i za njim svi muezzini na svim kontinentima potvrdili su Njegovo poslanstvo i cijelom svijetu kroz ezan su kazali kao što i danas kazuju:

EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN RESULULLAH — VJERUJEM I SVJEDOČIM (i glasno kažem cijelom svijetu) DA JE MUHAMMED BO-ŽIJI POSLANIK.

Izgovarajući riječi Ešhedu enne Muhammeden Resul-ulla muezzini kroz ezan podsjećaju ljude na najvećeg čovjeka koji je svojom uzvišenom naukom Islama učinio nenadmašiv duhovni i društveni preokret u svijetu. Od najzaostalijeg naroda onog vremena uspio je pomoću Božje Objave sačiniti nosioce kulture i civilizacije, a od idolopoklonika jedan narod, koji postaje pobornik islamskog monoteizma od dana objave pa do današnjih dana. Posebno se Njegova nauka ogli-da u rješavanju međuljudskih odnosa. Jednom za uvijek ON MUHAMMEDUN RESULULLAH zbrisao je u potpunosti rasnu diskriminaciju.

Prvo Svevišnji dž. š. kroz ajeti kerim: Ja ejjuhennasu inna haleqnakum min zekerin ve unsa ve džealnakum šuuben vo kabaile litearefu. Inne ekremekum indellahi etqakum (El-hudžurati) — Znači: Ljudi, mi smo vas stvorili od muškarca i od žene, a (zatim) smo vas učinili (podijelili) na narode i plemena da se međusobno raspoznajete. Zaista je najplemenitiji među vama onaj koji je najbogobojazniji (bez obzira na narodnost i pleme).

Drugo, Božiji poslanik Muhammed a. s. na posljednjem svome hadžu u Mekki je između ostalog rekao: . . . La fadle liarebij-jin ala aadžemijjin... znači, »Nema prednosti Arap nad nearapom, niti Crnac nad bjelcem... koja se deklaracija manifestira prilikom mnogo-milijunskog hadža gdje sljedbenici Njegovi iz raznih krajeva svijeta raznih boja i raznih rasa, raznih nacionalnosti i jezika stoje jedan pored drugog i jednako iz dna duše očituju: Ešhedu enne Muhammeden Resulullah — Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik. Pa zar nije potrebno da nas muezzin iz dana u dan podsjeća na Njegovo veličanstveno ime kroz ezan da slavimo, onoga zbog kojega smo mi danas inače pripadnici uzvišene vjere Islama?

Tek sada poslije glasnog mani testiranja Božije veličine, Božijeg jedinstva i Muhammedovog poslanstva, kao glavnih načela islamskog vjerovanja, muezzin upućuje svima vjernicima riječi:
HAJJE ALES-SALAH — HAJJE ALES-SALAH — (vjernici) Hodite na namaz, hodite na namaz!. Hodite sada mirno i skrušeno klanjajte se jedinom Allahu dž. š. i Njegovoj veličini, slavite Njegovo ime i Njegovog poslanika Muhammeda. Klanjajte, jer namaz je stup vjere, namaz je manifestacija vašeg vjerovanja, namaz vas odvraća od bestidnih i nevaljalih djela, namaz vas približava Svemogućem Bogu, namaz vam daje mir u životu, udobnost na Sudnjem danu, namaz vas svrstava u redove pravih vjernika .pripadnika uzvišene vjere Islama, Zatim nastavlja:

HAJJE ALEL-FELAH — HAJJE ALEL-FELAH, — Hodite na spas, hodite k sreći. U ovoj kući ne može se obavljati nikakav drugi posao osim onoga, koji usrećuje čovjeka kako na ovom, tako i na budućem svijetu. U ovoj zgradi vam je svaki hajr i selamet. U njoj najizrazitije dokazujemo svoju odanost prema Bogu, u njoj rješavamo sve svoje zajedničke vjerske potrebe savjetima i dogovorima, jer to je tako radio Resulullah i Njegovi ashabi. Riječima Hajje alel-felah muezzin nas poziva, da se u Božijem hramu poklonimo Svevišnjem Allahu i da ga zamolimo da nama i našim pokoljenjima dade snage u imanu, da nam dade mir na ovom i na budućem, vječnom svijetu. Ali poziv Hajje alel-felah može imati i svoje šire značenje.

Ono proizlazi otuda, što su džamije bile a i danas su u mnogim islamskim zemljama pored pet dnevnih namaza koji se u njima obavljaju i centri islamskog i opšteg obrazovanja. One su za islamske narode bile škole svih rangova i najzad fakulteti i univerziteti. Iz njih je zračila islamska prosvjeta, islamska kultura i civilizacija. Najveći islamski učenjaci: Imami ebu Hanife, Imami Šafii, Imami Malik, Imami Hanbel, Imami Gazali, zatim Ibni Rušd, Ebu Sina, Ibni Haldun i mnogi drugi, učili su i studirali u džamijama, predavali u njima i preko džamija širili islamsku znanost. Pored teoloških nauka, u džamijama je studirano pravo, geografija, matematika, književnost i dr. U njima je u pravom smislu riječi sa namazom stica-na sreća i selamet. One su bile vjerske i opće naučne institucije.

U njima su njihovi profesori i muderrisi, ustazi i šejhovi pretvarali u stvarnost ono, što je muezzin svjesno ili nesvjesno izgovarao u svojoj kratkoj ali sažetoj riječi: Hajje alel-felah (hodite k sreći ,hodite k spasu) na koji se poziv muslimani i odzivaše. Odazivajući se ovako plemenitom pozivu, iz tih zgrada — velebnih džamija mogli su izlaziti ljudi sa visokim moralno etičkim kvalitetima i naobrazbom, kako duhovnom tako i svjetovnom.

Takve 'džamije, koje su inače igrale ulogu današnjih suvremenih univerziteta (a u mnogim zemljama to i danas jesu) pored kur-anskog naziva El- mesadžidu nose i nazive El-džamiu kao što suvremeni univerziteti u islamskim zemljama nose nazive El-Džamiatu. Zadnja sa kojih je muezzin vršio, kao što i danas vrši, misiju časnog ezana dobiše naziv: El-Minaretu — Svetionici, mjesta sa kojih svijetli luč Islama i islamske misli. I Imami Gazali (rahmetullahi aljehi) nije pogriješio kada je ajet kojega smo gore spomenuli: »Ve men ahsenu qavlen mimmen dea ilellahi ve huve muhsinun...« povezao sa ezanom i muezinom i protumačio njegovu značajnu ulogu, jer u ovim džamijama rađali su se veliki islamski mislioci i misioneri.

Svativši ulogu i smisao ezana u širem smislu riječi, muslimani su zbog toga uz džamije i podizali minareta, ne jednu nego i više minareta (osobito kod Turaka koji su još svoja minareta kitili i sa dvije-tri še-refe) sa kojih je ezan učilo i više m-uezzina. Ta praksa traje i danas gdje obitavaju muslimani.

Poslije riječi haj je alel-felah muezzin prosto kao da upozorava: »Vi koji se odazvaste ovom pozivu i vi koji okrenuste glavu od njega dobro znajte (nastavljajući ezan) da je:
ALLAHU EKBER — ALLAHU EKBER — Allah je nazveći, Allah je najveći, On sve vidi i sve zna i ujedno shvatite vi koji ste prihvatili Njegovu objavu i vi koji ste okrenuli glavu od nje da (završavajući ezan):

LA ILAHE ILLALLAH — Nema drugog boga osim jedinog AHaha,
iz koji riječi proističe:
— da ispod Božje Svemoći ne možemo izmaknuti (Ja meašerel-
džinni vel-insi inisteta'tum en tenfuzu min aktaris-semavati vel-erdi fen-
fuzu — O skupino džina i ljudi, ako ste u stanju da prodrete iz područja
nebesa i zemlje, prodrite),
— da Svemogući budno prati svačija djela (Ve la tehseben-nellahe
gafilen amma je'meluz-zalimune, innema juehhiruhum lijevmin tešhasu
fihil-ebsar — Nemoj nipošto shvatiti da Bog zanemaruje ono, što rade
silnici. On ih samo ostavlja do dana, kada će im pogledi ostati nepo
mični),
—da je konac života jednak za sviju pa ma šta vi radili i ma kuda se opredjeljivali (Kul-innel mevtellezi tefirrune minhu fe innehu mula-
qikum — Reci, smrt od koje vi bježite (nećete joj izmaknuti) ona će vas sigurno stignuti) i
— da je Božja milost na strani onih, koji dobra djela čine kako
prema Bogu tako i prema svima Božijim stvorenjima (Ve innellahe le-
mealmuhsinin. — Bog je sa onima, koji su dobročinitelji).

Ujutro, prilikom sabahskog ezana, iza haj je allel-felah muezzin redovno dodaje riječi:
ESSALATU HAJRUN MINEN-NEVMI (dva puta) — Ustajte vjernici) KLANJANJE JE BOLJE OD SPAVANJA. Poslije objavljenog sabahskog namaza vjernik se osjeća mnogo svježijim i sposobnijim za svakodnevni posao. Ustajanje rano na sabah, u čovjeku se stvaraju radne navike, a u porodici, porodični sklad, red i disciplina.

To važi osobito u ljetna doba kada je intenzitet rada najveći. Porodicu koja je na glas muezzina ustala prije sunčanog izlaska prati i Božji blagoslov: obavila ja svoju svetu dužnost namaz a potom, svak prema svojim sposobnostima potražio je u moru Božijih blagodati nafaku za svoje izdržavanje. Svojim ranim ezanom, muezzin je u našim srcima uzbudio sva ta osjećanja i pomogao nam, da toga dana budemo praćeni dobrim i plemenitim radom, ukoliko smo pravilnije shvatili njegove savršene riječi.

To je ezan koji ulijeva u srca svih muslimana punu ljubav i odanost prema Svevišnjem Bogu, koji utiče na povezivanje i /bratimljenje ljudi i pokreće sve duhovne snage pripadnika Islama ka njihovoj općoj sreći. Taj ezan činio je čuda u životu pripadnika uzv. Islama ne samo sa munara i džamija nego svugdje, to čini i danas i takav će ostati do Sudnjeg dana, jer je

EZAN SA SVOJIM NENADMAŠIVIM SADRŽAJEM IDEAL SVIJU MUSLIMANA.

Bog je najveći — Bog je najveći

Bog je najveći — Bog je najveći

Vjerujem i svjedočim da nema drugog boga osim Allaha Vjerujem i svjedočim da nema drugog boga osim Allaha Vjerujem i svjedočim da je Muhammed Božji poslanik

Vjerujem i svjedočim da je Muhammed Božji poslanik

Hodite na namaz — Hodite na namaz

Hodite na spas — Hodite na spas

(Namaz je hajirniji od spavanja)
(Namaz je hajirniji od spavanja)

Bog je najveći — Bog je najveći

NEMA DRUGOG BOGA OSIM JEDINOG ALLAHA

UZ OVAJ ČLANAK

Naši muslimani, iako su praktično zaostali u vjersko prosvjetnom pogledu, ipak su instiktivno uvjereni da im lijepa džamija sa lijepim i visokim minaretom u njihovom mjestu daje (pa i bez ezana...) moralnu i duhovnu snagu radi čega u njihovu izgradnju ulažu znatna svoja sredstva ne žaleći ni svoga vlastitoga truda niti napora. Uljepšavaju ih i ipak računaju, da će sa njih čuti riječi ezana, riječi Allahu ekber... Ali...? Ti muslimani, iako mnogi to ne izražavaju u riječi, ipak nas s pogledima mole, mole nas iz dubine svoje duše, da ih sa tih minareta iz dana u dan podsjećamo na riječi ezana, riječi Allahu ekber... Ešhedu... i to danju i noću. Jest, želja im je, da se to ne zaboravi.

Možemo li čuti i osjetiti njihov zov?!
Hoćemo li dozvoliti, da one lijepe munare koje govore kroz ezan postanu nijeme?!