|
Mostar (Dr. Gerhard Fink)
Sa obale jadranskog mora do orienta je potreban mali skok; već nakon
30 km izronjava Počitelj, jedan pitomi gradić sa ponosnom kulom i
džamijom, medresom i turskim hamamima.
Pričinjava mi zadovoljstvo penjati se uz strme sokake i pri tome
baciti pogled na užurbane aktivnosti ljudi ispod nas. Ovdje bismo rado
još duže ostali, ali još uvjek nismo našli hotel u Mostaru - i kada
smo nakon kraće vožnje stigli u glavni grad Hercegovine - ne izgleda
da ćemo gdje naći prenoćište.
Grad vrvi turistima, autobusi i auta su zakrčili ulice i svi parkinzi
su zauzeti. Ali na moje iznenađenje, već u prvom hotelu nalazim
slobodnu sobu čija unutrašnjost me podsjeća na vrijeme austro-ugarske
kada je ova htjela da ovu zemlju uvede u Novo Vrijeme - na šta je
naišla na otpor Hercegovaca...
Večeramo na verandi hotela i uživamo u pogledu na dolinu Neretve.
Mrak je već počeo polahko da pada kada smo krenuli ka simbolu grada -
Starom Mostu. U ponekim turističkim vodičima se zove i "rimski most";
u stvarnosti ju je izgradio turski mimar Hajruddin, učenik poznatog
arhitekte Sinana, koji je umjesto drvenog mosta 1566 godine sagradio
ovaj 30 metara široki i isto toliko visoki most. Dva tornja sa debelim
zidinama štite prijelaz i u isto vrijeme su služili kao skladište
baruta, zatvor i kasarna
Žureći ka mostu uskim sokacima starog Mostara gajim nadu da će 'Stari'
biti osvijetljen. Grad je sada neuobičajeno prazan; očigledno malo
koji stranac ostaje preko noći u njemu. Skrećem iza jednog ćoška i
iznenada vidim Most ispred očiju. Moje nade nisu bile uzaludne; Most
je uronjen u žuto svijetlo reflektora i vije se ka noćnoj tmini.
Vidim masivni toranj 'Halebinovku', preko puta nje šestokatnu 'Herčegušu'
u čijem imenu se krije njemačka riječ "Herzog". 1440 godine zaleđje
Mostara, koje je pripadalo malo Hrvatskoj malo Bosni, je za nekoliko
decenija izborilo samostalnost: habsburški car Friedrich III je zemlju
dao klanu Hranića, koji su je ionako imali u posjedu. Jedan od njih
Stjepan Vukčić ( drugi historijski dokumenti govore - Vukšić ) Kosača
se je 1448 godine proglasio 'herzogom' i uzeo ovu titulu odbacujući
prijašnju koju je imao - vojvoda Humske zemlje.
Svoj posjed je nazvao još i 'hercegovinom Svetog Save'.
Ali ni hercozi ni sveti patroni nisu mogli zaustaviti navalu Osmanlija
na Balkanu. 1463 godine Hercegovina je morala plaćati danak sultanu i
20 godina kasnije bio je kraj sa samostalnošću. Samo je ime ostalo da
svjedoči; "Hersek" se je zvala zemlja od sada. Hercegovci su
dobrovoljno prelazili na Islam i uzimali titule begova; jedan od njih
Karadžoz-beg je izgradio najveću džamiju Mostara. Njezino ime podsjeća
na graditelja: Karadžoz znači u prevodu "crni Đorđe"...
U 200-godišnjoj osmanskoj vladavini su se Hercegovci pokazali kao
odanici Visoke Porte: nisu stali na stranu Bošnjaka u borbi protiv
Osmanlija 1849/50 godine. Kao nagradu za to sultan im je dao
samoupravu pod vođstvom Ali Age Rizvanbegovića. Stanje kršćana to nije
primjenilo te su se ovi, nahuškani Crnom Gorom digli 1875 protiv
Turaka. Muslimani Hercegovine su se junački borili protiv ustanka,
tako da je rat postao veoma krvav sa brojnim žrtvama. Tek
austro-ugarska okupacija 1878 je završila rat. Sultanov suverenitet
nad Bosnom i Hercegovinom je prestao tek 1908 godine - tada je Mostar
imao preko 40 džamija.
Vraćajući se u naš hotel kroz slabo osvijetljene sokake probah
zamisliti kako je ovdje izgledalo prije 100 godina. Zvuči nevjerovatno
ali je istinito - Mostar do kojeg se danas može lahko doći je 1870
godine bio zatvoren za strance kao i npr. Tibet. Žene su bile potpuno
umotane u islamsku nošnju a muezini su zvali na namaz...
Sa verande opet gledam na tamnu vodu Neretve. Jedino je ona koja se u
zadnjih 100 godina nije promjenila!
Sljedećeg jutra sam se uputio ka starom kujundžiluku u blizini Starog
Mosta. Tamo se mogu kupiti razni bakreni proizvodi i jeftini suveniri.
I turisti su već tu. Jedan mladić skače na glavu u Neretvu...
Da Mostar je i po danju lijep i zanimljiv grad, ali ko hoće da sanja o
prošlim vremenima bolje je da u Mostaru ostane preko noći...
NAPOMENA: preuzeto iz magazina Geschichte 6/88.
|
