Od svećenika do da'ije

Od svecenika do da'ije  

(Abdullah Muhammad al-Faruk)

Kao prijasnji svecenik jedne krscanske crkve, osjecam svojom duznoscu da osvijetlim put o­nima koji i dalje lutaju po tami. Nakon sto sam prihvatio Islam osjecam potrebu da pomognem o­nima koje sunce Islama do sada nije ogrijalo.

Zahvaljujem se svemocnom Allahu koji mi se je smilovao i koji je omogucio da saznam ljepotu islama o­nkavog kakvog ga je ucio poslanik Muhammed saws i njegovi sljedbenici koji su bili na pravom putu. Samo Allahovom miloscu covjek dobija pravu uputu i mogucnost da slijedi pravi put, koji vodi do uspjeha na ovom i na buducem svijetu.

Zahvaljujem se Allahu za njegovu dobrotu koju mi je ukazao, kada mi je omogucio da upoznam Sejha Abdullah bin Abdulaziza bin Baz-a, koji mi je pomogao da prihvatim Islam. Neprocijenljivo je znanje kojim me je o­n na halkama naucio. Bilo je mnogo ljudi koji su mi pomogli znanjem i ohrabrivanjem. Da ne bih nekoga izostavio, ne bih nikoga poimenice spominjao. Suvisno je reci da zahvaljujem Svemocnom Allahu, za svakog brata i sestru, za koje je o­n dozvolio da igraju odredjenu ulogu u mome saznavanju i mome prelasku na Islam.

Molim Allaha da ovo kratko izlaganje bude od koristi svima nama. Nadam se da ce krscani uvidjeti cudna vjerovanja koja preovladavaju u krscanstvu. Odgovori na probleme krscanstva ne mogu biti nadjeni u samim krscanima; o­ni su, sta vise, uzroci tih problema. Islam je rjesenje problema od kojih pati krscanstvo, kao i problema sa kojim se susrecu takozvane "vjere". Da nas Allah sve uputi i nagradi nas shodno nasim namjerama.

Abdullah Muhammad al-Faruk at-Ta'if

Kao malo dijete odgajan sam sa dubokim strahom od Boga. Crkva je vec tada postala dio moga zivota; djelomicno sam odgajen od moje bake, koja je bila protestantski fundamentalist. Vec do seste godine sam poznavao sve blagodati koje ce me cekati u dzennetu ako budem dobro dijete, i kazne u dzehennemu koje su ocekivale djecu koja su bila neposlusna. Moja baka me je ucila da ce svi lazovi ici u vatru dzehenemsku gdje ce zauvjek goriti.

Moja majka je radila na dva posla. Samim tim nije imala puno vremena za nas, ali uvjek me je podsjecala na o­no cemu me je moja baka ucila. Moj mladji brat i starija sestra nisu bas tako uzimali za ozbiljno upozorenja koja se ticu ahireta, kao sto je sa mnom to bio slucaj. Sjecam se kada bih vidio pun mjesec, koji je imao crvenkastu boju, da sam poceo plakati, jer je to jedan od znakova Sudnjeg Dana, da ce mjesec biti crven kao krv.

Kao osmogodisnjak imao sam takav strah od tih znakova Sudnjega Dana, da sam imao kosmare. Nasa kuca stajala je blizu ceste kojom su prolazili kamioni. Ni zeljeznicka pruga nije bila plaho udaljena. Sjecam se da su me buka i sirena lokomotive cesto budili, pa sam cesto pomislio da sam vec umro ida sam ponovo prozivljen, nakon sto je u trubu puhnuto .( od meleka Israfila, koji ce naglasiti ozivljenje op.p. ).
Ova ucenja su se urezala u moju glavu, kombinacijom usmenih ucenja i citanjem djecijjih biblijskih knjiga.

Svake nedjelje smo isli u crkvu, odjeveni u nasa najbolja odijela. Nas djed nas je vozio do crkve. U crkvi smo uvjek ostajali dugo; dolazili bismo oko 11 sati ujutro i odlazili kuci oko 3 sata popodne. Sjecam da sam ponekad na bakinom krilu zaspao od umora. Moj djed nije isao u crkvu; o­n je bio djelomicno nepokretan od infarkta kojeg je prezivio. Ovaj period vremena je bio jedan od najvaznijih u mome razvoju.

Povratak krscanstvu
Cinjenica da ne moram ici u crkvu za mene je pretstavljala olaksanje, ali sa vremena na vrijeme sam osjetio potrebu da idem tamo. Sa 16 godina poceo sam ici u crkvu, u kojoj je otac moga prijatelja bio svecenik. To je bila mala crkva, u kojoj jedini clanovi su bili porodica mog prijatelja, ja i jos poneki drugar iz skole. Nakon nekoliko mjeseci crkva je bila zatvorena.

Nakon sto sam zavrsio gimnaziju i krenuo na studiranje, poceo sam ponovo sa vjerskim aktivnostima. Intenzivno sam se udubio u protestantska ucenja. Nakon nekog vremena sam bio ponovo pokrsten i "ispunjen sa Svetim Duhom", kako se je to tada zvalo. Na univerzitetu sam ubrzo postao "ponos crkve". U mene su svi polagali nadu, i ja sam bio sretan da sam opet "na putu do spasa".

U crkvu sam isao, cim su se vrata otvorila. Ponekad danima i heftama nisam dizao glavu od studiranja biblije. Isao sam na predavanja koja su drzali krscanski ucenjaci. Sa dvadeset godina sam postao krscanski svecenik.
Poceo sam da drzim mise i postao sam veoma poznat. U svojima stavovima bio sam izuzetno iskljuciv; bio sam uvjerenja da niko ne moze biti spasen ako se ne prikljuci mojoj krscanskoj zajednici. Smatrao sam svakoga izgubljenim ko ne hodi istom stazom kao i ja. Bio sam ubjedjen da Isus Krist ( neka je Allahov mir na njega ) i Svemocni Allah jedno te isto. Tadasnja krscanska zajednica u kojoj sam ja bio nije vjerovala u trojstvo; nego da je Isus ( neka je Allahovom mir na njega ), bio i Otac i Sin i Sveti Duh. Ovo ucenje ni sam nikada nisam shvatio.

Ja sam postovao odijevanje zene i pobozno ponasanje ljudi. Svidjalo mi se i to sto su zene morale biti odjevenje u odjecu koja je ih je pokrivala. Zene nisu "mazale" svoja lica sa sminkom i nosile su se kao prave prestavnice Krista. Bio sam ubjedjen, bez imalo sumnje, da sam konacno nasao pravi put do vjecne srece.
Bio sam spreman raspravljati sa bilo kojim drugim iz drugih krscanskih sekti, koji su imali druga nazorja, i sa svojim znanjem iz Biblije sam im mogao "zatvoriti usta". Iako sam se osjecao sigurnim na pravom putu, dio mene je jos uvjek trazio. Osjecao sam da mora biti veca istina od ove.

Kada sam bio sam, molio sam se Bogu da me vodi pravoj vjeri, i da mi oprosti ako sam gdje zgrijesio.

Nikada nisam imao kontakta sa muslimanima. Jedini ljudi koji su za sebe tvrdili da su muslimani, bili su sljedbenici Elijah Muhammeda, tzv. "Black Muslims" . U periodu kasnih sedamdesetih vodja ove grupe, Louis Farrakhan, je htio da osnazi pokret. Jednom sam otisao da ga slusam, i to je bio dozivljaj koji je potpuno promjenio moj zivot. Nikada u zivotu nisam cuo drugog crnca kako prica na nacin kako je to o­n cinio. Odmah sam htio da ugovorim sastanak sa njim i da ga pokusam okrenuti u svoju vjeru. Volio sam misionarstvo, nadajuci se da mogu naci ljude koje se daju spasiti od dzehennemske vatre -bez obzira ko bili.

Nakon sto sam zavrsio univerzitet, poceo sam da radim kao svecenik cjelo vrijeme. Sljedbenike Elijaha Muhammeda sam gledao sa postovanjem jer su pokusavali da oslobode crnog covjeka od zala koja su ga unistavala. Poceo sam da kupujem njihovu literaturu, s ciljem da ih na taj nacin pomognem i sa nadom da otpocnem sa njima razgovor. Posjecivao sam njihova predavanja da saznam u sta o­ni vjeruju. Koliko god o­ni bili iskreni nisam mogao da prihvatim ideju da je Bog crnac - o­no u sta su o­ni vjerovali. Nisam se sa njima slagao, kako su izopacili Bibliju da bi neka svoja misljenja potvrdili. Bibliju sam dobro poznavao, smetalo me je to kako o­ni je tumace na svoj nacin. Ja sam bio posjecivao skole gdje se je Biblija ucila i posato sam prilicno poznat u tim krugovima.

Nakon sest godina preselio sam se u Texas. Tamo sam postao clan dvije crkve. Svecenik jedne od njih je bio mlad, neiskusan i nije bio mnogo ucen. Moje znanje o krscasnkim knjigama je u to vrijeme bilo vec neizmjerno; bio sam opsjednut ucenjem Biblije. Moje znanje je bilo vece od znanja tog svecenika, ali kao znak postovanja prikljucio sam se crkvi u drugom gradu, gdje sam mogao nauciti jos vise. Ovaj drugi svecenik je bio veoma ucen. o­n je bio izvrstan ucitelj, ali imao je neke ideje koje nisu bile u skladu sa ucenjem moje grupe. Takodje je zastupao neke liberalnije poglede, ali sam i dalje volio ici na njegova predavanja.
Ubrzo sam naucio najvazniju lekciju moga krscanskog zivota, a to je da "nije zlato sve sto sja". Uprkos vanjskom izgledu, zlo se je ugnjezdilo u mjesto u kojem ga ne bih nikako pretpostavljao - u crkvi. Ova zla su me ponukala da o nekim stvarima dobro razmislim i o­nda sam poceo da proispitujem ucenja kojim sam se bio posvetio.

Dobro dosli u stvarni svijet crkve

Ubrzo sam shvatio da velika ljubomora vlada unutar crkvene hijerarhije. Stvari su bile drugacije od o­nih na koje sam ja bio navikao. Zene su se nosile na nacin, za koji sam ja mislio da je sraman. Ljudi su se oblacili sa ciljem samo da privuku paznju drugog pola. Uvidio sam da na prvom mjestu crkvinih aktivnosti, su uvjek stajale novac i pohlepnost. Receno mi je ako crkva nejma odredjeni broj clanova, da ne trebam gubiti vrijeme sa misama, jer necu dobiti dovoljno novcane nadoknade za to. Ja sam odgovorio da ja ne radim za pare, i da cu nastaviti drzati mise, cak i ako budem samo jedan clan prisutan, da me slusa. Ovo je izazvalo smutnju.
Postalo mi je jasno da pare, moc i polozaj su za njih bili vazniji nego ucenje o Bibliji. Posto sam Bibliju dobro proucio, znao sam da u njoj ima gresaka, proturjecnosti i izmisljotina.
Smatrao sam da je vrijeme da se ljudima iznese istina o Bibliji. Ali to iznosivanje istine smatralo se je sejtanskim poslom. Uprkos tome poceo sam javno da postavljam pitanja mojim uciteljima, na koja niti jedan od njih nije imao odgovor. Niti jedan od njih nije mogao objasniti kako je Isus mogao u isto vrijeme da bude i Otac i Sin i Sveti Duh. Kako su to troje u isto vrijeme mogli biti i troje i jedno. Nekoliko svecenika mi je priznalo, da ni o sami nisu to mogli razumjeti, ali su rekli da se od nas trazi da jednostavno u to vjerujemo.

Slucajevi bluda i zinaluka nisu nikada sankcionisani. Neki svecenici su bili na drogama, unistavajuci tako svoje zivote i zivote svojih porodica. Vodje nekih crkava su bili homoseksualci. Cak ih je bilo koji su cinili blud sa mladim kcerkama od clanova crkve. Kada se sve ovo uzme u obzir, o­nda nije zacudjavajuce, da moji pokusaji da dobijem prave odgovore su bili osudjeni na propast. To se je promjenilo kada sam prihvatio jedan posao u Saudijskoj Arabiji.

Novi pocetak

Nedugo nakon sto sam dosao u Saudijsku Arabiju, vidio sam razliku u nacinu zivota muslimana. o­ni su se razlikovali od sljedbenika Elijaha Muhammeda, u toj mjeri da su muslimani bili svih boja koze i razlicitih nacionalnosti. Ubrzo se je u meni probudila zelja da vise saznam o ovoj vjeri.
Bio sam odusevljen zivotom Bozjeg poslanika s.a.w.s. Trazio sam knjige od jednog muslimana koji je bio aktivan u da'wi. Koliko god knjiga sam zazelio o­n mi je ih dao. Svaku od njih sam procitao. Kada sam dobio Kuran, procitao sam ga nekoliko puta za cetiri mjeseca. Svaki put kada sam imao pitanje, dobivao sam zadovoljavajuce odgovore.
Svidjelo mi se i to da niko od muslimana se nije hvalio svojim znanjem. Ako neko od njih nije znao odgovor, rekao mi je jednostavno da sada ne zna, i da ce pitati nekoga ko zna. Sljedeci dan su mi uvjek donosili zeljene odgovore. Primjetio sam kako skromnost igra jednu veliku ulogu u zivotu ovih ljudi.

U Islamu mi je se svidjelo i to sto zene, moraju biti pokrivene " od glave do pete", kao i cinjenica da nejma nikakve hijerarhije, i to sto se niko nije borio ni za kakvu "stolicu".
Sve ovo je bilo lijepo, ali kako mogu da odbacim vjerovanje koje sam imao od samog djetinjstva? Sta je sa Biblijom?
Znao sam da se u njoj nalazi i istine, iako je bezbrojan put mjenjana i ispravljana.

Onda sam dobio video kasetu sa raspravom izmjedju Sejha Ahmeda Didata i svecenika Jimmy Swaggarta.

Nakon sto sam je pogledao do kraja odmah sam postao Musliman.

Otisao sam Sejhu Abdullahu ibn Abdulazizu bin Bazu, da javno obznanim moju pripadnost Islamu. Tu sam dobio savjete, kako da se pripremim na daljem putu Islama. To sam dozivljvao kao pravo rodjenje iz tame u svijetlost. Pitao sam se kako ce krscani koje sam znao, reagovati na moj prelazak na Islam. Nije dugo potrajalo, pa sam i to saznao. Nakon sto sam se vratio u SAD, bio sam kritikovan za moju "nepostojnost u vjeri". Lijepili su mi mnoge naljepnice - od "otpadnika" do "izdajnika".

Takozvani "crkveni poglavari" su zabranili svojim clanovima, da me spominju u svojim molitvama. Iako je bilo malo cudno, to me nije nimalo smetalo. Bio sam jako sretan da mi je Svemocni Allah ukazao na pravi put, da sve ostalo nije bilo vazno.
Sada sam htio da budem vjeran i dobar musliman, kao sto sam bio takav kao krscanin. I to je u prvom redu znacilo - ucenje. U islamu nejma niko monopol na znanje - svako ko ima volju i upornosti je u stanju da nauci koliko hoce. Dobio sam prevod od Sahih Muslima kao hediju od mog ucitelja Kur'ana. Tada sam shvatio neophodnost ucenja o zivotu, izrekama i djelima Muhammeda saws. Koliko god sam hadisa mogao da nadjem na engleskom, ja sam iz proucavao. Shvatio sam da moje znanje o Bibliju mogu iskoristiti u pozivanju u Islam krscana.

Zivot je ze mene dobio novi smisao. Jedna od centralnih saznanja mojeg novog zivota kao musliman, je bilo, da se zivot na ovom svijetu mora iskoristiti kao priprema za sljedeci svijet. Novo za mene je bilo da ce covjek biti nagradjen, cak i za svoje namjere. To stoji u oprecnosti krscanskom ucenju, gdje se kaze da je "put do pakla poplocan dobrim namjerama". Prema tome uvjek si na gubitku. Ako ucinis grijeh o­nda se moras ispovjediti popu, pogotovo ako se radilo o teskom grijehu kao sto je zinaluk. U krscanstvu se covjek sudi shodno njegovim djelima.

Sadasnjost i buducnost

U jednom razgovoru kojeg sam obavio sa "Al- Madinah" novinama, upitan sam o mojim sadasnjih aktivnostima i planovima za buducnost. Za sada imam cilj, da naucim arapski jezik, i da nastavim sa trazenjem znanja, da sto vise saznam o Islamu. Ukljucen sam na da'wetskom polju. Posebno se obracam nemuslimanima koji imaju krscansku pozadinu. Ako me Allah Svemocni pozivi, nadam se da cu napisati vise na temu o uporednim vjerama.

Duznost svakog muslimana je da prosiri znanje o Islamu. Kao jedan koji je ulozio dosta vremena u ucenju Biblije, osjecam se duznim da prenesim ljudima znanje o greskama, bajkama i izmisljotinama koje se nalaze u toj knjizi u koju vjeruju milioni ljudi.

Jedno od najvecih zadovoljstava mi priprema cinjenica, da ne moram puno se zamaravati oko diskusije sa krscanima, jer sam ja sam bio ucitelj koji je ucio metode diskutovanja koje o­ni sada koriste. I u isto vrijeme poznajem brojne argumente, koje su nama, svecenicima, bile zabranjene da ih koristimo ili da ih sirimo.

Moje dove upucujem Allahu, da nam oprosti nase neznanje i da nas uputi na put koji vodi do dzenneta. Sva hvala pripada Allahu. Neka su Allahov mir i blagoslov na Njegovog zadnjeg poslanika Muhammeda saws, na njegovu casnu porodicu, njegove ashabe i na o­ne koji slijede uputu.

 NAPOMENA: za IslamBosnu preveo Abu Sumejja