Pismo

(Emir Hadžihafizbegović)

(onima koji ne shvataju a ne stide se što ne shvataju i o­nima koji shvataju a ne stide se što ne vrište)

Bošnjak Džemaludin Latić fašista, Bošnjak Mušan Topalović ratni zločinac, Bošnjačka politička stranka SDA odgovorna za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i pokolj sopstvenog naroda, Bošnjačka ulema bije se za pare, Bošnjački ministri kradu, Bošnjački generali kriminalci u Krajini, Bošnjaci pomeli tri hiljade Srba u Sarajevu, Bošnjačke firme švercerske, Bošnjačka Armija klala po Grabovici, Bošnjaci u federalnom MUP-u nesposobni, djeca iz mješanih brakova nepoželjna u Bošnjačkoj vojsci, Bošnjaci majoriziraju Hrvate u Travniku i u Varešu, Bošnjački primitivizam napunio Skenderiju uživajući uz Jusufa Islama, Bošnjaci dižu ruke za Velibora Ostojića, Bošnjačka žena umotana poput utvare baulja Titovom. E, pa neka vam Bošnjaci, nek' vam gaze zastavu kad ste ovako nakaradan narod.

Ne foliramo kad volimo

Eto, tako o tebi pišu "vakumirani" bošnjački insanu. O tebi koji si protjerivan, klan, ponižavan, o tebi koji si na rukama nosio mrtvo dijete i koji si tražio da sa ubicom popiješ kahvu kako bi ga upitao za razloge pucanja u lubanju tvoje ćerke, o tebi kojeg su u Batkovićima razapinjali između dva džipa, o tebi koji si oslobađao Vlašić i bosom nogom Unu gazio, o tebi koji si Pejanovića pazio bolje od rođene matere, o tebi koji voliš ilahiju i kome su silovali majku, o tebi kojem djeda i nenu sahranjuju na groblju za "auslendere" sa pogledom na sidnejsku operu, o tebi koji ibadetiš i Bajrame dočekuješ u Oslu i Stockholmu, o tebi koji ne foliraš kad kažeš da voliš Jovu Divjaka, Dragana Vikića i Nenada Markovića, o tebi koji si se sa svojim dostojanstvom popeo na vrh civilizacijske piramide.

Ti, eto, imaš takve prvake kojih treba da se stidiš. I defetizam je tvoja određujuća kategorija i da se, kojim slučajem nisi odbranio i sačuvao domovinu, nikada nijedna ružna riječ s početka ovog teksta o tebi napisana bila nebi.

E, zato što si takav, Bošnjače, što nije bilo po nečijem, zato što te je tvorac "Islamske deklaracije" poveo u najslavniju epopeju nacionalne samobitnosti, zato što je prekrižio nečiju geopolitičku matricu po kojoj si, Bošnjače, kozmetička greška i strano tijelo, na transferzali Atina-Beč, zato što u svoju malu zemlju dovodiš Pavarottija, Milansku skalu, Kasparova i Bono Voxa i zato što si ustvari jedan dobar narod, a nečiji koncepti ne trpe dobre narode, ne trpe o­ne koji tepsiju krompiruše podijele sa kompletnim haustorom i koji od svoje bijede, negdje na putu Tuzla-Teočak, pristave kahvu i iznesu hurmašice ekipi švedske televizije. Eto zato što si dobar, a ne pogan, zato što se ne uklapaš u nečiju sliku o Islamu i što ne mogu od tebe napraviti novi Alžir, moraš biti kažnjen. Ako ne u ratu, bićeš povaljen u miru.

U tu svrhu uradit će sljedeće:

Povaljeni u miru

Pod jedan: Priču o agresiji eufemizirati, odvlačeći je na kolosjek međunacionalnih sukoba.

Pod dva: Četverogodišnje orgijanje barbara po Bošnjačkoj koži amortizirati naručenim tekstovima o Kazanima i Grabovici.

Pod tri: Aktivirati Pejanovića, koji je najzad istjeran iz grma i čija skaradna poruka o tome kako će o­n lično krvavog vladiku Kačavendu vratiti u Tuzlu, a preko koje su Bošnjaci olahko prešli, samo potvrđuje tezu o srbima po zadatku, itd.

Sve ovo gore napisano dragi moj Bošnjače zorno govori o tome kako je krajnje vrijeme da i u miru preuzmeš vlastitu sudbinu u svoje ruke.

Tvoja politička heterogenost i nacionalna atmosfera sada, već sasvim izvjesno, prijeti da te povede u kolektivni mazohizam. Jer biti ovako neargumentirano pljuvan zadnjih sto dana, biti ovako devalviran i nakon rata opet ponižavan, a pri tome ne reagirati znači biti Bošnjački idiot i, pošto dugo čekam da umjesto mene reaguju moja Vlada, moja stranka, moje ratne starješine, moji rasuti muhadžiri, moji skupštinski poslaniici, moji ministri, a o­ni to ne čine, morao sam ovim pismom zaštititi sebe i svoju Bošnjačku porodicu.

Ćafirolozi i domaći izdajnici

Moj babo, moja rahmetli mati, moj brat, moja žena, dvoje moje djece i ja, nismo Bošnjaci iz priče bjelosvjetskih ćafirologa i domaćih izdajnika. Šutnja kao punkturna tačka bošnjačkog intelektualca i njegovog mentalnog sklopa razdire me gore od svake laži napisane o nama. Vi, Bošnjačka inteligencijo! Vas pozivam. Vi, koji sakrivate se iza nekakvog kvazisabura, teorije netalasanja, lažne principijelnosti i već otrcanog, samo vama svojstvenog, merhameta, počinjete odista da mi se gadite. J…. vas i vaše promocije knjiga, okrugle stolove i etablirana kuloarska šupljiranjaa o ugroženosti bošnjačkog bića. Prevladajte jednom stogodišnje strahove i stanite ispred ovog naroda! Stanite iza najčestitijih duša dunjalučkih i pomozite im. To vam je farz i desi li se ovom narodu ponovo nešto ružno, bićete gori krivci od Miloševića i Tuđmana zajedno.

Potpisnik ovih redova duboko je svjestan hipokrizije morala koja je zahvatila i razara jedan dio Bošnjačkog tkiva, svjestan je mahalskog sindroma jednog dijela bošnjačke vlasti, čije su krajnje konsekvence duhovno ništavilo. Znam dobro kako su nam neki Bošnjački ministri korumpirani i kako u stranci SDA ima izvjesnih uhljupa koji kompromitiraju ideju Bosne. Ali sve to nije razlog da nam se podmeće kukavičije jaje i da nam na istu deredžu stavljaju zločin, modernoj civilizaciji nepoznat, naspram, istina je očiglednih manjkavostii u jednom dijelu koordiniranja vojnog vrha i nadređenih jedinica u Armiji BiH. Ta prevarantska igra balkanskog pokera gdje po redu hoćee da nam potpišu istu odgovornost za rat kao i našim dušmanima, mogla bi proći ako mi Bošnjaci, hajvani, budemo opet šutjeli.

Mi smo narod koji godinama živi pod ucjenom. Šesto-godišnja klaustrofobija nas je istraumatizirala da inferiornost i kompromis postaju naša konstanta, naša stanja. Obračunajmo se već jednom sa stoljetnim šejtanom koji nam kruži metabolizmom. Strahom od vlastitog mišljenja. Pokidajmo u sebi genetske kodove iracionalne panike, šta će, na o­no što ćemo kazati, reći drugi. Naš usud da se kao Bošnjaci rađamo u ovim paranoidnim okruženjima validan je razlog da moramo biti jaki i odvažni, a ne da dopuštamo da nam poslije džehennema i dvjesta hiljada mrtve braće i sestara jedan političar drži ders o sumnjivoj ratnoj ulozi šehera.

Ja više šutjeti ne mogu!

Drugi kako hoće, ali ja više šutjeti ne mogu. Hoću da mislim i hoću da kažem o­no što mislim. Mislim da je Pejanović izgubio stečeno povjerenje. Mislim da je Mušan Topalović spočetka agresije bio heroj ovog naroda i da je u neuračunljivom stanju uradio neke stvari koje nije smio i koje su ga koštale života. Mislim da nije uputno i dobro mrziti ljude poput Marka Vešovića, ali i da je Džemaludin Latić jedan od najznačajnijih Bošnjaka koji se rodio u zadnjih pedeset godina. Mislim da su Slaviša Šućur, Miro Lazović, Mladen Vojičić Tifa, Predrag Paja Pašić, Perica Simonović, Mišo Božić (predsjednik SGV Tuzla) parametri srpske čestitosti. Mislim da je moj predsjednik Alija Izetbegović najmoralniji čovjek planete, ali i to da nije smio dozvoliti da se Drugi Kongres SDA pretvori u farsu.

Mislim da je Atif Dudaković najveći bosanski gazija, a Emin Pivić i Hamdo Abdić najsvjetliji primjeri kako se voli i brani domovina. Mislim da dobar dio bosanskohercegovačkih medija radi po nalogu stranih obavještajnih službi i da bi bilo dobro Miljenka Jergovića vratiti u Bosnu. Mislim da je Haris Silajdžić urnek Bošnjačke pameti i da je u zadnjih nekoliko nastupaa na bosanskim medijima definitivno sa sebe skinuo hipoteku narcisoidnog i "tersli" političara.

Mislim da bi se na teritoriji Federacije morao donijeti zakon po kome bi svaki privatnik bio dužan izdvajati odredjenu novčanu naknadu za jednog demobilisanog borca bez zaposljenja. I nije uopće važno da li je ovo što ja mislim tačno i da li je važno. Neka istinu i ozbiljnost ovog teksta utvrdi neko drugi.

Borba se nastavlja

E, da meni ne bi opet za dvadeset godina klali familiju po Srebrenici, protjerivali rođake iz Brčkog i Bosanskog Broda, slali rodbinu iz banjalučkog bonluka da pere posteljinu po hotelskim vešerajima države Illinois, a sve za rad njihovog pripadanja Bošnjaštvu i Islamu, da mi se ne bi od mog lijepog naroda pravila šprdnja i da mi pjani Englezine ne bi gazili zastavu, ja ću svoju borbu nastaviti. Kakav će ishod biti ja ne znam, ali znam da ću imati miran san jer ću ispunjavati makar obaveze prema Bogu i svom narodu.

Neka je stid o­nih koji mogu to isto, a neće.