Šest godina zabrane hidžaba u Turskoj        

(Nurije Akman)

Upotpunila se 6. godina zabrane hidzaba u Turskoj. U ovom periodu se desilo drama toliko koliko je bilo pokrivenih djevojaka. Svi mi smo vidjeli neke od njih, neke nismo nikako, neke smo vidjeli pa zaboravili, neke nismo htjeli nikako se ni sjetiti… Neke od njih su se otkrile, neke su se borile da se ne bi otkrile… Koliko je to bilo njihova odluka, toliko je na njihovu odluku uticala njihova familja i dzemaati kojem su pripadale…

Dio o­nih koje se nisu otkrile korile su o­ne koje su se otkrile. Svako je ostao u jednoj komplikovanoj situaciji. Neke su u inostranstvu dovrsile studiju, a neke nisu mogle naci ovu priliku.

Neke od njih su mislile da su nasli svoju licnost u ovoj borbi a neke naprotiv da su je izgubili… Razlog toga je u tome sto su im i familije i okolina njihova okrenuli ledja. Desilo se da su neke od njih usle u pogresne brakove. Kada su ocekivale pomoc neke su razocarane ponudama da budu druge zene! Neki vjernici su se zabrinuli zato sto im se “previse(!)” razvio svijest po pitanju trazenju svojih prava, nazivajuci ih “previse slobodnim(!)” “previse aktivnim”!!! Neke djevojke su radi toga cak i mislile da se nece moci ni udati… Da bi nasli spas od zabrane, neke od njih su se udale odmah a te familije su se ubrzo rasturile… Neke, iako su nasli pravog supruga, zato sto nisu mogle zavrsiti svoje studije nisu mogli nikad razblaziti tugu u svojim srcima… Neke od njih su se lijecile psihicki ali nisu uspjele… U ovim pricama svi smo u jednoj sceni bar malu ulogu imale, svi smo se pomalo ranile… Nekada metak udje u jedno tijelo ali kada izadje iz njega rasturi citavo tijelo… Mozak naroda ovo odmah ne snima… Dosta kasnije izlazi krv… Hadzera Yildiz, Hatidza Kanlitas, Selda Karakusoglu samo tri od o­nih koje su bili svjedoci tog zara… Ja sam samo htjela da podsjetim da jos uvjek krvarimo. To sto pricaju je samo mali dio od o­noga sto bi mogli ispricati… Kada prenosimo nas razgovor sa njima uklonili smo pitanja, htjeli smo da ostanete na samo sa njima…

Hadzera Yildiz: Sta se svega nije dozivjelo za ovaj period!!! …Jedna nasa prijateljica koja je studirala zadnju godinu medicinske labarotorije u Istanbul-Cerrahpasa, pretrpjela je KUCNI PRITVOR OD STRANE SVOJIH RODITELJA ZATO STO SE NIJE OTKRILA!!! Babo joj NIJE DOZVOLIO DA POSTI RAMAZAN zato sto ga nije poslusala!!! Zaklopili bi joj vrata. Navece zato sto cita knjige makli su joj lampu iz sobe. Bila je vjerena sa kolegom, pa su ih razdvojili. Nakon sest mjeseci malo pomalo babo joj je poceo dozvoliti da izlazi vani. Mi smo joj bili predlozili da studira u inostranstvu, ali babo joj nije dozvolio ni to.

Imali smo jednu prijateljicu iz grada Samsuna(sjeverna Turska). Studirala je Fiziku u Istanbulu. Bila je jedinica jedne jako bogate familije. Nju su bili stavili u kucni pritvor. Nisu joj ni telefon dostupnim ucinili. Pored nje je uvjek bila jedna sluga i prenosila je njima sta god o­na uradi. Nije mogla izaci van kuce. SVE MAHRAME KOJE JE IMALA BACILI SU JOJ!!! Jednu noc ta djevojka je nasla priliku i nazvala nas i ispricala, rekavsi “uzmite mene odavde”, te je prekinula. Otisli smo u Samsun. Cekali smo neki znak preko puta njezine kuce punih 3 sata. Navece, malo se otvorise vrata i izadje djevojka. Kaze da je ustala sa razlogom da ide u kupatilo i kada je bila sluga u kuhinji izasla je krijuci. Odmah smo usli u auto i otisli. Kasnije smo vidjeli u novinama da su njeni dali oglas da se izgubila. Na kraju njezina familija je nas nasla. Rekli smo im: ”Da, vasa kcerka ja kod nas i ne zeli s vama zivjeti. Niste nista uradili osim sto ste joj pokvarili njezinu psihu. Molimo vas, ako vasa kcerka odluci da studira nek studira. Imate dobro materjalno stanje, dozvolite da studira negdje gdje moze biti rahat. Zar mislite da ce moci zaboraviti ove udare koje sto joj nanijeli? Zasto sijete osvetu u njezinom srcu? ” Ali su je sa silom odveli. Naravno, nije se otkrila ali nije ni studirala.

Sad da vidimo kako im psiha o­nima koje su zavrsili studije skidajuci svoju mahramu: Sjedimo negdje sa koleginicama. Neko nas pita “Doktorice gdje ste vi diplomirale?” Ja kazem: “Ja sam do zadnje godine bila u Istanbul-Chapa, ali sam diplomirala u Madzarskoj.” Nju pitaju, a o­na rece: “Ja sam diplomirala u Istanbul-Chapa”, ali toliko joj se pokvari raspolozenje i bi je stid. Ova tuga zauvjek nece izaci iz nje. o­naj jaki plac kada su skinule mahrame…..zelja da zaborave taj dan… Ponoci bi stavljale mahramu i tako spavale!!!??? Kazem joj: “Navece te niko ne vidi!” Kaze: “Moram negdje da se osvetim zato sto se tamo otkrivam!!??”

Imali smo jednu prijateljicu na medicini u Istanbul-Chapa. Uvjek bi se borila da bude prva na univerzitetu, nije imala ocjenu ispod 9,8!! Samo joj je bilo ostalo malo prakse da zavrsi. Zbog pritiska familije i zbog zelje da bude najbolja na univerzitetu skinula je mahramu. Ali nakon tog dana nije mogla dobiti ocjenu iznad 6,0!!! Kazem joj: “Ti si jako inteligentna. Ako si odustala od mahrame bar trebas da budes prva.” “Ja kada udjem unutra bez mahrame, od razmisljanja o tome da mi se kosa vidi nemogu da mislim o ispitima. Nemogu da razumijem sta kaze profesor,” -placuci odgovora ta sestra!!! Diplomirala je ali nije mogla biti prva. Poslije se ponovo pokrila. Ali na kraju ispalo je da nije uspjela ni na jednom frontu. Prije je bila idealista, imala je jaku licnost, sta kaze to i uradi, cak bi se i profesorima suprostavljala. Kada se otkrila izgubila je samouvjerenost u sebe. Ova djevojka nije uspjela ni na ispitima za specijalizaciju, a taj ispit za sve pokrivene djevojke je bio jednostavan, jer bi profesori uvjek njih pitali najteza pitanja tokom studiranja pa bi o­ne morale sve da zapamte, vise od ostalih. Prije pocetka zabrane za hidzab nije bila ni jedna pokrivena djevojka koja nije uspjela na ovom ispitu za specijalizaciju! Ali od o­nih koje su skinuli mahramu i nastavili fakultet dosta mali broj njih je polozio taj ispit.

Gdje god smo isli najmanje jedna osoba bi nama rekla: ”Niste trebale izaci van kuce…. zar niste imale drugi posao osim studiranja i borbe za hidzab?” Ovo nas je najvise ranilo.

Osim raznih Evropskih zemalja, fakultet nastavljaju i u Americi, Kanadi, Azerbejdzanu i Kipru. Trenutno na Beckom univerzitetu ima 600 nasih pokrivenih djevojaka. Kako smo saznali od njihovih profesora, o­ni su povecali procenat kvaliteta studenata na ovom univerzitetu.

Ovaj period je dao pokrivenim djevojkama priliku za dosta bolje uslove studiranja i zivota.Prije nije bilo zamislivo da pokrivena djevojka studira u drugom gradu, a sad su dosli u poziciju da mogu hodati po svim drzavama. Sada se globalnije razmislja. Desila se misaona revolucija. Djevojke su pronasle sebe, Tursku i svijet. Ovo je bilo pozitivno za ovaj period.

Hatidza Kanlitas:
Kada je pocela zabrana na vratima je okacen oglas koji glasi “ U zatvorenim i otvorenim prostorijama hodajte u skladu propisa.” Jedna skupina nasih koleginica su odmah rekli: “Mi nemozemo da se borimo protiv ove zabrane, hajd’mo da kupimo perike.”!!! Jos nije se ni znalo sta ce se raditi, kakva kazna ce se sprovesti spram o­nih koje se budu “suprostavljale” naredbama... Mi smo mislili mozda da se nece praktikovati zabrana. Ali te koleginice su pocele raspravljati koju boju perike da kupe, da bi izgledalo neprivlacno govorili su “hocemo da kupimo bijelo”. Poslije smo vidjeli da su kupili perike koje su im prikladne njihovim licima!? Poceli smo u skolu da bjezimo od profesora. Ako te vidi predsjednik tog odsjeka odmah ce te izbaciti sa prakse. Jedan dan da me nebi uhvatila profesorica sa mahramom sakrila sam se u WC. Ta profesorica dodje u WC. Nikada se nisam lose osjecala kao tad. K’o da sam mis? Bojis se… Uhvatice te i izbacice te. Profesorica pokuca na vrata, ja rekoh “zauzeto”. Izadje i ode, ali nikada vise Allah da ucini da dozivim takav strah. Sve vrste poslova su te sestre radile, cak su radile za 120-150 miliona turskih lira, dok je svako radio za 300 miliona lira, iako su vlasnici ovih radnji bile vjernici(!).

Selda Karakusoglu:
Nisam izabrala ni skidanje mahrame ni nosenje perike. Ovo je moja licnost! o­ne koje nisu mislile kao ja diplomirale su. Stoje na nogama, iako su potpuno srusene psihe. Desilo se da su neke familije dolazile ispred njihovih skola, tuceci ih tjerali da skinu mahramu. Nije bilo moguce izbjeci psihicki lom, bilo za o­ne koje su se otkrili ili za o­ne koje nisu…

Zbog problema hidzaba porodica mi se rasparcala. Dok su neke familije davale podrsku svojoj djeci da bi se pokrili, moja familija u negativnom smislu se ponasala prema meni, i svaki dan jos strozije. Kada bi kuci dosao neki gost odmah bi se otvorila tema, ne pitajuci sta ja mislim, babo bi nabrajao prijetnje. Moja odluka za napustanje skole je bila jako teska. Niti sam mogla govoriti familiji koje kazne sam dobila, niti sam se mogla vratiti kuci kada nebi mogla ici u skolu. Svaki dan bi ispratila svoje koleginice iz doma u skolu, a ja bi sama cekala da se vrate. Kao da ta skola nije bila moja skola… Kada bi bilo navece odmah bih pitala svoje prijateljice sta je bilo u skoli, s nadom da cu se jednog dana vratiti u skolu. Prepisala bi njihove sveske. Prolazilo je vrijeme a moje iscrpljenje se povecalo. Na kraju sam se vratila kuci. Svaki put kada bi na vijestima govorili o sudbini pokrivenih djevojaka koje su imale kao ja istu sudbinu moj babo bi ih prozivao teroristima, a kada bi ja njih branila u kuci pocela bi svadja. Kada su mi sestru izbacili iz skole pritisak se povecao. Babo mi je poceo od najsitnih razloga da otpocinje svadje. Jedan dan sam mu rekla “prihvati vec jednom da mi ne zelimo uciti bez hidzaba”! Tad je svima zabranio skolu. Sestre manje od nas nakon sto ce zavrsiti tu godinu nece moci vise da nastave skolu, a ja od sutra necu moci da odem na kurs engleskog jezika. Nikada mi ne odlaze ispred ociju suze koje su izlazile iz ociju mojih sestara. Krijuci od mog oca sam isla na kurs. Jos uvjek se veze izmedju radnog stresa mog oca i naseg odbijanja da se otkrijemo. Jedan period sam drzeci casove engleskog jezika i radeci u jednoj firmi zaradila svoj trosak. Familija mi ni gros nije ponudila. Srdzba mog oca nije prosla. Neznam koliko moze insan svoju mrznju zivo drzati ali moj babo nakon toliko godina jos uvjek se ponasa kao da nismo u kuci.

NAPOMENA: Prevela sa turskog Intifada