Značajan razgovor o političkom fikhu

(Yusuf el-Qaradawi)

Bio sam veoma zapanjen kada sam vidio da među ulemom Afganistana, o­noj koja je vodila džihad tako žarko i hrabro, ima nekih koji smatraju obrazovanje žene haramom (nedopuštenim), i misle isto o upotrebi izbora na osnovu kojih se odabiraju izaslanici naroda ili predsjednik države. o­ni također misle da je haram određivanje mandatnog perioda predsjednika države i kazivanje da je šura (shura) obavezna. Jedan od braće koji je uvjeren u takve ideje diskutovao ih je sa mnom, govoreći da je propast Islamskog Pokreta modernih vremena prouzrokovana vjerovanjem u ideje koje je o­n (jedan od braće) smatrao neislamskim, i da mi [Muslimani] nećemo uspjeti ukoliko ne koristimo islamska sredstva da bismo postigli islamske ciljeve. Upitao sam ga, “Šta čini određivanje mandatnog perioda za predsjednike haramom, ako to Muslimani smatraju da je u njihovom interesu?”
On je odgovorio, “To je protiv prakse muslimana još od dana prvoga halife, Ebu Bekra Es-Sidika (neka je Allah zadovoljan njime). Nijedan od halifa nije bio izabran na određeni period, nego su ostajali u vladavini za života, naročito pravedno vođene halife, koje nam je Poslanik (neka je na njega mir) naredio da nježno pazimo i slijedimo svaku praksu koju o­ni uspostave i uporno je se držimo. Poslanik nas je upozorio u ovom hadisu pripovijedanom od El-Irbad Ibn Sariya, protiv novoizmišljenih stvari, rekavši da je svaka novotarija (u vjeri) lutanje (sa pravoga puta), tako da je i ovo novotarija koju su ljudi izmislili.”

Ja sam se usprotivio, “Naređeno nam je da slijedimo sunnet Poslanika [praksu] prije nego što slijedimo praksu pravedno vođenih halifa, jer je sunnet drugi izvor zakonodavstva u Islamu i treba se pozivati na njega, pored Kur’ana, u bilo kojoj nesuglasici, jer i hadis koji si spomenuo da je ispričan od El-Irbada kaže: «Slijedite moj sunnet i praksu pravedno vođenih halifa». Prema tome, morate se prvo pozivati na Poslanikov sunnet.”

Sunnet Poslanika, kao što svako zna, je bilo iskaz, djelo ili odobrenje. Njegova djela, u osnovi, ne moraju biti obavezna sama po sebi, ali ukazuju samo na dozvolu i dopuštenje, osim kada su povezana sa drugim dokazima koji ukzuju na preporuku ili prinudu.

To je zašto su neke pravedno vođenje halife bile protiv Poslanikovih djela kad god su vidjeli da su se interesi, za koje je Poslanik uradio takva djela, promijenili, te da djelovanje na isti način ne bi bilo u ineteresu Muslimana. Primjer toga je raspodjela imovine u Hajberu poslije njegovog osvajanja među ratnicima od strane Poslanika, dok Omer nije uradio isto kada je osvojio ruralna podrucja Iraka, jer je smatrao prikladnijim za njegovo vrijeme da to ne uradi.

Mnogi od Poslanikovih sagovornika su se prepirali protiv Omerovog mišljenja, naročito što je njegovo mišljenje bilo protivriječno u pismu osnovnim odredbama sure el-Anfal (I znaj da od plijena kojeg zadobijete u ratu, peti dio je pripisan Allahu) [41].

Omer je komentarisao govoreći: “Našao sam imovinu koja može biti dovoljna narodu sadašnjosti i budućnosti. Zar želite da ljudi budućnosti ne nađu ništa ostavljeno za njih?”

Ovo znači da je Omer uzeo u obzir stanje narednih generacija, što je izvrstan čin uzajamne ovisnosti među generacijama muslimanske nacije, tako da jedna nacija ne moze živjeti u raskoši na račun naredne generacije ili generacija. Omerov dokaz za takav postupak je bio zasnovan na ajetu sure El-Hašr koji je ugovorio raspodjelu ratnog plijena između Muhadžira i Ensarija.

Imam Ibn-Qudama je objasnio razliku između Poslanikovog postupka i Omerovog postupka govoreći da je svaki uradio o­no što je bilo najprikladnije za njegovo vrijeme.

Sada, ako djela Poslanika, koja su bila glavni dio njegovog sunneta, nisu bila obavezna za o­ne koji su došli poslije njega i sagovornici nekada postupali drugačije zbog određenog mišljenja, kako mogu o­nda postupci Muslimana poslije njega biti obavezni za o­ne koji su došli poslije njih?

Slučajevi koji su se već ranije dogodili nemaju vlasništvo zakonske obaveze. o­ni su bili prikladni za svoje vrijeme, mjesto i prilike. Ako se ovi faktori promijene, o­nda moraju i postupci zasnovani na njima. Središnja tačka ovdje je da bismo mi trebali izabrati od sistema i zakonodavstva o­nih prije nas o­no što je odgovarajuće za naše vrijeme, našu okolinu i naše prilike u granicama glavnih tema i ciljeva našeg tolerantnog šerijata.

Što se tiče rasprave da muslimanski učenjaci jednoglasno stoje protiv ograničenja mandatnog perioda vladara, to je donekle pogrešno.

Nema prepiranja protiv jednoglasnog sporazuma da vođa može vladati za života. Međutim, ograničenje mandatnog perioda, s druge strane, nije nikada bilo diskutovano ili istraživano, nego je bilo predmet potpune tišine ovog naroda. Rečeno je da se riječi ne pripisuju nijemom čovjeku, tako da i mi ne treba da im pripisujemo bilo potvrđivanje ili poricanje po ovom pitanju. S druge strane, reći da je određivanje mandatnog perioda vladara države uvod novo-izmisljotine u Islamu i da je jednoglasno dogovoreno da je svaka novotarija stramputica, mi odobravamo da je drugi dio izreke – svaka novotarija je stramputica – priznat. Međutim, prvom dijelu izreke – da takav postupak pada pod izmišljotinu u Šerijatu – nedostaju dokazi.

U stvari, izmišljotina je o­no što je izmišljeno u spornim pitanjima šisto vjerske prirode, kao sto su vjere i obožavanja i njihovi ogranci, dok promjenjiva životna pitanja, kao što su norme, tradicije, običaji i administrativne, društvene, kulturne i političke prakse nisu izmišljotina uopće, jer o­ni potpadaju pod o­no što ulema naziva “javni interesi”, kao što je objašnjeno od strane Imama El-Satibija u njegovoj knjizi “Al-I’tissam”. Tako su Poslanikovi sagovornici uradili neke stvari koje Poslanik nije uradio, kao što su pisanje kopija Kur’ana, upotreba registara, prikupljanje zemljišnog poreza i gradnja tamnica.