www.bihor-petnica.com      
 
Bihor
Home                  ...... Gradovi              ...... Kniževnost
Bihorski Junaci
Bihorci u svijetu
Bihorski Alimi
Ekonomija
Intelektualci
Geografija
Karta Bihora
Bihorska Sela
Bihorski Običaji
Zanimljivosti
Istorija            .......... Štrpci-Otmica
Vijesti 
Islam
Kur`an
Kur`an-Njemački
Predavanja
Lijek u Kur`anu
Odbor IZ
Islam u C.Gori
Džamije

Ilmihal
Hutbe
40 Hadisa
Islamske Vijesti
. ...
Audio-Video
.... ...... Ilahije / Sevdah
Džemati
Petnica
Trpezi
Savin Bor
Vrševo
Kalica
Berane
Lozna
Bijelo Polje
Rasovo
Bistrica
Korita               .... .... Murovac         ...... .. Vorbica
Džamije
Sandžak
Sandžački alimi
Geograf. Karta
Karakteristike
Stanovništvo
Gradovi
Pešter
          ..... ....... Vijesti             .. ........ Sandžaklije  CH.
Slike Sandžaka
Džamije
Medresa
Univerzitet
Političke Partije
Ekonomija
 
Linkovi
BiH
Alija Izetbegović.. . Bošnjački Alimi
Geograf. Karta
Karakteristike
Stanovništvo
Gradovi
Vijesti
Slike BiH
Džamije
Medresa
Univerzitet
Političke Partije
Ekonomija BiH
Bosanski Linkovi
Dijaspora
Sandžačka Dijas.. . Statut   ............. ....... Islam u CH ............ . Strani jezik....... ...... Pomoć Domovini.. . Intelektualci............ Studenti            .... ... Sport ..........      .... ... Musafirhana

 

 

Kada umrem, postupite ovako

PONAŠANJE  PREMA  BOLESNIKU  NA  SAMRTI

Kada se prisutnima i okolini učini da bi bolesnik mogao ubrzo preseliti na Ahiret, nužno bi bilo poduzeti izvjesne radnje. Prije svega, ukoliko to situacija dopušta, poželjno je bolesniku obnoviti abdest i okrenuti ga tako da mu lice bude okrenuto ka Kibli. Bolesnika bi trebalo navoditi, poluglasnim ili glasnim učenjem, da ponavlja 'La ilahe illallah' (Nema Boga osim Allaha).

U vezi s tim, hazreti Mu'az, Allahovo zadovoljstvo s njim, prenosi da je hazreti Muhammed (S) rekao:

»U koga bude posljednji govor : 'Nema Boga osim Allaha (La ilahe illallah) ući će u džennet.«

Ebu Se'id Hudri, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da je Allahov Poslanik (S) rekao i sljedeće:

»Talkin učinite (podučite i sprovedite) vaše smrtnike istini: 'La ilahe illallah.'«

U takvim trenucima, u prisustvu bolesnika, potrebno je ponašati se krajnje mirno, dostojanstveno i ne stvarati paniku. Moralo bi se voditi računa što se govori i ni slučajno ne voditi kakve isprazne i u tim trenucima neprimjerene razgovore.

Ummi Selema, Allah bio zadovoljan njome, pripovijeda da je Allahov Poslanik (S) rekao:

»Kad ste prisutni kod bolesnika ili kod umrloga, onda govorite samo ono što je dobro, jer meleki aminaju na sve što govorite.«

Uputno je učiti nešto iz Kur'ana, posebno Jasini-šerif i suru R'ad. Kada bolesnik izdahne prvo što treba učiniti je, eventualno, zatvoriti mu oči i usta. Onaj koji to bude činio lijepo je da izgovori:

»U ime Allaha, a u vjeri Njegova Poslanika! Gospodaru, olakšaj mu stanje i učini lahkim ono što ga čeka. Usreći ga sastankom s Tobom i učini mu ono kuda ide boljim od onoga što iza sebe ostavlja!«

Ummi Selema, neka je Allah zadovoljan njome, kazuje:

»Allahov Poslanik (S) je ušao kod Ebu Seleme a on već bijaše ukočio pogled, potom mu je poslanik zatvorio oči i rekao: !Doista, kada izađe Ruh pogled ga slijedi.' Tada je Ebu Selemina porodica zapomagala i zakukala, a Poslanik (S) reče: 'Ne dozivajte niti prizivajte ništa drugo osim dobro (hajr), jer meleki aminaju na sve što govorite.' Zatim reče: 'Gospodaru moj! Oprosti Ebu Selemi, podignu mu stupanj među one koji su slijedili Uputu i dostojna mu nasljednika podari. Oprosti i nama i njemu, o Gospodaru Svjetova! Raširi mu kabur i obasjaj ga Svjetlom (Nurom).'«

Najpodesnije je povezati umrlog ispod brade pa do iznad tjemena. Isto tako, treba mu staviti na stomak neki predmet, najbolje željezni, da se umrli ne bi naduho. Ni u kom slučaju to ne bi smjeo biti Mushaf. Umrlog potom treba položiti na tlo i staviti ga u položaj da mu je desna strana okrenuta prema Kibli. Ruke mu treba opružiti, a tijelo prekriti bijelim čaršafom ili nečim sličnim. Sa opremanjem umrlog ne treba odugovlačiti, tim prije ako se smrt brzo ustanovi od strane liječnika. Taberani navodi da je Abdullah ibn Omer, Allah bio zadovoljan njime, čuo hazreti Muhammeda (S) kako govori:

»Kada neko od vas umre tad ga ne zadržavajte kod sebe, negi požurite sa njim prema njegovom mezaru!«

Dok se umrli ne ogasuli tj. posmrtno ne okupa po vjerskim propisima, nije preporučljivo učiti bilo šta iz Kur'ana. Poslije svega ovog pristupiće se poslovima oko ukopa, vodeći strogo računa ako je umrli nešto oporučio (vasijjet) u smislu ili nečega drugog, da se ta želja i zapovijed ispuni, jer je volja umrlog obavezujuća i to pod uvjetom da ona nije u suprotnosti sa Islamskim propisima. Nema potrebe da kod umrlog neko sjedi i da ga 'čuva', jer to Vjerom nije predviđeno niti za tim ima potrebe.

SMRT

Svako živo biće će smrt okusiti i Nama ćete se poslije vratiti

(Kur'an, Ankebut 57.)

Hazreti Muhammed (S) je rekao:

»Radi za Ovaj Svijet kao da ćeš živjeti vječno, a radi za Budući Svijet kao da ćeš umrijeti sutra!«

Islam nas uči kakvi trebamo biti i kada je u pitanu život ali i smrt. Smrt za muslimana je jedna stvarnost, veličanstvena u svojoj mudrosti i jednostavnosti, nikako katastrofa. Smrt je ustvari jedna vrsta proživljenja. To je odvajanje duše od tijela, te njeno upućivanje u 'kuću prvog nagrađivanja-kažnjavanja.' Smrt ne znači prestanak života. Naprotiv! To je samo promjena čovjekova načina života u drugim uvjetima. Prema tome, smrt je jedna promjena stanja, svojevrsno novo rođenje.

Prenosi se od Ibn Abbasa, Allah bio zadovoljan njime:

»Jednog dana Allahov Poslanik (S) je sjedeći proučio Kur'anski ajet: A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki ispruže ruke svoje prema njima. Zatim je rekao:

'Tako mi Onog u čijoj je ruci Muhammedova duša, niti jedna duša ne napusti Dunjaluk a da prije toga ne ugleda svoje mjesto u džennetu ili džehennemu! U tom trenutku se pred njom poredaju dvije skupine meleka na dvjema stranama, a lica su im kao sunce. Umirući pogleda u njih i tada ništa drugo ne vidi iako se vama čini da gleda u vas. Kod svakog meleka se nalaze ćefini i balzam. Ako je umirući vjernik tad ga obraduju džennetom i kažu: - Dobra dušo, izađi u Allahovo zadovoljstvo i Njegov džennet! Allah ti je pripremio počast koja je bolja od cijelog Dunjaluka i svega što je na njemu. – Tako ga neprestano obveseljavaju i kreću se oko njega. Nježniji su prema njemu i pažljiviji od majke prema svome djetetu. Zatim mu počinju vaditi dušu ispod svakog nokta i zglavka, koji tako umiru jedan za drugim. Njemu to biva lahko iako ga vi vidite u muci, sve dok mu duša ne dođe do pod grlo. Njoj je, doista, teže napustiti tijelo nego što je djetetu ostaviti matericu svoje majke. Tad svaki od prisutnih meleka poželi da je on uzme. Međutim, uzima je hazreti Azrail (melek smrti).'

Potom je Pejgamber (S) proučio Kur'anski ajet: Reci: Melek smrti, koji vam je za to odrđen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti!

'Azrail (A) je zatim stavlja u bijele ćefine i uzima sebi u naručje. On joj je, uistinu, privrženiji nego što je žena svome tek rođenom čedu! Duša tada zamiriše mirisom ljepšim od miska. Meleki ga uzdižu i raduju mu se. – Dobro došla dobra dušo i mirisu lijepi – govore oni. – Gospodaru naš, Ti je blagoslovi, i nju i tijelo iz kojeg je izašla! – Zatim se počnu s njome uspinjati... U kosmosu postoje jedna posebna bića čiji broj samo Allah zna, koje duša zapahne mirisom ljepšim od miska, zbog čega je oni blagosiljaju i raduju joj se. Kada joj se otvore vrata Nebesa, blagosilja je svaki melek na svim Nebesima kroz koja prođe sve dok se ne zaustave pred Vladarem, Silnim. – Dobra došla dobra dušo – kaže joj On, Uzvišeni – i neka je blagoslovljeno tijelo iz kojeg si izašla! – Kada Allah Preuzvišeni nekog pozdravi, pozdravlja ga i sve ostalo i od njega biva otklonjena svaka teškoća. Zatim Allah kaže za ovu dobru dušu: - Uvedite je u džennet i pokažite joj njeno mjesto u njemu. Predočite joj i sve počasti i blagodati koje sam joj pripremio! Zatim je vratite na Zemlju, jer Ja sam odredio: od nje sam vas stvorio, u nju ću vas vratiti i ponovo iz nje izvesti! A tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, duši će biti teže napustiti Zemlju nego što joj je bilo napustiti tijelo! Reći će: 'zašto me vraćate u to tijelo u kojem sam već jednom bila???!!!' 'Naređeno nam je tako,' biće odgovoreno, 'i to ti je neizbježno.' Zatim se spuste s njom, izvade je iz ćefina i očiste, a potom je postave između tijela u kojem se nalazila i ćefina u kojeje bila umotana.'«

Allahov Poslanik (S) je rekao i sljedeće:

»Svakome od vas kada umre, njegovo mjesto se izlaže s večeri, pa ako je džennetlija tada mu se predočava njegovo mjesto među džennetlijama, a ako je džehennemlija predočava mu se mjesto među stanovnicima džehennema i kaže: 'To je tvoje mjesto kada te Allah na Sudnjem Danu proživi.'«

IZMIRENJE  DUGA  UMRLOG

Prije nego li se umrli ukopa, rodbina, odnosno nasljednici, morali bi povesti računa da eventualno isplate sve materijalne obaveze dotičnog, naravno, one za koje znaju. Musliman nikako ne bi smjeo dozvoliti da preseli na Onaj Svijet pod materijalnim obavezama i dugom druge vrste. Umrijeti u takvom stanju je težak grijeh, a odgovornost nemjerljiva.

Allahov poslanik (S) kaže:

»Ko umre a iza sebe ostavi imetka, nasljednici su dužni izmiriti dug...«

Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, prenosi da je Muhammed (S) uobičavao, prije nego što obavi dženaze-namaz, upitati prisutne:

»Je li umrli ostao nekome dužan?«

Ako bi mu kazali da jeste, pitao bi:

»Da li je bar ostavio imetka kojim bi se mogao izmiriti njegov dug?«

Ako bi odgovor bio pozitivan Pejgamber (S) bi tada prišao i obavio dženazu-namaz, a ako bi rekli da nije on bi se povukao rekavši prisutnim:

»Klanjajte dženazu svome drugu!«

Iz posljednjeg hadisi-šerifa može se uočiti koliki je značaj Allahov Poslanik (S) pridavao obavezi izmirenja duga umrloga. Navest ćemo još nekoliko hadisa iz kojih se može sasvim dobro sagledati sva težina onoga koji umre pod dugom, a da te dugove nakon njegove smrti niko ne vrati ili mu ih vjerovnici ne oproste:

»Duša jednog vjernika vezana je za dug sve dok se taj dug ne isplati.«

»Dužnik će se osjećati u kaburu kao što se živi osjeća u zatvoru.«

»Dužnik će u kaburu biti vezanih ruku. Ništa ga od toga ne može osloboditi osim izmirenja dugova.«

  Dakle, treba nastojati što je moguće prije izmiriti sve eventualne dugove naših umrlih.

ŽALOST  ZA  UMRLIM

U času smrti umrlog muslimana ni u kom slučaju nije dozvoljeno naricati, kukati i previše glasno plakati. Tuga i žalost za umrlim treba da bude samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne spoljnje znakove. Kod muslimana, žalost, bar onaj formalni dio, traje tri dana i tri noći. Jedino supruga umrlog obnaša žalost četiri mjeseca i deset dana.

Buharija i Muslim prenose da kćerka Ebu Seleme pripovjeda:

»Unišla sam (povodom žalosti) kod Ummi Habibe, supruge Allahovog Poslanika (S), kad joj je umro otac Ebu Sufjan ibn Harb. (Sjedeći kod nje vidjela sam) kad zatraži da joj donesu neku smjesu koja je jako mirisala. Namirisala je robinju a ujedno i potrala oba svoja obraza, a zatim reče: 'Tako mi Allaha, ne osjećam nikakve potrebe da se namirišem, ali to činim zato jer sam čula kad je Allahov Poslanik (S) s mimbera rekao: - Ni jednoj ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno žaliti i davati izraze i vidne znakove žalosti za umrlim više od tri dana. Jedino žena poslije muževljeve smrti iskazivaće znake žalosti četiri mjeseca i deset dana.'«

Sunneti-šerif je posjetiti ožaloščenu porodicu i izraziti svoje saučešče, usmeno ili pismeno. Posjetilac treba da bude oprezan i krajnje razborit, te da ukaže da je smrt neminovnost, da umrlom zaželi oprost grijeha i džennet a njegovim ukućanima i rodbini strpljivost, zdravlje i berićet.

Kod nas je raširen običaj da se učešče u žalosti izjavljuje na turskom jeziku: 'Bašun sag olsun' (Da ti je zdrava glava). A na navedene riječi, onaj kome je saučešče izjavljeno odgovara također na turskom jeziku riječima: 'Dostum sag olsun' (Neka je zdrav i moj prijatelj). U pojedinim krajevima saučešče se izjavljuje i drugim riječima. Iskazivanje saučešča među muslimanima popraćeno je rukovanjem. Između žena i muškaraca, i između samo žena, u principu rukovanja nema.

Ponajbolje bi bilo da onaj koji iskazuje saučešče prouči Kur'anski ajet: Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun (Doista smo mi Allahovi i doista ćemo se Njemu vratiti), a da osoba koja prima saučešče odgovara također Kur'anskim ajetom: Innalahe me'a sabirin (Allah je uz strpljive). To bi, držimo, bilo primjerenije i više u islamskom duhu.

Trebalo bi izbjegavati noviju praksu osobito mlađeg svijeta, da se saučešče izjavljuje npr. riječima: 'Primite moje iskreno saučešče' i sl. a da se uzvraća: 'Hvala lijepo, da si ti živ i zdrav' itd. Uz to je sve češče ljubljenje i grlenje kako između muškaraca, tako i između žena ali i između muškaraca i žena. Sa svim ovim, ovim neislamskim pojavama, bi se konačno trebalo prekinuti, a obnoviti tradiciju naših deda i nana, čiji je život uglavnom bio protkan istinskim duhom Islama.

Kad bi ljudi znali kako se nagrađuje strpljivost (sabur), svaka njihova žalost poprimila bi zasigurno drugačije raznjere i oblike. Islam ne dopušta da u slučaju smrti drage nam osobe gubimo prisebnost, pa da u tom slučaju glasno plačemo, deremo na sebi odjeću ili da za umrlim kukamo i naričemo. Na upit svojih drugova, Ashaba, može li musliman zaplakati za umrlim, odnosno hoće li biti kažnjen ako bi zaplakao, Allahov Poslanik Muhammed (S) je rekao:

»Allah neće kazniti zbog običnog plača onog koji za umrlim plače, niti zbog tuge koju osjeća srce!«

Abdullah sin halife Omera, Allah bio zadovoljan obojicom, kazuje:

»Allahov Poslanik je posjetio (bolesnog) Sa'd ibn Ubadeta zajedno sa Abdurrahmanom ibn Avfom, Sa'd ibn Vekkasom i Abdullah ibn Mesudom. (Tom prilikom) je zaplakao Allahov Poslanik (S) (jer mu je bilo žao Sa'da). Kad su prisutni vidjeli kako Muhammed (S) plače i oni su počeli plakati. Zatim je Poslanik (S) rekao:

'Čuli ste (ranije od mene) da Allah neće kazniti (muslimana) zbog običnog plača (za umrlim), nitizbog tuge koju osjeća srce. (Znajte) da će Allah kazniti ili nagraditi zbog ovog – pa je pokazao na svoj jezik.'«

Abdullah ibn Omer, Allah bio zadovoljan njime, također pripovijeda:

»Kad je izvršen pokušaj ubojstva moga oca Omera, on je pao u nesvijest zbog čega su ukućani počeli na sav glas zapomagati. Kad je otac došao k sebi, rekao je: 'Zar vi ne znate da je Allahov Poslanik (S) rekao: - Umrli će biti izloženi kaznama u kaburu zbog naricanja i na sav glas plakanja za njim.'«

Ogromna je žalost djeci ako im umre neko od roditelja, ali je još teže roditeljima ako im umre dijete. Djeca se nekako brže razgovore za umrlim roditeljima, nego li roditelji za umrlom djecom. Poradi te velike žalosti koje podnose roditelji, Allahov poslanik (S) je nagovijestio veliku nagradu onim roditeljima koji izgube jedno, dvoje ili više malodobne djece, uz uvjet da strpljivo podnesu taj bol u očekivanju nagrade Preuzvišenog Allaha. Djeca umrla u malodobnosti bit će zagovornici na Sudnjem danu za svoje roditelje, ali samo za one koji su živjeli i umrli pridržavajući se Islamskih propisa.

KUPANJE  I  OPREMANJE

U obavezne vjerske dužnosti dženaze svakako spada kupanje umrle osobe ili gasuljenje kako se to kaže, ukoliko se ne radi o šehidu, te njeno zamotavanje u ćefine. Sa opremanjem umrloga ne bi se trebalo odugovlačiti ako za to nema opravdanih razloga. To nam preporučuje i Allahov Poslanik (S). Tako Ashab Husejn ibn Vahvah propovjeda da je Pejgamber obišao bolesnog Talhu, sina Berraova, Allah bio zadovoljan obojicom, koji je tom prilikom rekao:

»Vidim da je Talha na samrti. Obavijestite me kad umre, a ujedno požurite sa opremanjem, jer nije potrebno da tijelo umrlog muslimana leži među ukućanima.«

Rečeno je i sljedeće:

»Ko okupa umrloga, stavi ga u ćefine, namiriše i svakako uredno opremi, nosi ga, klanja mu dženazu i ne otkrije ništa što je vidio (prilikom opremanja), vratit će se čist od grijeha kao kad ga je majka rodila.«

Danas se kupanje/gasuljenje i opremanje umrlih uglavnom obavlja u gasulhani uz prisutnost imama, bula i za to osposobljenih osoba. Ipak, podsjećamo da se posmrtno kupanje obavlja na sljedeći način. Prije svega lijepo bi bilo da osoba koja gasuli ima abdest. Prvo se umrlog malo iskrene ili nagne u stranu kako bi iz tijela izašle sve nečistoće, a potom mu se 'uzme' tahret, a poslije toga abdest (ili u nemogućnosti) tejemum. Zatim se mejjit najmanje jedamput okupa (poželjno je tri puta) sa sapunom i posuši, i ako je umrla osoba ženskog spola raspletu joj se kose i ako je potrebno okniju se prsti na rukama i nogama. Ruke se ispruže niz tijelo a vata se stavi među prste udova, u nosnice i na čelo. Lijepo je umrlog namirisati kamforom ili nekim drugim miomirisom. Na kraju se umrli umotava u tzv. Košulju, male i velike ćefine, a na prsa se stavlja papir sa ispisanom 'Nur-dovom'. U Sarajevu i drugim sredinama Bosne i Hercegovine zaživio je adet da se za ćefine koriste ihrami ukoliko je umrli obavio hadždž, prethodno nakvašeni Zemzem vodom.

U vremenu kada je mejjit okupan i opremljen pa do klanjanja dženaze-namaza trebalo bi proučiti sure Kalem.

DŽENAZA-NAMAZ,  ISPRAĆAJ  I  UKOP

Danas mnogi drže iz neznanja da je izbor mjesta za kabur nevažan i nešto čemu ne treba naročito posvećivati važnost. No, nije tako. Nije svejedno gdje će umrli biti ukopan. Kao što i za života čovjek može biti uznemiravan na raznorazne načine od strane lošeg komšije, tako i poslije smrti ako čovjek bude pokopan pokraj nekoga ko se neprimjereno ponašao u svom životu, umrli može biti uznemiravan, ako ni na koji drugi način a ono slušajući  i gledajući njegove patnje u kaburu. Allahov poslanik (S) u tom smislu kaže:

»Sahranjujte svoje umrle pokraj dobrih (i pobožnih ljudi), jer će umrli biti uznemiren (ako ga ukopate uz lošeg čovjeka), kao što može biti uznemiren i od lošeg susjeda (na ovom Svijetu).«

Ako za to postoje uvjeti i mogućnosti ponajbolje bi bilo ukopavati rodbinu na jednom mjestu, što nikako ne znači u ono što se danas naziva porodičnom grobnicom.

Ashab Muttabib sin Veda'a prenosi da je Poslanik (S), kad je ukopavao Osmana ibn Maz'una, prvog muhadžira koji je umro u Medini inače Poslanikova rođaka po mlijeku, donio jedan veći kamen i stavio ga iznad glave ukopanog i tom prilikom rekao:

'S ovim ću obilježiti grob svoga brata i kraj njega kopati ko umre od moje porodice.'«

Dakle, nakon što je umrla osoba ogasuljena i opremljena po vjerskim propisima, te obaviještena rodbina, prijatelji i najbliži o smrti i svim onim što je vezano z ato, obavit će se dženaza-namaz.

Dženaza-namaz

Klanjati dženazu-namaz umrloj osobi je obavezujuća dužnost 'farzi kifaje' za muslimana. Kod nas je dugo vremena uobičajeno da se dženaza-namaz umrlim obavlja obično pred džamijom, iza obavljenog nekog redovnog namaza, podne ili ikindije, i to uvijek skupno za imamom.

Danas je nažalost velikibroj muslimana, onih iz srednje generacije i mlađih, koji uopće ne znaju kako se klanja dženaza-namaz, niti kako se treba ponašati tokom posljednjeg ispraćaja umrlih. Zbog toga bi bilo nužno da imam, prije nego se pristupi klanjanju namaza, na jedan lijep i prikladan način upozori prisutne na neke stvari. Prije svega da je za klanjanje dženaza-namaza neophodno imati abdest, pa prem atome ko je bez abdesta da se udalji ili neka bar uzme tejemmum ako već nema vremena da uzme abdest; (Tejemmum se uzima ovako: 1. Učini se nijjet radi čega se uzima tejemmum /u ovom slučaju radi namaza/ npr. 'odlučih uzeti tejemmum radi obavljanja dženaza-namaza, 2. Zatim dotaknemo dlanovima čistu zemlju ili predmet os zemlje, dlanove otresemo i njima potaremo lice kao da ga peremo, 3. Na isti način ponovo dotaknemo dlanovima čistu zemlju ili predmet os zemlje, pa potaremo lijevom desnu a desnom lijevu ruku do iza laktova.) drugo: da podsjeti prisutne koji žele klanjati da se svrstaju u najmanje tri reda (saffa), jer to ima svoju svrhu i uporište u praksi Allahovog poslanika (S); treće: da u najkraćem objasni okupljenima način klanjanja dženaza-namaza budući da mnogi ne znaju ili su zaboravili kako se klanja dženaza-namaz, a žele da je klanjaju; i na koncu da ukloni i opomene prisutne neklanjače, i zatraži da ne puše, ne govore i ne čine druge nepristojnosti u vrijeme klanjanja dženaza-namaza i da bar na taj način iskažu poštovanje prema umrlom, ostalim prisutnim i samome namazu kao namazu. Svakako da je potrebno naglasiti da žene ne klanjaju dženazu-namaz, niti se mogu naći među klanjačima.

Dženaza-namaz nema niti jednog rekata. Klanja se stojeći (na kijamu), a sastoji se od četiri tekbira (Allahu ekber) i selama. Ruke se podignu spram ušiju samo prilikom donošenja prvog tekbira. Ko izostavi makar i jedan tekbir kod klanjanja dženaza-namaza, taj namaz mu neće vrijediti, jer su ti tekbiri obavezni (farz). Ako se više ništa drugo ne bi proučilo, namaz će ipak biti valjan.

Prema tome, dženaza-namaz se klanja umrloj osobi koja je okupana i zamotana u ćefine. Klanja se tako da desna strana umrle osobe bude okrenuta ka Kibli. Imam će stati ispred džema'ta prema prsima umrlog, a džema't će se poredati u saffove, kao što smo već rekli u najmanje tri saffa.

Dženazu-namaz zanijjetimo:

»Nevejtu en usallije lillahi te'ala salatel-l-dženazeti, senaen lillahi te'ala, ve salavaten 'alen-n-nebijji, ve du'aen li hazel-l-mejjiti (za žensko: li hazihil-l-mejjiteti), edaen mustakbilel-kibleti, iktedejtu bi hazel imami – Allahu ekber!«

Nijjet za namaz se može učiniti i na svom jeziku, na ovaj ili sličan način:

»Odlučih da klanjam, u ime Allaha Uzvišenog, dženazu-namaz, uz hvalu Allahu i salavat Vjerovjesniku, i upučujući dovu za umrlog/umrlu, okrenivši se prema Kibli i pristajući za ovim imamom – Allahu ekber.«

I ovaj namaz kao i svi drugi može se zanijetiti srcem, odnosno mislima.

Poslije početnog tekbira uči se 'Subhaneke' dodajući mu 've dželle senauke' iza riječi 've te'ala džedduke.'

Zatim se izgovori drugi tekbir, pa se prouče 'Salavati', koji se uče na drugim namazima na posljednjem sjedenju.

Poslije 'Salavata' donose se treći tekbir i onda se prouči 'Dova'.

Nakon 'Dove' prouči se četvrti tekbir i preda se selam.

Ko ne zna na arapskom Dovu za dženazu-namaz (koju će te naći u transkripciji) može proučiti:

»Rabbena atina fi-d-dunja haseneten ve fil-l-ahireti haseneten ve kina 'azaben-n-nar,« što znači:

»Gospodaru naš, daj nam na Ovom Svijetu dobro, a i na Budućem Svijetu dobro i sačuvaj nas patnje u vatri.«

Ili ko ne zna ni ovo neka prouči:

»Ja Rabbi, ja Rabbi, ja Rabbi!«

Prisutni koji ne znaju Dovu ili koji ne znaju njen sadržaj, trebali bi bar znati da Dova za dženazu-namaz sadrži našu najiskreniju molitvu i želje za umrlog kod Uzvišenog Allaha, jer je jedna od bitnosti dženaza-namaza moliti i tražiti od Allaha spas i milost za umrlu osobu. Ako bi se tako panašali i bili svjesni toga tad dženaza ni bi poprimila obilježja i osobenosti jednog pukog mehaničkog obreda. Dova za umrlog svakako ima svoje mjesto i smisao i nakon predavanja selama, odnosno po završetku dženaza-namaza, ali se ona kod nas ne praktikuje, osim učenja Fatihe iz nama nepoznatih razloga. Ipak, preporučujemo učenje Dove za umrlog i nakon predaje selama, budući je to praksa Allahovog Poslanika (S). Ako neko i ne zna Dovu, može je proučiti i na svom jeziku i sam joj dati prikladan sadržaj. Mi ćemo ovdje navesti jednu od mnogobrojnih Dova za umrle koje je Poslanik (S) učio, kako bi se proniklo u njen sadržaj i značenje, i eventualno poslužila kao primjer za neke naše Dove:

»Allahu moj! Oprosti mu (joj) i smiluj mu (joj) se, pređi preko njegovih (njenih) nedostataka i ispričaj ga (je). Učini prijatnim njegova (njena) staništa, rasprostrani mu (joj) njegovo (njeno) novo naselje. Očisti njegovo (njeno) tijelo sa vodom prijatnom i ugodnom, a rastavi ga (je) od njegovih (njenih) pogreški kao što rastavljaš bijelu odjeću od prljavštine, zamijeni mu (joj) dom sa hajirnijim domom i porodicu sa drugom hajirnijom porodicom. Uvedi ga (je) u džennet i zaštiti ga (je) od kaburskog azaba i džehennemske vatre!«

Prema novorođenčetu koje je pokazivalo znake života postupa se kao i sa odraslim kad umre. Ali ako se novorođenče rodilo mrtvo, tad mu se nadjene ime, okupa se, opremi i zakopa bez klanjanja dženaza-namaza.

Sukladno Šerijatskim propisima dženaza-namaz se ne klanja otpadnicima od Vjere, počiniteljima velikih kriminalnih djela, kao što je npr. umorstvo, žrtvama kojekakvih sukoba i razmirica, onome koji izjavi da je namaz nepotreban i ništavan itd. Premda kod nas vlada rašireno mišljenje da se samoubici ne klanja dženaza-namaz, naš Imam Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, je stanovišta da se i samoubici iako je veliki griješnik treba klanjati dženaza-namaz, držeći da čovjek u trenutku samoubojstva nije normalan i pri svijesti.

Allahov Poslanik Muhammed (S) kaže:

»Nema muslimana koji umre pa mu dženazu klanja četrdeset ljudi koji ne čine širk Allahu, a da Allah neće primiti njihovo zauzimanje za njega.«

Također je Poslanik (S) rekao sljedeće:

»Ko klanja dženazu umrlom muslimanu, ali vjerujući u Allaha i očekujući od Njega nagradu, pa ga ujedno i otprati do kabura i sačeka dok se zakopa, povratiće se s nagradom dva 'kirata', a svaki je 'kirat' u težini brda Uhud. Ko ode i klanja samo dženazu, pa se vrati prije nego je umrla osoba ukopana povratiće se s nagradom jednog 'kirata'.«

Nošenje  i  ispraćaj  dženaze

Prije su se dženaze nosile isključivo na rukama od kuće ili nešto kasnije od gasulhane do džamije i od džamije do groblja, i to na ramenima. U mnogim mjestima i selima i dan danas je tako. Ali u gradovima za prijenos dženaze se koriste za tu priliku prilagođena vozila. Kada se govori o nošenju dženaze do mezara moramo primjetiti da se i ovdje treba poštivati izvjestan red ustanovljen propisima Vjere, kojeg se neizostavno moramo pridržavati, jer naposljetku to je odraz našeg uvažavanja islamskih propisa i na koncu našeg adaba i običaja. Praksa poslanika (S) je da umrlog nose četvorica ljudi, no ne smeta ako to čine i šestorica ako je umrli previše težak. Lijepo bi bilo da svaki pratilac dženazu ponese najmanje četrdeset koraka, započevši od prednje desne strane a završivši zadnjom lijevom stranom, kao što je to i Poslanik (S) preporučio. Dženaza se nosi umjereno žurećim koracima, dok će ostali prisutni ići za njom u tišini, skrušeno i dostojanstveno, obavljajući zikr u sebi a ne kako je to danas raširen običaj – razgovarati, pušiti pa čak i smijati se.

O kakvom je ozbiljnom trenutku riječ ponajbolje svjedoči sljedeći hadisi-šerif, a u kojem se kaže:

»Kada se pripremi dženaza i ljudi je ponesu na ramenima, ako je to bila dobra osoba ona kaže prisutnima: 'Požurite sa mnom,' a ako nije bila dobra ona poviče: 'Teško meni, kuda me to nosite?' Taj glas čuje sve drugo osim čovjeka, a kad bi on čuo taj glas pao bi u nesvijest.«

Ako dženazu nemamo namjeru pratiti do mezaristana, dužni smo kada je ugledamo, ustati na noge i tako ostati sve dok ne prođe, makar bila i nemuslimanska. Na taj način se odaje dužno poštovanje prema Onom koji život i smrt daje. Ko vidi dženazu ako zna neka prouči:

»Haza ma ve'adenellahu ve resuluhu!« (Ovo je ono što su nam obećali Allah i Njegov Poslanik). Zabranjeno je pratiti onu dženazu gdje ima naricanja, kuknjave i sl.

Allahov poslanik (S) kaže:

»Ne slijedite dženazu za kojom ide narikača ili za kojom se nosi vatra. I ne idite ispred dženaze.«

Prateći dženazu nikako ne bi smo smjeli jahati na kakvoj jahalici (biti u automobilu), jer takvu praksu Poslanik (S) nije dozvoljavao, a Ashabe bi korio kad bi ih vidio da za dženazom jašu na nekoj jahalici. Iako nema izričite zabrane u Šerijatu, smatra se pokuđenim da žene prisustvuju nošenju i ispraćaju dženaze, ali i kao druge štetne novotarije vezane za dženazu i ova je danas uzela itekako maha.

Dženaza-namaz se može obaviti i u odsutnosti ili naknadno. Ovakav dženaza-namaz se naziva 'dženazeti gaib' ili 'evvebin dženaza'. Klanja se skupno a može i pojedinačno. To se čini kada je neko tjelesno spriječen da prisustvuje dženazi iz bilo kojeg razloga ili ako dženaza-namaz uopće nije obavljen zbog nekih objektivnih okolnosti. Ovaj namaz se obično klanja žrtvama rata, stradalnicima, šehidima, radnicima muslimanima u neislamskim zemljama u kojima ne postoji imamat, onima koji su Allahovom milošču preselili na Ahiret kao muslimani, a formalno pravno to nisu bili i sl.

Spuštanje  u  kabur  i  učenje  poslije  zakopavanja

U vrijeme nošenja i ispraćaja dženaze do kabura, prisutni nikako ne bi smjeli sjedati dok ista ne bude spuštena na zemlju.

Allahov Poslanik (S) kaže:

»Ko slijedi dženazu nek ne sjeda dok ona ne bude spuštena na zemlju, a ako je neko već sjeo narediće mu se da ustane.«

Kabur odnosno mezar treba da je lijepo iskopan i uređen, da nije tijesan i da nema neke vidljive nepravilnosti koje bi mogle nastati kopanjem. Ako bi se uočile neke greške one se moraju otkloniti, što je u skladu sa sunnetom, pa tek onda pristupiti zakopavanju umrlog. Kod nas je običaj da umrlog u kabur spušta neko od porodice ali ne smeta ako to učini i neko drugi. Najbolje bi bilo kada bi umrlog u kabur spustili najpobožniji ljudi koji su tu prisutni. To se jasno vidi iz postupka Allahovog Poslanika (S). Naime, prilikom dženaze njegove kćerke Ummi Kulsum (A), on je pozvao da je spusti neko ko je prethodne večeri najviše bio u ibadetu, pa se javio Ebu Talha, Allah bio zadovoljan s njim, koji ju je i spustio u mezar.

Također je sunnet da bar jedan od onih koji spuštaju umrlu osobu u kabur kaže: 'Bismillahi ve 'ala milleti Resulullah!' U skladu sa Poslanikovom praksom je i to da se prilikom spuštanja u kabur prvo spuste noge, pa tek onda glava kao i to da lice desna strana umrle osobe budu okrenute prema Kibli.

Običaj je da se na četiri kaburska čoška prouči Kur'anska sura 'Mulk' (Tebareke...) ili da se prouči ista sura četiri puta na četiri grumenčića zemlje po jedan put. Ranije je bio običaj da se po stavljanju mejjita u kabur stavlja 'Ahdnama-dova' na arapskom jeziku, a koja bi se postavljala na desni zid kabura, poviše glave umrloga ili na sama prsa umrlog. Na jantahte ili kako se to danas kaže naslone, prouči bi se na svaku od njih po jedan put sure 'Inširah' (Elem nešrahleke...).

U one lijepe adete koji su se kod nas još očuvali ubrajamo i to, da uglavnom svi prisutni učestvuju u zakopavanju umrle osobe, što je zapravo sunnet. Allahov Poslanik (S) je uobičavao, pošto bi klanjao džanazu-namaz nekoj osobi, da nakon što prođe pored uzglavlja umrle osobe baci tri šake zemlje u kabur. Pojedini učenjaci su mišljenja da bi bilo lijepo pri prvom bacanju zemlje reći: 'minha haleknakum' (od zemlje vas stvaramo), pri drugom: 've fiha nu'idukum' (i u nju vas vraćamo), i pri trećem: 've minha nuhridžukum tareten uhra' (i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti). Prenosi se da je hazreti Muhammed (S) učio ovaj ajet prilikom dženaze jedne od njegovih kćeri. Sarajevski i derviši uopće za vrijeme zakopavanja mejjita imaju jedan lijep adet – čine zajednički zikr Allaha i traže zauzeće (šefa'at) Resulullaha i Poslaničke porodice (Ehli Bejta) kod Uzvišenog Stvoritelja za dotičnu umrlu osobu.

Pošto je mejjit zakopan pristupa se učenju Časnog Kur'ana. Obično to čine Imami, neko od najbliže rodbine i oni koji znaju lijepo učiti. Najčešče se uči slijedeće:

-         posljednja dva ajeta sure 'Bekare' (Amene-r-resulu...)

-         tri puta sure 'Ihlas' (Kul Huvallahu...)

-         jedanput sure 'Felek' (Kul euzu bi Rabbi-l-felek...)

-         jedanput sure 'Nas' (Kul euzu bi Rabbin-n-nas...)

-         između ovih sureta uče se glasno 'tekbiri' u kojem uzmu učešče i svi prisutni.

Zatim se prouči:

-         'Fatiha' i

-         prvih pet ajeta sure 'El-Bekare' (Elif, Lam, Mim...)

Neće smetati, štaviše bilo bi poželjno prije učenja 'Ihlasa' proučiti još poneko 'ašere' ili čitavo Kur'ansko sure. Imami Šafija, Allah bio zadovoljan njime, kaže da je preporučljivo proučiti nešto iz Kur'ana nad kaburom umrlog, a da bi najbolje bilo proučiti čitavu 'hatmu'.

Poslije učenja gore navedenog, uči se 'Dova' obično na arapskom jeziku. Čini se to zajednički, skupno, a može i pojedinačno.

Hazreti Poslanik (S) je tim povodom rekao:

»Molite za oprost grijeha vašem bratu i molite da bude postojan, jer se sada ispituje.«

Iz vjerodostojnih predaja znamo da se umrla osoba podvrgava pitanjima: ko joj je bio Bog, koja je bila njena Vjera i ko joj je bio Vjerovjesnik. Isto tako, poznato nam je i vjerujemo da je umrli svjestan prisutnosti onih koji su na njegovoj dženazi, kao i to da postoji kazna u grobu za onoga ko je zasluži. Zato i molimo Preuzvišenog Allaha da spasio dotičnog od kaburskog azaba. Na ime kaburske kazne objavljen je, kako prenosi Imam Buharija, ajet: Allah one koji vjeruju ustaljuje u čvrstom govoru i na Ovom i na Drugom Svijetu.

Brojni su Hadisi o postojanju zagrobnog života i odgovornosti na Drugom Svijetu, čije bi nijekanje značilo napuštanje Islama. Dozvoljeno je je vršiti ukop i noću iako to nije preporučljivo. U svakom slučaju nije grijeh.

Doskora je bio običaj da se neposredno po zagrtanju kabura i učenja, poljeva kabur vodom iz kakvog ibrika ili druge posude. Neko od prisutnih bi izlio tu vodu po kaburu, tako što bi počeo od uzglavlja a završio bi sa podnožjem kabura. Nije poznato odakle vuče ovaj adet, ali ga kao dobar preporučuje uvaženi Muhammed ibn Pir 'Ali El Birgivi.

Svojevremeno su se vodile među našim učenjacima brojne rasprave o tome, ima li koristi da Imam po zakopavanju umrle osobe uči 'talkin' ili ne. Bez da prosuđujemo o valjanosti tog čina, samo upozoravamo protivnike učenja 'talkina' da od njegovog učenja nema nikakve štete, zato preporučujemo da se uči kao i do sada.

Prevažno je, međutim, da Imam upita prisutne hoće li halaliti umrlom dug, materijalni ili neke druge prirode, jer se nikako ne bi smjelo dogoditi muslimanu da dođe pred Allaha neizmirenih hakkova. Zato je od izvanredne važnosti da bar prisutni halale eventualne dugove, kako umrla osoba ne bi bila izložena kojekakvim kaznama i neprijatnostima radi dugova. Uopće, kad razgovaramo o umrloj osobi poslije njene smrti, ne bi smo trebali isticati njene grijehe i mahane, pa makar ih i znali ukoliko za to nemamo neku naročitu potrebu, a ako to činimo onda bi smo morali biti krajnje pravični i istinoljubivi.

Premda je to neuobičajeno kod nas, po završetku dženaze bi bilo dobro da Imam ili neka pobožnija osoba iskoristi priliku da, umjesto klasičnog posmrtnog govora, uputi nekoliko riječi prisutnim. Taj govor ne bi smio biti dug, ali bi ipak morao sadržavati ono što bi nadahnulo prisutne da se vraćaju Vjeri i preispitaju svoj odnos prema Uzvišenom Allahu, drugim ljudima i sebi samima.

POSJEĆIVANJE  MEZARA

Posjećivanje mezara umrlim datira još od davnina. Činili su to manje više svi narodi, neko na ovaj, neko na onaj način. I muslimani, isto tako, posjećuju ili kako se to kaže zijarete kabur svojih umrlih, jer im to nalaže i preporučuje Vjera. Na taj način se, između ostalog, iskazuje poštovanje prema umrlom. Zijaretom se donosi, prije svega, jedan sunnet na mjesto iz kojeg proizilazi višestruka korist i za posjećivanog i za posjetioca. Tako se nastavlja jedna lijepa tradicija, običaj ali i nafila za umrlog, a i za živog.

Allahov Poslanik (S) je rekao:

»Bio sam vam zabranio da posjećujete mezare. Sad ih posjećujte, jer ta posjeta može podstaći čovjeka da svoj život svede u granice islamskih propisa. Posjeta umrlim podsjeća čovjeka na vječni život – Ahiret«

Prilikom ulaska u groblje ili prilikom prolaska kraj njega, shodno preporukama hazreti Muhammeda (S), lijepo je nazvati selam umrlim i zatražiti od Allaha oprost za njihove i svoje grijehe. Dakako, uputno je proučiti bar Fatihu. Manje je poznato među muslimanskim življem da živi imaju obaveze prema umrlim koje moraju ispunjavati. U te obaveze spada i ova vrsta posjete o kojoj govorimo. Prema tome, dužnost je s vremena na vrijeme, zijaretiti, odnosno posjećivati svoje umrle, obično petkom, Bajramima i petnaestog dana mjeseca Ša'bana, kada je i sam Poslanik (S) običavao posjećivati mezaristane.

Kada posjećujemo umrle trebali bi voditi računa da budemo pod abdestom, te da zauzmemo takav položaj naspram mezara umrlog kojeg posjećujemo, da nam lice i prsa budu okrenuti ka Kibli, jer tako je činio i Poslanik (S) osobno. Umrle treba pozdraviti sa Es-selamu alejkum i reći:

»I mi ćemo se, ako Allah da, vama pridružiti. Molim Allaha da oprosti grijehe i nama i vama.«

Prenosi se da je hazreti Aiša, supruga Allahovog Poslanika (S), pitala Pejgambera šta će kazati prilikom posjeta umrlim, a on joj je rekao:

»Neka je mir na vas, o stanovnici kabura, mu'mini i muslimani! I mi ćemo se, ako Allah da, vama pridružiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima kao i potomcima. Molimo Ga da oprosti grijehe i nama i vama.«

Potom  za dušu umrlog trebalo bi proučiti 11 puta sure 'Ihlas' (Kul huvallahu ehad...), što vidimo iz sljedećeg hadisi-šerifa:

»Ko prođe pokraj groblja i prouči 11 puta sure 'Ihlas' i nagradu za to učenje pokloni umrlim, svaki će od njih (ako je umro sa imanom) dobiti svoj udio.«

Lijepo je proučiti još nešto iz Kur'ana. Najbolje bi bilo proučiti sure 'Jasin', što nam je preporučio i sam Muhammed (S):

»Svojim umrlim učite 'Jasin'.«

Enes ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, nam prenosi i slijedeći hadis:

»Ko uđe u groblje i prouči sure 'Jasin' (a zasluženu nagradu za to učenje pokloni umrlim) Allah će toga dana olakšati umrlim  (eventualno) dosuđenu im kaznu.«

Ebu Bekr es Siddik, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, prenosi nam sljedeći hadis:

»Ko posjeti jednog ili oba svoja roditelja i tu za dušu jednog ili oba roditelja prouči sure 'Jasin', oprostiće im se njihovi ranije učinjeni prijestupi.«

Poslije učenja iz Časnog Kur'ana treba proučiti Dovu u kojoj ćemo, kako smo vidjeli iz hadisa, naznačiti da sevabe (nagradu) koje smo eventualno zaslužili, poklanjamo dotičnome ili dotičnima. Naravno, sunnet je da i u tim trenucima budemo okrenuti prema Kibli.

Pri posjeti mezaristanu bilo radi dženaze ili zijareta nekom umrlom, naročito pažnju bi trebalo posvetiti da se namjerno ili nenamjerno ne gazi i ne sjeda po kaburima drugih. Time bi samo uznemiravali mrtve i to bez ikakve potrebe. S tim u vezi donosimo sljedeće hadise:

Jedan od ashaba, Imaret ibn Hazm, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, kazuje:

»Jednom me je Allahov Poslanik (S) vidio kako sjedim na jednom kaburu pa me zovnu i reče: 'Ustani s kabura. Ne uznemiruj mrtvog pa neće ni on tebe (zbog toga na Sudnjem danu).'«

Ebu Hurejre, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, kazuje da je Poslanik (S) rekao:

»Bolje vam je sjesti na žeravicu, koja bi vam spalila odjeću i doprla do tijela, nego li da sjedate na mezar.«

»Nemojte prema kaburima klanjati niti na njima sjediti.«

Dakle, zabranjeno je klanjati prema kaburima kao i na njima samim. Držeći  se svih ovih uputstava o ponašanju prilikom zijareta kabura, na najbolji način ćemo iskazati poštovanje i pijetitet prema umrlom, a ujedno ćemo ispuniti vjerske dužnosti u tom pogledu, te samim time steći i Allahovo zadovoljstvo, kao i blagostanje na Ovom i Budućem Svijetu.

Po islamskom učenju umrli su svjesni posjete živih. U vrijeme našeg nazivanja selama Allah povrati dušu umrlom kako bi uzvratio selam. Umrli ne samo da su svjesni posjete već joj se i neizmjerno raduju. Prenosi se od hazreti Aiše, neka je Allah zadovoljan njome, da je Allahov Poslanik (S) rekao:

»Nijedan čovjek ne posjeti kabur svoga brata i posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i uzvrati mu (selam) sve dok ne ustane.«

Prilikom našeg posjeta duše umrlih se vraćaju na jedan osoben način do tijela. Jedan takav odnos i veza između duše i tijela su krajnje specifični. Ovo vraćanje je sasvim osobeno i ne iziskuje oživljavanje tijela koje će se desiti tek na Kijametskom danu.

Posjećivanje mezara za vrijeme četrdetodnevnice

Neprimjeren ritam života, neznanje, neukazivanje od strane uleme i onih čiji bi to trebao biti zadatak, te urbanizacija, razlozi su što se vremenom dobrano potisnuo u zaborav ovaj lijepi i nadasve svrsihodni adet bosanskih muslimana. Manje više ovaj običaj se zadržao jedino u gradskim sredinama. Na mezar se, pri ovom četrdesetodnevnom zijaretu, ide redovno svaki dan i to u toku dana. Nikako noću. Obično to čini neko muško lice između najbliže rodbine. Ako dotični ne bi bio u mogućnosti iz bilo kojih razloga obaviti posjet, dužan je naći zamjenu kako bi se obezbjedila posjeta svaki dan.

Na mezaru se nakon selama i 'Fatihe' prouče sureta:

·         'Jasin'

·         'Mulk' (Tebareke...) i

·         'Nebe'« ('Amme...)

Ova dva zadnja sureta se mogu i ne učiti, ako se redovno uče tih četrdeset dana kod kuće. Međutim, ako se posjeta vrši poslije ikindije onda je potrebno proučiti dva spomenuta sureta na mezaru. Četrdeseti dan po ukopu završava se ova vrsta posjete, obično poslije ikindijskog namaza, uz prisustvo obitelji, prijatelja i komšija, prouče se gore navedene tri sure, 'mala hatma' (3 puta 'Ihlas', 'Felek', 'Nas', 'Fatiha') i prvih pet ajeta sure 'Bekare' (Elif, Lam, Mim...), i prigodna Dova. Tzv. 'mala hatma' se obavezno prouči, bez obzira da li je u tih četrdeset dana proučena 'Kur'an hatma' ili ne. Za Dovu se obično angažira mahalski Imam ili neka pobožna osoba.

UČENJE  UMRLIM

Muslimani širom svijeta pa i naši uobičajili su, shodno dinskim propisima, učiti Časni Kur'an svojim najbližim koji su preselili na Ahiret. Isto tako činili su i druge ibadete i poklanjali umrlim sevabe od istoga. Ova vrsta namjenskog ibadeta najviše je dolazila do izražaja u prvih četrdeset dana po ukopu merhuma, zatim uz mjesec Ramazan, uoči oba Bajrama, uoči mubarek noći, te uoči petka i ponedjeljka.

Učenje Kur'ana

Svakako, prednost je data učenju Kur'ana. Običaj je da članovi uže obitelji prouče svom umrlom srodniku čitav Kur'an do četrdesetodnevnice kada bi se učinala 'hatma-dova', obično na samom mezaru rahmetlije.

Prije bi svaki musliman još za života proučio bar po jedanput cijeli Kur'an i namijeni bi to učenje samome sebi da ga 'dočeka' u kaburu. Isto se činilo i sa drugim oblicima ibadeta. Nekada su ožaloščeni u kući umrloga angažovali učenike i učenice medrese da uče Kur'an, nakon čega bi ih kasnije darivali primjerenom hedijom. Ali vbolje bi bilo da supružnik, djeca ili neko bliži, osobno proči cijeli Kur'an ili nešto iz njega ili da bar raspodijele to učenje između sebe.

Moramo osuditi one koji plaćaju učenje Kur'ana i još više one koji naplačuju svoje učenje, što je neprihvatljivo sa pozicija Islama i što predstavlja ogroman grijeh za koji će snositi teške negativne posljedice na Onome Svijetu. Oni koji nisu znali učiti u Mushafu, učili su neke druge hatme, tzv. 'Bismille-hatmu' (uči se tako da se na svaki red u Mushafu prouči po jedanput Bismillah); 'Ihlas-hatmu' (na svaki red u Mushafu se prouči sura 'Ihlas'); i 'Fatiha-hatmu' (gdje se sura 'Fatiha' prouči bes prekida stotinu i jedan put, ili pet stotina i pet puta ili sedam stotina i sedam puta ili devet stotina i devet puta). Poslije učenja bilo koje od ovih 'hatmi' prouči se prikladna Dova koja može biti i na našem jeziku, a pokloni se pred dušu umrle osobe. Koristi za onoga kome se uči i za one koji uče su mnogobrojne, ali to je tema za jednu obimniju studiju. U svakom slučaju stanje umrlog u kaburu, te onoga ko uči, vrsno se mijenja nabolje. Neovisno od gore navedenog, u prvih četrdest dana po ukopu (po nekima pedest i dva dana) oćaloščeni uče, između akšamskog i jacijskog namaza, sljedeće sure:

-         'Jasin',

-         'Mulk',

-         'Nebe' i

-         'Fatihu'

A sve sa ciljem i željom da olakšaju i poboljšaju stanje (hal) umrlog.

O vrijednosti učenja ovih Kur'anskih sura postoje brojna istinita predanja, a ovdje ćemo spomenuti samo neke od njih. Allahov Poslanik (S) je u važnim prilikama govorio:

»Uzvišeni Allah je učio sure 'Taha' i 'Jasin' hiljadu godina prije stvaranja Nebesa i Zemlje. A meleki čim su čuli Kur'an rekli su: 'Neka radost obaspe svakoga ko nalazi smiraj u ovim surama, neka radost obaspe one koji u svom srcu nose ove sure i jezike onih koji uče ove sure.'«

»Oprostiće se grijesi onog čovjeka koji uči suru 'Jasin' dok se noću obraća svome Gospodaru. Pa, kada je to već tako, tad učite ovu suru svojim umrlim!«

»Svaka stvar ima svoje srce, a srce Kur'ana je sura 'Jasin'. Ako neko prouči ovu suru uz suru 'Ihlas', Allah će mu to upisati u sevab kao da je cijeli Kur'an proučio deset puta.«

»Onome ko uči suru 'Mulk' (Tebareke...), ona će mu dolaziti svaku večer u kabur, štitit će ga od patnje kaburskog azaba i pomagati ga u borbi s njim.«

»Sura 'Mulk' je sura koja štiti od kazne i kaburu. A ona je i izbavitelj od nje...«

Blagodati sure 'Nebe' (Amme...) i 'Fatihe' su mnogostruke, tako da bi ih trebalo redovno učiti ali i izučavati.

Nafila-namaz

Jedan od najpoznatijih nafila-namaza svakako je i tzv. 'salatu birru-l-validejni.' Naime, radi se o namazu kojim se nastoji i želi izvršiti jedna obaveza prema svojim roditeljima i upotpuniti dobročinstvo prema njima iako su preselili na Ahiret. Rijetke su osobe koje nisu griješile i činile propuste prema svojim roditeljima, što se inače ubraja u velike grijehe. Ako bi smo tražili izvjesno rasterećenje i odušak i željeli učiniti dobročinstvo roditeljima i nakon njihove smrti, onda bi smo zacijelo mogli prihvatiti preporuku hazreti Muhammeda (S) koju nam prenosi Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime:

»Ko klanja ovu nafilu izvršio je obavezu prema svojim roditeljima i upotpunio je dobročinstvo prema njima.«

Ovaj dobrovoljni namaz sadrži dva rekjata i klanja se do četrdetodnevnice (ili 52 dana po ukopu) između akšama i jacije, a poslije toga se praktikuje svakog petka u isto vrijeme. Poslije obavljena namaza, zatraži se oprost od Allaha i za sebe i za svoje roditelje i donose salavat na Allahovog poslanika (S). Ovo je mnogima prilika i pored drugih dobročinstava da i na ovaj način iskažu svoje poštovanje i pažnju prema roditeljima. Osim za roditelje ovaj namaz se može klanjati u istu svrhu ako se radi i o nekim nama dragim i bliskim osobama. Svaki dobrovoljni namaz u našim domovima je svjetlo na neki način, pa ko želi neka 'osvijetli' svoj dom i tim nafila-namazom.

U vezi s tim Nevevi kaže:

»Podsticaj da se nafila klanja u kući jeste i iz razloga što će osoba skrivena od očiju svijeta, sačuvana od licemjerstva i tuđih pogleda, u miru i skrušeno obaviti nafilu. Kod vjernika vlada uvjerenje da Preuzvišeni Allah na tu porodicu spušta bereket i rahmet, meleki su gosti te kuće, a šejtanu posve sigurno tu nema mjesta.«

Tevhidi

Pored učenja Kur'ana umrlim, čitavog ili u odlomcima, te obavljanja namaza u istu svrhu, kod naših muslimana je običaj da se uče tevhidi. Tevhid kao oblik ibadeta je tzv. Skupni ili zajednički ibadet gdje se izražava i očituje Allahovo Jedinstvo. Sastoji se od učenja određenih Kur'anskih sura, ašereta i ajeta, zatim od izraza pokajanja za učinjene grijehe (istigfar), potom od salavata na Allahovog Poslanika i njegovu porodicu (S), te napokon od skupnog i jedinstvenog zikra – izgovaranja, sjećanja i dozivanja Allaha Njegovim lijepim Imenima. Tevhid se uči na taj način što učesnici sjede na koljena tako da oblikuju krug/halku. Imam, Šejh, Bula, Muallima ili za to ovlaštena osoba sjedi u pročelju i vodi zikr – tevhid. Po njegovom završetku uči se Dova, a sevabi od proučenog zikra poklanjaju se duši umrle osobe zbog koje se uči i održava tevhid. Učačima i svim prisutnima također pripadaju mnogostruke koristi i na Ovom i na Budućem Svijetu, a što se često gubi iz vida i zapravo ne vjeruje u takvo što.

Ovi tevhidi se mahom uče po kućama, rijeđe po džamijama i tekijama. Uglavnom su to 'ženski tevhidi'. 'Muške tevhide' danas redovno još jedino uče derviši kad im umre neki ahbab ili član njegove porodice. Načini na koji se uče tevhidi nisu strogo, u svim njegovim dijelovima, jedoobrazni. Određenih razlika ima, što opet zavisi da li se radi o tevhidu koji uče žene ili muškarci, da li je 'hodžinski' ili 'derviški' itd. Ali te razlike nisu bitne, čak su i poželjne na određeni način. Važno je samo da se oni uče.

Međutim, ovdje treba ukazati na jednu nepravilnost pri održavanju 'ženskih tevhida', a koja uzima sve više i više maha. Izvjestan broj žena koje se pojavljuju na takvim tevhidima ne bivaju odjevene u skladu sa islamskim propisima, čak mnoge žene pristupaju u halku bez abdesta. Sa islamskog stanovišta takvo ponašanje je neprihvatljivo, te se stoga ne smije dozvoljavati. Na Bulama je da ukazuju na takve propuste, zapravo to je njihova dužnost, te da na odgovarajući način upoznaju prisutne o izvjesnim šartima i uslovima kako bi tevhid protekao u najboljem redu, na način s kojim će Allah biti zadovoljan.

Ovi tevhidi se uče na dan dženaze, za sedminu, četrdesetodnevnicu, na pola godine, na godišnjicu itd. Sarajevski derviši uče tevhide čitavu prvu sedmicu kao i pedeseti drugi dan. U Sarajevu je običaj da se tevhid uči otprilike po dole navedenom redoslijedu, dok je kod derviša program nešto drugačiji, ovisno od toga kojem tarikatu pripadaju.

Sadržaj Tevhida:

-         Fatiha                                                                 (...)

-         Istigfar                                                               (...)

-         Salavat                                                               (...)

-         La ilahe illallah                                                  (...)

-         Allah, ja Allah                                                    (...)

-         Ja Rahmanu, ja Rahim                                      (...)

-         Ja Gafaru, ja Settar                                           (...)

-         Ja Hannanu, ja Mennan                                   (...)

-         Ja Hajju, ja Kajjum                                            (...)

-         Entel hadi entel Hakk, lejsel hadi illa Huu       (...)

-         Lejsel hadi illa Huu                                           (...)

-         Illa Huu                                                              (...)

-         Huu, Huu                                                            (...)

Za vrijeme učenja tevhida uče se sure iz Kur'ana (najčešče već spomenute tri sure), ašere, kao i određeni ajeti-šerifi. Učenje se završi sa 'malom hatmom' i Dovom.

Jetmiš bin tevhid

'Jetmiš bin tevhid' također se ubraja u nafile, odnosno u dodatni i dobrovoljni ibadet. Ustanovljen je još davno ali je vremenom potisnut na marginu vjerskog života, kao i mnogi drugi oblici ibadeta. Ipak, zadržao se i očuvao sve do naših dana. Ranije je ovaj tevhid zauzimao vidno mjesto među vjernicima. Najčešče su ga učile starije Bule i pripadnici Nakšibendijskog tarikata.

I danas se povremeno uči ovaj tevhid, najviše u Sarajevu i njegovoj okolici ali često u izmjenjenoj ili bolje rečeno pogrešnoj formi.

'Jetmiš bin tevhid' je tevhid u kojem se prouči sedamdeset hiljada (70 000) puta La ilahe illallah. Prije toga obično se prouči 'Fatiha', 'Istigfari' i eventualno 'Jasini-šerif'.

Ovdje treba istaći da je nužno proučiti tačan broj, gore navedene, kelime. Da bi tevhid bio proučen, uistinu, kako treba i prije svega brojčano tačno, učači bi odnosno učesnici, morali biti ozbiljniji i pobožniji ljudi. Tevhid predvodi neko ko ima, kako se to kaže među narodom, 'izun' to jeste ovlaštenje za takvo što.

Ovaj tevhid uči se u 'jednom sjedenju', nikako u dijelovima. Dozvoljeno je u toku samog učenju napraviti kraće pauze kako bi se učesnici malo odmorili ili promijenili abdest. U tim pauzama se obično uče tekbiri ili salavati. To vrijedi za skupno učenje. Na kraju se prouči jedan odlomak iz Kur'ana, obično 'Amenerresulu...', 'mala hatma' i Dova. Najbolje bi bilo da broj učesnika bude sedamdeset, no to nije nužno. Na voditelju je da ovaj zikr protekne u najboljem redu. Inače, ovaj tevhid se uči umrlim, zatim zbog nekog murada ili kao nafila.

'Jetmiš bin tevhid' mogu učiti i pojedinci s tom razlikom što se on obavezno mora prpučiti u roku od sedam dana.

IMOVINSKE  DUŽNOSTI

Manje više je poznato da se ibadeti dijele na tjelesne i imovinske. Kod prvih je opće pravilo da ih ne može neko drugi izvršavati umjesto stvarnog obaveznika. S dijelom imovinskih ibadeta stvari stoje nešto drugačije, začnije i druga osoba može u određenim prilikama udovoljiti imovinskim dužnostima jednog čovjeka, sa njegovom ili svojom imovinom, za vrijeme ovozemnog života dotičnog ili nakon njegovog preselenja na Ahiret. Namjera nam je u ovom poglavlju osvrnuti se na uopće sadaku (milostinju), fidju i kefaret (okupnina) za umrlog, kao i na klanje kurbana i obavljanje hadžadža za umrle, jer je hadž osim tjelesnog i imovinski ibadet.

Što se tiče imovinskog duga spram Allaha kao što je zekjat, on sa smrću čovjeka prestaje, izuzev ako ga umrli ne predvidi svojom oporukom i ne naredi da se poslije njegove smrti iz njegova imetka podmiruje.

Prije nego nešto više kažemo o svakoj ovoj stvari ponaosob, podsjećamo šta je Allahov Poslanik (S) između ostalog rekao o ovim stvarima:

Muslim preko Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan obojicom, iznosi kako je jedan čovjek upitao:

»Allahov Poslaniče, umro mi je otac. On je iza sebe ostavio imetka a nije ništa oporučio, pa ima li on koristi ako nešto ispred njega podijelim kao milostinju?«

»Da,« odgovorio je hazreti Muhammed (S).

Zabilježeno je da je hazreti Enes, Allah bio zadovoljan njime, pitao Poslanika (S):

»Mi za naše umrle činimo Dovu, na ime njih dijelimo milostinju i hadždž obavljamo, pa da li to njima dospije?«

»Njima to dospije, oni se tome obraduju kao što se svaki od vas obraduje poklonu,« odgovorio je Allahov Poslanik (S).

Ashabu Sa'du, Allah bio zadovoljan njime, je umrla majka pa se obratio Poslaniku (S) sa pitanjem:

»O Allahov Poslaniče, umrla mi je majka, mogu li za nju podijeliti sadaku?« Pejgamber (S) je rekao:

»Da.«

A na pitanje koja je sadaka najbolja, Poslanik (S) je odgovorio:

»Napojiti žednoga.«

Allahov Poslanik (S) je rekao i sljedeće:

»Kada čovjek umire tim momentom prestaje svi izvori sevaba osim trajne sadake, znanja kojim se druge koriste i dobro odgojeno dijete što ga se Dovom sjeća.«

Sadaka za umrlog

S vremenom se u raznim krajevima udomaćila institucija sadake, fidje i kefareta za umrle. Kao i mnogi drugi vjerski običaji i ovaj je poprimio različite oblike i manifestacije ovisno od mjesta, a iz razloga što kod nas nikada nije u tančine pravno (Šerijatski) regulisana ova tematika. Ipak, izvjesna rješenja postoje a koja su se djelimično očuvala samo u Sarajevu.

Prije svega riječ je o davanju tzv. 'malih' i 'velikih ćageta'. 'Mala ćageta' ili kako se još nazivaju 'prva ćageta' daju se prvih sedam dana od ukopa umrlog, računajući kao prvi dan – dan ukopa. Daje se svih sedam dana po sedam sadaka tj. 'ćageta'. Vrijednost jednog 'ćageta' je onolika koliki je bio iznos sadekai-fitr (vitri) u vrijeme posljednjeg Ramazana. ('Sadekai-fitr ili kako se to kod nas kaže 'vitre' mogu biti ili u naturi ili u novcu. Visina 'vitri' zavisno od kategorije onoga koji ih daje iznosi: 1. 1,666 kg pšenice ili pšeničnog brašna; 2. 3,332 kg ječma, hurmi, rezačija ili sira (ili protuvrijednost u novcu). U naravi, visina prosječnih 'vitri' iznosi koliko i vrijednost uobičajene dnevne ishrane davatelja.) Ova 'ćageta' se daju istoj vrsti osoba kojima se dijele i 'vitre', znači manje imućnim muslimanima i muslimankama, u prvom redu siromašnoj rodbini i komšijama, vodeći istodobno racuna da su te osobe pobožne i čestite. Ova 'ćageta' se ne mogu davati istoj onoj kategoriji osoba kojoj se ne mogu davati ni vitre, a to su imućniji ljudi, nemuslimani, roditelji i djeca kao i rodbini po uzlaznoj i silaznoj liniji. Dakle, dnevno se daje sedam sadaka ali za sedam različitih osoba. Može se dati sedam sadaka jednoj te istoj osobi ali samo jednoga dana, a preostalim danima drugim osobama. Prema tome, da budemo jasniji, daje se ili svakodnevno za sedam osoba po jedna sadaka ili svaki dan po sedam sadaka jednoj osobi, s tim da se za preostalih šest dana nađe šest drugih osoba.

Potrebno je naročito istaći da se ova sadaka ne može davati nekim drugim kategorijama ljudi, niti institucijama, makar motivi bili humanitarne ili socijalne prirode.

O 'velikim ćagetima' postojala su i postoje razmimoilaženja među učenjacima, kako u njihovim knjiškim raspravama tako i u usmenim, no izvjesno je, sudeći po dostupnoj literaturi i kazivanju stare i opće priznate uleme, da 'velika ćageta' imaju svoje utemeljenje u islamskom pravu, imajući prvenstveno u vidu tzv. 'devr' i 'iskati salat'.

Bilo kako bilo, mi na ovom mjestu donosimo sljedeće fidje tj. otkupnine u onoj mjeri kako se uobičavalo davati u Sarajevu i okolici, a Allah najbolje zna kako je pravo i šta je istina.

-         iskati salat (otkupnina za propuštene namaze) 50 fidji,

-         kefareti savm (za propušteni post) 60 fidji,

-         kefareti jemin (za krivo zaklinjanje) 10 fidji,

-         hukuki ibadullah (za šropuštene obaveze prema drugim osobama) 10 fidji,

-         hukuki validejn (za propuštene obaveze prema roditeljima) 10 fidji,

-         hukuki zevdžejn (za propuštene obaveze prema supružniku) 10 fidji,

-         hukuki džiran (za propuštene obaveze prema komšijama) 5 fidji,

-         hukuki behaim (za propuštene obaveze prema životinjama) 5 fidji,

-         ostalo (za nepoznate propuste umrloga) 20 fidji.

'Velika ćageta' ili kako se još zovu 'velike fidje' daju se do godinu dana poslije smrti umrlog. Dijele se istoj kategoriji osoba kao i 'sadekai-fitr'/vitre, s tom razlikom što se jednoj osobi može dati neograničen broj 'ćageta'. Dakako, onaj ko dijeli ova 'ćageta' podijelit će po svom nahođenju i savjesti za one stavke za koje drži da je potrebno dati otkupninu za umrlu osobu.

Osim ovih, da ih tako nazovemo, uobičajenih i utemeljenih oblika sadake, fidji i kefareta, preporučeno je što je moguće lešče davati milostinju/sadaku za umrle, jer kako smo već spomenuli korist je nemjerljiva, i za umrle i za one žive koji je daju. Sadaka ne mora uvijek biti izražena u novcu, drugim materijalnim dobrima i sličnim stvarima, to može biti i neko dobro djelo od kojih se sevabi od istoga mogu namjeniti duši umrle osobe.

Klanje kurbana za umrlog

Za klanje kurbana umrlim osobama kao jedan od oblika sadake za iste, možemo reći da je dobrim dijelom zaživio kod muslimana u gotovo svim našim krajevima. Nephodno je i pri ovakvom klanju pridržavati se svih onih vjerskih propisa koji vrijede za uobičajeno klanje kurbana, s tim što se kurban za ovu namjenu može klati ne samo za Kurban-bajram, već tokom cijele godine.

Nema potrebe na ovom mjestu osvrtati se o načinu klanja kurbana, osim što ćemo ukratko objasniti kako se i kome dijeli. Ako je umrli pismeno ili usmeno oporučio da se zakolje kurban za njega, tad se čitav kurban podijeli i ništa se ne ostavlja niti za sebe, niti za užu obitelj. Ponovo naglašavamo da se čitav kurban mora podijeliti. Međutim, ako dijete, rođak ili nasljednik, bez da je oporučeno od strane umrlog, zakolje kurban umrlom od sebe, onda se sa mesom postupa isto kao i sa mesom svog kurbana, što znači da će trećinu podijeliti siromašnim, trećinu rodbini i prijateljima, dok će jednu trećinu ostaviti za svoje potrebe i potrebe svojih ukućana. Pohvaljeno je da onaj ko namjerava klati kurban učini to i osobno ili da bar prisustvuje njegovom klanju, a ne samo da izdvoji sredstva i prepusti ostalo nekome drugome.

Obavljanje Hadždža za umrlog

Obavljanje Hadždža je prvorazredna dužnost za svakog muslimana i muslimanku ukoliko je materijalno i zdravstveno to u mogućnosti. Obaveza je to učiniti jednom za života, a svaki naredni Hadždž preko toga se ubraja u dodatni ibadet, odnosno nafilu.

Hadždž zauzima veoma visoko mjesto i stupanj u Islamu općenito, te kao takvo, njegovo neopravdano neobavljanje povlači za sobom drastične posljedice, što se vidi iz sljedećeg kazivanja Allahovog Poslanika (S):

»Ko bude posjedovao novčana sredstva i jahalicu sa kojima bi mogao otići do Mekke i nazad, a ne obavi Hadždž, taj će umrijeti kao nemusliman.«

Prema tome, jasno je da se za umrlu osobu, a koja je iza sebe ostavila dovoljno imetka, treba naći neko ko će kao zamjenik (bedel) u ime te osobe obaviti Hadždž. Pa ako umrli i ne ostavi iza sebe potrebnu kolićinu materijalnih sredstava da bi se mogli pokriti troškovi Hadždža, u svakom slučaju dobro bi i lijepo bilo da, djeca ili neko bližnji ako su u mogućnosti, izvrše ovu vjersku obavezu bilo osobno, bilo da nađu pogodnog bedela u tu svrhu.

Hazreti Ibn Abbas, Allah mu se smilovao i bio zadovoljan njime, prenosi da je jedna žena došla Allahovom Poslaniku (S) i kazala:

»Moja majka se zavjetovala da će obaviti Hadždž, a umrla je ne ispunivši svoju obavezu. Mogu li ja za nju izvršiti tu dužnost?«

Hazreti Muhammed (S) je odgovorio:

»Da, obavi za nju Hadždž. Šta misliš da ti je majka umrla pod dugom, da li bi ga tad bila dužna izmiriti?! Poravnajte onda vaše dugove prema Allahu, jer je najpreče ispuniti obaveze prema Njemu.«

Ako već postoje ili se iznađu sredstva za Hadždž, strogo se mora voditi račun o porijeklu tih sredstava, da li su ona Šerijatski dozvoljena ili ne, odnosno jesu li halal ili nisu, jer Hadždž će biti primljen samo onda ako neko pođe na Hadždž sa opskrbom/novcem koji je na pošten i islamski način stečen. U suprotnom, on posve sigurno neće biti primljen.

 O značaju i vrijednostima Hadždža, kao i koristima za onoga ko ga ili za koga se obavi, moglo bi se puno toga kazati ali bit će sasvim dovoljno da navedemo neke od Poslanikovih (S) Hadisa koji govore o tome:

»Ko propisno obavi Hadždž i pri tome ne učini kakvo ružno djelo ili prijestup, vraća se bez grijeha kao što je bio onoga dana kada ga je majka rodila.«

»Umra bise grijehe koje je čovjek počinio između dvije umre, a za propisno obavljen Hadždž nagrada je džennet.«

Iako bedel može biti i ona osoba koja prije nije obavila Hadždž, uputnije bi bilo da to ipak bude neko ko dobro poznaje propise o Hadždžu i njegove obrede, odnosno neko ko je bar jednom već obavio Hadždž i ko ima to iskustvo.

Sagledavajući inače odnos naših muslimana prema umrlim, prije svega prema umrlim roditeljima, nanama, dedama, djeci i bližnjim, preporučujemo i savjetujemo da se taj odnos počne mijenjati nabolje, da se konačno počne mijenjati sama svijest o tome da, izvršavajući određene ibadete uključujući i gore spomenute, bez sumnje pomažemo stanje i položaj naših najmilijih koji su preselili na Ahiret, i to na njihovu i našu sreću stičući pri tome Allahovo zadovoljstvo.

NIŠANI  I  MEZARISTANI

U cjelokupan odnos prema onima koji su preselili na Ahiret, sasvim sigurno se može uvrstiti i odnos bosanskohecegovačkih muslimana prema mezaristanima ili kako se to još kaže: mezarlucima, mezarjima, kaburistanima, što je sve istoznačnica za groblje. I tu se dobrahno odstupilo od islamskih adeta i običaja kao ustalom i u mnogome čemu drugome, što je dovelo do toga da je danas mezaristan pozornica neukusa, kiča, nemarnosti i čega sve ne, i što je najžalosnije ono je danas poprište izrazito neislamskih obilježja i znamenja. Željeli mi to priznati ili ne, stanje islamskih mezarja općenito je zapravo odraz i stanje nas živih, kako pojedinaca tako i zajednice. Iako po svojoj izvanrednoj važnosti to zaslužuje, mi ćemo ovu temu dotaći samo utoliko kako bi naznačili njene osnovne značajke.

S ciljem očuvanja svoje tradicije uglavnom i naši muslimani običavaju stavljati nadgrobne spomenike ili kako se to obično kaže 'podizati nišane'. Prije je u tome bilo mnogo više reda i neke sistematičnosti, dok se u posljednje vrijeme zapaža da su oblici nišana izgubili svoj prvotni izgled i ljepotu koja se očitovala u njihovoj jednostavnosti i skromnosti. Danas se u velikom broju susrećemo sa raznovrsnim odrođavanjem, preuzimanjem običaja drugih, pa čak i onih koji nemaju baš nikakve veze sa Islamom.

Danas su podignuti nišani često vrlo skupi, preluksuzni, sa slikama i kojekakvim osobenostima, a što je u suprotnosti sa islamskim propisima koju naglašavaju krajnju skromnost i jednostavnost. A oni koji bi trebalo da se oglase u ovom pitanju, već desetljećima šute i na taj način saučestvuju u nečemu vrlo ružnome i čak pogubnom, štaviše i oni su vrlo često izravni promotori i promicatelji onoga što nema nikakvog doticaja sa preuzvišenim Islamom. Mi ćemo se, uz Allahovu pomoć, na nekom drugom mjestu detaljnije osvrnuti na ovu temu, a vama ćemo poštovani čitatelju, na ovom mjestu, preporučiti da vodite računa o mezarima svojih umrlih tako što ćete ih zijaretiti tj. posjećivati kad god to možete, proučiti štogod tom prilikom i održavati ih onoliko koliko je to potrebno. Kad se već i odlučite da postavite kamene nišane, neka oni budu skromni, jednostavni i sa isključivo našim, islamskim obilježjima i osobenostima. Izbor oblika nišana neka bude vaš, a kao najbolji urnek i primjer mogu vam poslužiti nišani iz starih muslimanskih mezaristana, a i konsultujte se i sa pobožnijim ljudima među vama. Budite uvjereni, učinite li tako, da nećete pogriješiti. Ranije je bio običaj da se na mezaru zasadi cvijeće, ruta, šimšir, ruža ili neko drugo manje zimzeleno drvo koje će praviti hlad na mezaru. Veća drveća ne bi trebalo saditi ni na samom mezaru niti kraj njega, jer bi njegovo korijenje vremenom razorilo unutrašnjost kabura.

                                     Transkripcija arapskog teksta 


 

   

 

Kontakt e-mail

 
Slika
  Anketa
    Bošnjaci Sandžaka !
Dali će Petnica biti Opština ?
Da, sigurno
Vjerovatno
Sumnjam
Neće nikad
Rezultati
Radio
    Jupok radio
      Glas Islama
   BM Radio
   Radio BiH
    Kameleon
    Radio Q Visoko
  TNT
   Slon
   RealPlayer
Brojač

 

Chat

Chat

Prijetelji

      Radio Naba


www.bihor-petnica.com