Predsjednik Odbora za obnavljanje Narodnog vijeća Sandžaka Džemail Suljević kazao je jučer da ideja o proglašenju autonomije Sandžaka koja bi podrazumjevala i njegov crnogorski dio nije napad na teritorijalni integritet države.
Nakon što je u Crnoj Gori, u prvim reakcijama poslije objavljivanja namjera SNV-a, gotovo jednoglasno odbačen taj projekat uz obrazloženje da su Bošnjaci mahom glasali za nezavisnu Crnu Goru, Suljević je saopštio da je ”Sandžak sadašnja i buduća stvarnost” i da se ta stvarnost “ne može ničijom pričom i nasiljem izbrisati”.

“Nije moglo ni Njegoševom genocidnom pričom, nasilnim pokrštavanjem, genocidom u Šahovićima, ubijanjem u Drugom svetskom ratu, nedavno u Bukovici, pa sve do hapšenja bošnjačkih političara južnog dijela Sandžaka, nedugo poslije sprovedenog referenduma o autonomiji Sandžaka 1991. godine”, tvrdi Suljević, bliski saradnik muftije Muamera Zukorlića čija je lista pobijedila na nedavnim izborima za Bošnjački nacionalni savjet u Srbiji.

Napominjući da narod bez svojih nacionalnih institucija postaje lak plijen, Suljević je optužio Srbiju i Crnu Goru da su čitavo stoljeće i danas sprovodile institucionalno nacional-šovinističku superiornost nad svim što je bošnjačko: ”Negirali su i samo nacionalno ime, a time i postojanje bošnjačke nacije, kao istorijske kategorije, sabijajući ga tako u duboku inferiornost”.
Suljević vjeruje da je većina naroda, naročito iz redova Bošnjaka za autonomiju Sandžaka.

“Ako neko sumnja u iskazanu volju građana Sandžaka 1991. godine, dajte da ih ponovo pitamo, na slobodnom referendumu, uz međunarodnu kontrolu i dobićemo pravu volju građana. Pa zar nije dobar pokazatelj i čitava istorija Sandžaka i vjekovna težnja bošnjačkog naroda kao većinskog na prostoru Sandžaka, i ne samo bošnjačkog. Avnojevski Sandžak je bio federalna jedinica, ravnopravan sa Crnom Gorom i ostalim republikama ex Jugosla-vije, a predsjednik je bio srpski intelektualac, Sreten Vukosavlj-ević. Kada je 1991. godine nelegalno ukinuta autonomija Sandž-aka u Novom Pazaru, Vukosavljević je glasao protiv”, rekao je Suljević.

Prema njegovim riječima, o težnjama bošnjačkog naroda za autonomnost Sandžaka, govori i Sjenička rezolucija iz 1917. godine. Prije toga, na Berlinskom kongresu 1878. godine, ističe Suljević, pitanje Sandžaka je definisano, uz naknadne regularne korekcije.

On se slaže da su Bošnjaci glasali za nezavisnu Crnu Goru, „uz dosta obećanja i još ponečeg“, ali su „glasali i za autonomiju Sandžaka i opet će ako zatreba, ili ako neko to ozbiljno zatraži“.
“Bošnjaci južnog Sandžaka, glasajući za nezavisnu Crnu Goru, računali su, da se oslobađaju svih zala koja dolaze iz Beograda, ne znajući ili zaboravljajući da su mnoga, čak i teža, dolazila iz Podgorice, a ranije sa Cetinja, dosežući do Pešterske visoravni”, ocijenio je Suljević.
Suljević ističe da će Narodno vijeće Sandžaka tražiti najviši oblik autonomnosti: “Evropska dokumenta, konvencije i povelje predviđaju razne oblike regionalnih autonomija. S obzirom na to da je Sandžak istorijska regija, zahtjevamo najviši oblik autonomnosti. Razmislite kako je stvorena Republika Srpska i šta ona znači. Naši zahtjevi u mnogome će zavisiti od konačnog statusa Republike Srpske u BiH”.

Oteto nam se mora vratiti

Suljević smatra da su obnavljanje ideje o autonomiji Sandžaka dodatno podgrijali neriješeni odnosi između vlasti i manjina, kao i od strane vlasti zapostavljanje područja na kojima uglavnom žive manjine.
“Prije svega, bošnjački narod nije manjina, već narod u statusnom smislu. Bošnjački narod ovdje u Sandžaku je na svojoj zemlji i ima sve što imaju drugi narodi u smislu onoga šta jedan narod čini narodom. Mi, ovdje u Sandžaku nismo gastarbajteri na privremenom radu, mi smo ovdje vijekovima i imamo svoju zemlju, kuće, njive i livade. Istina, jedan dio zemlje država nam je otela na razne načine, ali oteto se mora vratiti”, tvrdi on.
On dodaje da ne postoje međunarodni brojčani kriterijumi da bi jedan etnička grupa bila narod u statusnom smislu: “Dakle, broj nam ne fali. Još da nas nisu proganjali, diskriminisali i ubijali, Bošnjaka bi danas u Sandžaku bilo koliko dvije Crne Gore u brojčanom smislu. Logično je da diskriminatorski, asimilatorski i ponižavajući položaj u svakom pogledu bošnjačkog naroda ubrzava rješavanje njegovog političkog položaja i statusa Sandžaka”.

Nacionalna diskriminacija, asimilacija i čerupanje

Suljević ističe da se ne radi ni o kakvom napadu na Crnu Goru i njen istorijski prostor „već obrnuto, stogodišnjim nedjelima nad bošnjačkim stanovništvom, nacionalnoj diskriminaciji i asimilaciji i anticivilizacijskoj podjeli - čerupanju Sandžaka: međunarodno-pravno i stvarno, Srbija i Crna Gora nemaju tapije na Sandžak”.
On kaže da ga ne čude reakcije crnogorskih političara i intelektualaca iz redova bošnjačkog naroda koji su bili izričiti da ideja o autonomoji Sandžaka nema uporišta među bošnjačkom populacijom u Crnoj Gori.
“Takvih ima i u sjevernom Sandžaku koji participiraju u Vladi i parlamentu Srbije i isto tvrde, da nam je država Srbija sve dala i da smo čak privilegovani. Narod ih više ne imenuje političarima ili intelektualcima, već poznatim imenima: Sejde, Fikretovci, Kurpejovići, Morine... Nažalost, dosta dugo su lagali i varali narod, sve donedavno, do ovih izbora, samo za Bošnjake u sjevernom Sandžaku, na kojima su poraženi zajedno sa Vladom Republike Srbije”, kazao je Suljević.

(A.SADIKOVIĆ)
izvor: Vijesti

Vratite nam oteto 

Prirodno pravo Bošnjaka Sandžaka je da se pobrinu o svom opstanku. Opstanak im mogu garantirati institucije koje oni sami ustanove. Krovna takva institucija bi bila autonomija. Politička, kulturna, ekonomska. Ali, Bošnjaci Sandžaka imaju malo svojih institucija, a ona krovna, autonomija, kroz historiju je uspostavljana i ukidana, skladno pak razvoju događaja na terenu. Prva je nestala raspadom Otomanskog carstva (1924), a druga nestankom Kraljevine Jugoslavije (1945). Sandžaklije se oko toga nisu pitali – odlučivali su drugi.

Autor: Šemso Agović

Oportunizam je najsigurniji put za kratkoročno preživljavanje. On podrazumijeva bespogovornu poslušnost vlastima (gazdi) i borbu protiv onih u svojim redovima koji pokušavaju misliti svojom glavom. Za oportuniste su oni dakako izdajnici, koji svojim buntovništvom mogu izazvati srdžbu gospodara, što bi značilo belaj i pokolj. Sigurnije je, vjeruju oni, uživati na punim jaslama uz svakodnevno gazdino češagijanje, slijepi za realnost da gazda zbog sebe te jasle puni, mjerkajući pretilost svoga blaga.

Prirodno pravo Bošnjaka Sandžaka je da se pobrinu o svom opstanku. Opstanak im mogu garantirati institucije koje oni sami ustanove. Krovna takva institucija bi bila autonomija. Politička, kulturna, ekonomska. Ali, Bošnjaci Sandžaka imaju malo svojih institucija, a ona krovna, autonomija, kroz historiju je uspostavljana i ukidana, skladno pak razvoju događaja na terenu. Prva je nestala raspadom Otomanskog carstva (1924), a druga nestankom Kraljevine Jugoslavije (1945). Sandžaklije se oko toga nisu pitali – odlučivali su drugi.

Na prirodno pravo Bošnjaka Sandžaka na autonomiju ovih dana je podsjetio Džemail Suljević, predsjednika Odbora za obnovu Narodnog vijeća Sandžaka, koji je objasnio da je to najbolji put da se urede odnosi u regionu.

Odmah nakon pokrenute inicijative nastaje utrkivanje bošnjačkih političkih prvaka Sandžaka (čast izuzecima!) u opovrgavanju takve ideje. Zajednički imenilac onih iz Crne Gore je da DPS i SDP garantiraju Bošnjacima sigurnost od četničkih prijetnji, kao što su im i ranije garantirali. Pitajte Ibrahima Čikića. Samo ne znamo ko će ih čuvati od DPS-a i SDP-a.

Isto tako država Crna Gora im nudi iste garancije, kao i ranije Jugoslavija u svim svojim varijantama i sa svim svojim vojskama. Pitajte bilo kojeg Sandžakliju (osim spomenutih političkih prvaka, naravno).
Tako oportunisti dokazuju svoju lojalnost gazdama, a srbijansko-crnogorski mediji prenose njihova reagiranja.

Na prirodno pravo Bošnjaka Sandžaka na autonomiju ovih dana je podsjetio Džemail Suljević, predsjednika Odbora za obnovu Narodnog vijeća Sandžaka

Džemailu Suljeviću priređena medijska sačekuša!

Podgoričke Vijesti daju prostor Džavidu Šaboviću, koji objašnjava da postoje lijepa i ružna politika. Lijepa politika je, valjda, ona koja ide fino u uši vođama SDP-a, a ružna ona od koje se oni mršte. „Suljević vodi ružnu politiku“ – kaže za Vijesti Šabović, ili nekako tako.

Beogradske Večernje novosti ističu nastup Milovog funkcionera DPS-a Mevludina Nuhodžića, koji uvjeravajući svog gazdu u lojalnost pokušava uvjeriti javnost da „muslimani“ (!?) Crne Gore ne daju podršku autonomiji Sandžaka. (Ja-rrabi, kako li zna?) „Bošnjaci i muslimani žive u građanskoj i demokratskoj Crnoj Gori“ – prenose Novosti ove nevjerovatno „inventivne“ sudove gospodina Nuhodžića. Ali, pažljivi čitaoci zloglasnih Novosti mogu primijetiti da su Nuhodžića prekrstili u Nihodžića (!?). Pitamo se – zašto? Jedini logičan odgovor se čini da oni smatraju kako je on ustvari ni hodžić ni popović.

Kao najvećeg majstora mutibarića u ovoj komediji nastupa političkih prvaka Sandžaka valja ustoličiti Sulju Mustafića, portparola Bošnjačke stranke, koji je kao iz rafala izmudrovao: »BS je svojim programskim opredjeljenjima definisala viziju Sandžaka kao prekogranične regije koja pripada Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini...« Aman, zgodne li sintagme, ljudi moji – prekogranična regija! Bravo, Mustafiću! Tako – prekogranična, nego šta! Kad je prekogranična, nije naša, a kad nije naša – ne briga nas, što bi rekao veseli Meša. Za Mustafića i vuk sit i koze na broju.

Ne bi valjalo da ovdje izostavimo historičara Rastodera, koji se priključuje horu svojih političkih istomišljenika-oportunista, kuneći se u demokratsku Crnu Goru kao zaštitnicu Bošnjaka. Oni su njoj i samo njoj privrženi, kaže on. Historičar je, valja mu vjerovati. Ako iko – on zna istinu o odnosu crnogorskog režima do Bošnjaka u bližoj i daljoj prošlosti. Ali, koristeći historijsku naučnofantastičnu logiku može se iz proteklih tragičnih događanja u kojima je stradalo bošnjačko stanovništvo izvući zaključak da je država Crna Gora pouzdan dom Bošnjacima. Istina, Bošnjaci u ustavnopravnoj regulativi Crne Gore ne postoje, ali u zbilji postoje još. A što je najvažnije, ne biju nas i imamo da jedemo – odzvanjaju u Bošnjaka Šerbova tumačenja.