Ćamil Sijarić

Ćamil Sijarić bošnjački je pisac porijeklom iz crnogorskog dijela Sandžaka. Autor je mnogih pripovijetki, romana pa i pjesama zavičajne tematike. U svojim djelima on miješa maštu i realnost, prošlost i sadašnjost, navodeći čitatelja da ga slijedi kroz njegove priče koje se često događaju na rubu mogućeg.

Sijarić pripovijeda koristeći se dugim, ritmičnim rečenicama, punim detaljnih opisa pojedinih likova ili pejzaža. Tako pomaže svojim čitateljima da utonu u njegov svijet, poprimajući njegov način razmišljanja. Vješto nas provodi kroz životnu misiju nepokolebljivog Džimšira koji, kroz novelu prožetu atmosferom realizma, ne posustaje dok slijedi svoj san o iskapanju bunara u neplodnoj ravnici. Nakon toga, autora slijedimo u njegovom putovanju kroz jugoslavenske gradove u kojima nam vjerodostojno opisuje atmosferu i osjećaj određenog mjesta. Jer gradovi u stvarnosti, baš kao i u Ćamilovim putopisima, mnogo su više od mjesta određenih geografskim širinama i dužinama: gradovi su mirisi, okusi, legende, priče, povijesne činjenice i nagađanja, ali prije svega, gradovi su atmosfera koju mu daju njegovi stanovnici.

Obilazeći gradove kroz ove literarne uratke, čitatelj može zorno predočiti posebnu atmosferu koja grad čini onim što jest. Suptilnom gradacijom stilskih figura i pažljivim pristupom odabiru riječi, pisac postiže heterogenost zbirke jer opis svakoga grada djeluje kao da ga je pisala druga osoba, dajući nam uvid u promjene kojima je pisac podlegao podvrgnut različitim obilježjima i običajima pojedine sredine.

Opisi također obiluju likovima, izmišljenima kako bi naglasili smisao priče, legendama i narodnim vjerovanjima, a to sve skupa mami čitatelja da se jednoga dana i sam uputi stopama slavnoga pisca; proputuje opisane gradove i usporedi svoj doživljaj pojedinih mjesta s njegovima. Svojim bogatim literarnim opusom, s naglaskom na prirodne ljepote i događaje iz prošlosti, Sijarić je ostao zapamćen kao jedan od plodonosnijih bošnjačkih autora, čija su djela prevedena na više jezika.

---

Kratak sadržaj

Bunar

Bunar je novela koja govori o potrazi za vodom nepokolebljivog Džimšira, koji je uložio cijelo svoje zdravlje i imanje doslovno sljedeći svoj san, riskirajući propast svog braka, osudu obitelji i ismijavanje društva. Prozvan luđakom i opisan od svojih sugrađana kao “osoba koju je đavo osobno poveo za ruku ka putu najbrže propasti” , Džimšir je primjer Cervantesovskog “lovca na vjetrenjače”. Neumoljivo sljedeći svoje snove i vizije spreman im je podrediti sve aspekte svog života pa i život sam, pokazujući čeličnu volju i disciplinu svojstvenu samo natprosječnim karakterima ili mentalnim bolesnicima. Autor vješto i suptilno opisuje promjene Džimširovih razmišljanja, kao i način na koji njegova opsesija za potragom za vodom polako, ali sigurno preuzima sve njegove ostale želje i interese, utječući čak i na njegovu fizičku pojavu. Iako priča graduirano vodi prema vrhuncu i sretnom završetku kojeg čitatelj očekuje pronalaskom vode u pustom polju, autor ipak završava antiklimaksom jer glavni lik Džimšir, nakon ispunjenja svog sna, gubi motivaciju za nastavak života i rezigniran umire, vrativši se u okrilje svoje obitelji.

Džimšir je neprekidno sanjao isti san o vodi, u kojoj se odražavalo nebo, dok je vjetar povijao travuljine koje su iz nje rasle. Na površini vode nalazio se bijeli cvijet i golo dijete, koje se sa šipkom u ruci prijetilo da ne da tu vodu. Džimšir se probudio prestravljen jer je sanjao i da ga voda pokušava poplaviti.

Iako je prepoznao svoju spavaću sobu, predmete u njoj i suprugu na jastuku pored sebe, nije se mogao osloboditi utjecaja tog živopisnog sna. Slušao je zvukove svoje kuće – konje kako jedu zob i brata Sejdula dok broji pare cijelu noć, ali snovi o vodi su ga i dalje proganjali. Džimšir je bio uvjeren kako se voda nalazi negdje na putu njegove karavane kroz suhi Pešter, koju je vodio kroz Ugljansko i Melajsko polje, još od kada je bio momak. Prvi put je usnio san o vodi dok je noćio s karavanom u Melajskom polju i otada nije imao mira.

Platio je vještake koji su mu nakon ispitivanja rekli da u Melajskom polju vode nema, ali on je i dalje sanjao san o vodi, bijelom cvijetu i golom djetetu. Nije povjerovao ni vještacima ni svom bratu i uporno se mučio misleći o vodi u tom suhom kraju. Počeo je sve češće sanjati te iste snove, razmišljajući gdje da prvo počne kopati u svojoj potrazi. Odluči porazgovarati o tome s bratom, kod kojeg su bile pare od zajedničkog posla. Džimšir je, naime, dvaput nedjeljno vodio karavanu kroz Pešter i donosio robu koju bi onda njegov stariji brat Sejdul prodavao u dućanu.

Braća su se najzad posvađala zbog Džimšitove opsjednutisti vodom i odlučila podijeliti, a žena mu je zaprijeti da će ga ostaviti zbog te uzaludne potrage za vodom. Džimšir se nije dao odgovoriti, pa nakon tri dana počne po gradu skupljati radnike koji su trebali poći s njim u Melajsko polje tražiti vodu. Iako su ljudi bili uvjereni da je Džimšir poludio, odlučili su ga pratiti zbog neuobičajeno visoke nadnice koju im je ponudio. Iz kuće su ga ispratili kuknjavom, ali Džimšir se nije dao obeshrabriti, neprekidno imajući pred sobom viziju iz svoga sna: golo dijete, bijeli cvijet i vodu.

Cijelo ljeto plaćao je radnike uz osmijeh, kopajući neprekidno nove rupe u suhom Melajskom polju. Radnici su ga smatrali čudnim, a on se brzo saživio sa zemljom postajući sve bljeđi i šutljiviji, pogleda neprekidno uperena u zemlju. Veselio se svakom novom pokušaju kopanja bunara, a žalostio kada bi ga zatrpavali. Ljudi su ga žalili, ali on je ostao nepokolebljiv u svom strpljenju i upornosti dok je nadnice redovito isplaćivao. Rijetko se vraćao kući ženi i djeci, a i tada bi bio odsutan, dok je izlazak u čaršiju sasvim izbjegavao. Kada bi došao do novaca, brzo se vraćao svojim radnicima u polje. Jednom ga je posjetio brat Sejdul i pokušao ga odgovoriti od njegovog pothvata kojeg je smatrao uzaludnim, a s njim se vratio u grad i dobar dio radnika.

Brzo je stigla zima pa se i Džimšir vratio kući. Iako je bilo puno snijega, odlučio se zaputiti svojom karavanom na put ne bi li što zaradio, ali vratio se kući bolestan. Dok je ležao u groznici, snovi o vodi, bijelom cvijetu i golom djetetu bili su još češći i učinilo mu se da vidi točno mjesto gdje se voda nalazi. Odlučio je iduće proljeće nastaviti iskapanje, prodavši svog konja, štavljene kože i vosak koji mu je ostao nakon diobe s bratom.

Radnici su ponovno prionuli na posao i dalje se čudeći Džimširu. Počele su padati jake kiše, a Džimšir je uočio kako je zemlja na nekim mjestima manje, a negdje je više propusna. Radovi su stajali cijeli tjedan, ali on je svejedno isplatio radnike i uputio ih gdje da kopaju nove rupe, ovaj put dublje od onih prije. Ponestalo mu je novaca pa je prodao ženine dukate, a ubrzo su ga radnici obavijestili da im se čini da čuju žubor vode.

Džimšir je svakoga dana izgledao sve lošije, naočigled propadajući, ali svejedno je odlučio sam ući u bunar, ne bi li tako čuo žubor vode. Čuvši vodu duboko u zemlji, postao je svjestan svog lošeg zdravlja i shvatio da će za njim ostati samo ta voda i karavana. Vidio je opet pred sobom vodu i na njoj bijeli cvijet, a onda se vratio u staju u kojoj je iznemogao ležao, čekajući samo da vidi tu vodu.

Nakon tri dana voda je izbila na površinu, a radnici su mu donijeli kapu natopljenu vodom, ne bi li se i sam uvjerio. Iznemogao, tek je sutradan skupio snage da bi se i sam mogao nagnuti nad bunar i promatrati vodu. Odlučio je otići kući i ozdraviti, a vodu nije ni okusio jer će se, kad ozdravi, vratiti sa svojom karavanom pa napojiti i svoje konje i sebe.

Kući je dojahao polumrtav, a bolovao je sjedeći kraj ženinog sanduka miran, prazan i tužan jer više nije mogao vidjeti ni vodu, ni bijeli cvijet ni dijete iz svoga sna. Tako je i umro, u tišini, okružen svojom obitelji, nikada ne okusivši vodu iz svoga bunara.

Grad za riječ i sliku

Sarajevo je grad koji istovremeno nudi onoliko lica, prilika, slika, vidika i duše, koliko je u stanju vidjeti onaj koji ga umije pročitati. U Sarajevu se uvijek nekome nešto pričinjavalo i svatko je vidio ono što je želio vidjeti. Tako bi netko vidio samo njegove proljetne ljepote, netko samo česme, ibrike ili Trebević. Jedan je siromašni fenjerdžija vidio samo svoje fenjere, zbog kojih je odbio bogato nasljedstvo i veliko imanje. Vratio se u Sarajevo kako bi ih i dalje mogao paliti.

Grad naposljetku ipak čine ljudi, a kakvi su Sarajlije, autor nam pokušava predočiti pričajući o poštenju čizmedžije koji je pošteno određivao cijenu svojih čizama, iako mušterija nije mogla vidjeti razliku nastalu greškom u šivanju. O Sarajlijama nam priča i pričom o trgovcima.

Trgovci su u karavani išli prema Carigradu. Jedan čovjek zamolio je trgovca da mu donese dukate od brata iz Carigrada. Putem natrag, u Bugarskoj, karavana je bila napadnuta, a konj u čijim bisagama su se nalazili novci, nestao se. Trgovac čiji je konj nestao, zadržao se tražeći ga, a kada se vratio, isporučio je onom čovjeku njegove dukate, objasnivši da ih je držao uz sebe, ušivene u odjeću, a dukati u konjskim bisagama bili su njegova zarada, bez koje je sada ostao.

Jedan od primjera poštenja sarajevske raje pisac pronalazi i u vremenu kada je Sarajevo služilo kao “pamučni put” za egipatski pamuk na putu prema Francuskoj. Tim povodom iz Travnika je u Sarajevo poslan francuski konzul, ali do grada je došla vijest da on vodi vojsku da pokori Sarajevo. Kada se posjeta pokazala prijateljskom, duž sokaka građani su konzula dočekivali kavom.

Autor Sarajevo opisuje kao točku u kojoj se spaja europski Istok i Zapad, ponosan grad koji otvoreno prima svakog dobronamjernog posjetitelja, a od svih nevolja brani se sevdahom i hrabrom borbom svoje raje. Ljubavlju prima svakoga i sve što u njega dolazi s ljubavlju, a silovito se brani od svake sile, ostajući i dalje maleni grad po mjeri čovjeka, u kojem svaki došljak vidi odraz samoga sebe.

Grad Daorsa – “Daorson”

Pisac je odlučio uputiti se u Hercegovinu, u selo Orasnić kraj Stolca, gdje se nalaze ostaci nekadašnjeg grada Daorsa – Daorsona, smještenog na visokoj planini. Autor uspoređuje grad s knjigom koja se nalazi na visokoj polici. Teško je dohvatljiva, ali puna poučnih priča. Odlučio se na teški uspon prema vrhu, ne bi li otkrio tajne koje drevni grad skriva.

Uspon počinje iz plodnog sela Radimlja. On je za stanovnike drevnog Daorsona bilo izvor hrane i vode koju su morali nositi na vrh planine. Sam grad Daorson, odnosno njegovi ostaci, svojim debelim kamenim zidovima naglašavaju nužnost sigurnosti, koja je vjerojatno bila glavni kriterij pri odabiru lokacije naselja za mnoga ilirska plemena pa tako i Daorse, koji su živjeli od razmjene robnih dobara s plemenima Dalmata i Eutarata.

Pisac pokušava pojmiti težinu života na visokoj planini, pod oblacima. To radi promatrajući ostatke grnčarije i pokušavajući svojim opisima oživjeti prizore iz života drevnog plemena, ali odaziva mu se samo tišina planine i šum pokoje životinje. Uspoređuje grad Daorsa s drevnom Mikenom, zbog sličnih debelih zidova, kovnice novca i raznolikosti ostataka uporabnih predmeta, ali napušta planinu razočaran prolaznošću čovjeka i uzaludnošću njegovih nastojanja da ostavi za sobom nekakav trag.

Gračanica

Pisac grad Gračanicu uspoređuje s gostoljubivim čovjekom koji bi vas, držeći za ruku, pitao za vaše zdravlje i obitelj te vas ljubazno ispratio s osmijehom na licu. Grad nastao ispod Sokola, grada kneza Ostoje, Gračanica je okružena brežuljcima. Leži na sedam potoka gdje se širila prema dolini i istoimenoj rijeci Gračanici. Grad se češće spominje tek nakon turske opsade 1512. i izgradnje krive kule, pogreškom majstora. Također, grad Gračanica imao je vodovodnu mrežu, među prvim gradovima u Bosni. Teško i sporo se oporavljao, spaljen nakon poraza Turaka kod Beča. Nanovo je izgrađen sljedeći strogi urbanistički plan. Postao je centar okruga i grad bogat vrsnim majstorima i zanatlijama.

Pisac bilježi i spomen na strogog kapetana Bahtijarevića kojem Gračanica može zahvaliti na kvalitetnim putovima i dobroj povezanosti, što je kasnije rezultiralo porastom trgovine i izvoza jabuka i šljiva.

1840.g. utvrda Sokol prepušta se zaboravu, a Gračanica dobiva sve veći značaj. 1887. g. otvara se i prva osnovna škola, a za njom slijede čitaonice i biblioteke. Pisac ipak smatra da je sve to, iako važno i značajno, neusporedivo s gostoljubivošću i posebnom atmosferom dobrodošlice koju stanovnici Gračanice ukazuju svakom posjetiocu, bez iznimke.

Jajce

Pisac grad Jajce svaki put vidi drugim očima, ali u njegovim stamenim zidinama najbolje uočava Bosnu kao mjesto gdje su započinjale i završavale razne staze povijesti.

Konak

Eunuh je uz svjetlost svijeće pisao svoje događaje u pismu Šer-Anu. Opisivao je Dženetu koju je doveo pred svog gospodara i poučio umijeću lijepog vladanja i pripovijedanja, kako bi mu se svidjela. Nakon što je njegov gospodar kažnjen zbog neposluha turskoj vlasti, šibanjem po golim tabanima, Dženeta se podala Kulašu, izvršitelju kazne, ne bi li spasila brata Ibrahima. Nakon toga ubila se skokom kroz prozor.

Hrt

U Pesteru, u selu Dolici, oduvijek se išlo u lov sa sokolovima i hrtovima. Iščezli su i sokolovi i hrtovi, a jednog od zadnjih hrtova poklonio je jedan Dolčanin, Elmaz, svome zetu u Bihor, dok mu je davao i kćerku. Kod mladoženje su svi čekali mladu, ali i hrta, psa kojem se nisu mogli načuditi zbog njegove specifične građe i plemenitog držanja. Pas bijele dlake i tankih nogu nije se mogao naviknuti na novo, krševito tlo. Iako su ga vodili sa sobom u lov, nije se pokazao od velike koristi: padao je preko granja i kamenja, zabijao se u prepreke pa su ga kući donosili krvavog.

Njegov novi gospodar, razočarano ga potjera u dvorište s drugim tornim psima, ali njegova žena, s kojom je pas i došao, pobuni se, dozvoljavajući psu da i dalje ulazi u kuću. Pas je postajao bezvoljan, nedostajale su mu doline i lov u rodnom selu pa ja dane provodio u igri s djecom i ležeći kraj kuhinjske peći ne bi li se ugrijao. Noću je pokušavao uhvatiti mjesec koji mu je prkosio na visokom nebu. Dočekao je duboku starost i uginuo na kućnom pragu jedne hladne noći, smrznuvši se na smrt.

Priča iz Tisuću i jedne noći

Pisac je usporedio Stari most u Mostaru s jednom od Šeherezadinih priča. Šeherezada je u jednoj priči caru opisala Bosnu kao zemlju u kojoj bijelog kamena, nalik na viteške oklope, ima više nego pjene na moru; rijeka Neretva najbrža je i najhirovitija rijeka kojoj ostale nisu ni do koljena, a Stari most nije most nego je ptica koja je raširila krila između dvije kamene obale i odlučila tamo ostati, kako bi ljudi mogli prelaziti s jedne strane na drugu.

Pisac odluči sam objasniti Šeherezadinu priču o mostu, pričajući caru priču o majstoru koji je imao viziju mosta. Ni sam nije vjerovao da je most ostao stajati nad rijekom, nakon što su skinute skele. Sam most proizašao je iz snova tog majstora sanjalice i nadživio ga mnogo stoljeća. Mnogi ljudi su mu se divili, a jedan ga je pjesnik opisao kao kamenu dugu nad vodom.

Prava priča o mostu je da je na tom mjestu putnike prvo prevozila skela, a onda je izgrađen most na lancima, kojim su ljudi prelazili rijeku, plaćajući mostarinu. Brzo je to postalo mjesto za odmor karavana i trgovinu, a onda je učenik velikog majstora Sinana MImara, Hajertin, nazidao kamenu ćupriju koja stoji i danas. Prozvan kudret-ćemerom, svodom iz mašte, prozivan i osmim svjetskim čudom, Stari most postao je okosnica grada koji je nastao na njegovim obalama. Mnogo ljudi je stradalo u padu s mosta, a to se desilo i jednom mladiću, sinu jedincu majke koja je nakon toga na mostu podigla željeznu ogradu, prodavši sve što je imala da bi to mogla učiniti. Stari most i dalje svojim legendama privlači ljude, ali najljepši je u noći, obasjan mjesečinom.

Voda ne stari, star je samo Ohrid

Ohridsko jezero jedno je od najstarijih u Europi. Brzo je na svoje obale privukao čovjeka koji je ostao i osnovao tu istoimeni grad. Taj grad se i danas ogleda u jezeru, a taj odraz izgleda poput pejzaža kojeg je naslikao neki ruski slikar. Povijest ovog grada je velika, a počinje u srednjem vijeku. Detaljno je ispisana jer su tu osnovane prve slovenske škole i tiskane prve slovenske knjige.

Pisac promatra grad kao sliku, knjigu i građevinu jer tek ispreplitanjem umjetnosti, književnosti i arhitekture, moguće je razumjeti bit ovog grada. Kroz povijest Ohrid je bio sjedište vrhunskih majstora kujundžija i drugih obrtnika koji su stvarali kvalitetne uporabne predmete, koristeći vrhunske materijale, pa je samo porijeklo bilo garancija njihove vrijednosti i kvalitete.

Osim impozantne tvrđave cara Samuila, ostatak grada je umjetnički izgrađen, sa stilom i skladom sveden na ljudsku mjeru. Građani Ohrida su, preko svojih trgovaca, spremno preuzimali umjetničke smjernice i arhitekturu drugih trgovačkih gradova, izgradivši cijeli grad u cigli i kamenu, da čini savršenu cjelinu sa svojim jezerom- ogledalom.

Hadži Izet Osmanović