28-ma godisnjica tragicne smrti OSMANOVIĆ FADILA
Elfatiha…
(Pise Zumber Muratovic)
Osmanović (Jaha) Fadil je rođen 1954. godine u Kalici (Bihor), Petnjica. Osnovnu školu završio u Kalici i Trpezima, učiteljsku u Prištini. Nakon završetka učiteljske škole kratko radio kao učitelj u O.Š. Trpezi a onda nastavlja raditi u Kalici.
Krajnje profesionalno je radio posao učitelja. Bio omiljen i cjenjen među djecom, kolegama, prijateljima i rođacima. Bio je pjesnik života zato se njegova zbirka pjesama naziva „Pjesme života“.
Književnik Alija Džogović u svojoj recenziji navodi: „Knjiga poezije Fadila Osmanovića, njegova prva i jedina poetska pripovijest, objavljuje se posthumno. Pojavljuje se kao književno djelo i kao svjedočanstvo dokumentarne osmišljenosti i kreacije, kao čovjekov govor o vremenu i događajima…“
Nakon teške policijske torture u Stanici policije Berane, gje je psiho-fizički zlostavljan i ucijenjen, Fadil je 1994. godine izvršio samoubistvo.
Šta je rađeno, kako se postupalo sa Fadilom, to je samo on znao a samo dio ispričao svom prijatelju. Dobro nikog nije natjeralo da na sebe potegne oroz, pa sigurno nije ni njega da ostavi suprugu i troje maloljetne djece. Ogorčen je otišao sa ovog svijeta, ali se nije htio odreći istine. Svako ko je poznavao Fadila ne može se načuditi kako je to mogao da uradi. Djelovao je samouvjereno, odlučno i nepokolebljivo. Bio psihički i fizički jak i staložen. Posjedovao je sve pozitivne osobine koje krase čovjeka. Možda u tome i jeste uzrok njegove odluke da digne ruku na sebe. Nenaviknut da se nad njim vrši prisila ili za njega još gore, da bude doušnik policije, učinio je ono što je učinio. Našavši se između dva rješenja, koja su se toga trenutka nudila, odlučuje, po njemu, za prihvatljivije…
SUNCE
Gledao sam
Sunce kad se rađa,
Gledao sam
Kako plovi lađa.
Gledao sam
Kad se zvijezde gase –
I tonuo
U nemile čase.
Gledao sam
Cvijeće u gori
I slušao kad
Potok žubori.
Slušao sam
Ševu kako pjeva,
Gledao sam
Munju kako sijeva.