Iako smo se kao kolektivitet, zahvaljujući Bošnjačkoj kulturnoj zajednici i akademiku Zukorliću, izborili da se naša djeca sistemski ne izlažu ponižavanju kroz proslavu Savindana, na žalost Ugljaninu i njegovoj stručnoj komisiji iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća to ništa ne znači. Tako da zahvaljujući njima, naša djeca i dalje kroz školske programe izvedbe nastave za 6. razred osnovne škole umjesto bošnjačkih pjesama izučavaju Himu svetom Savi.
Jasno je da je ovaqj projekt koji u nekim bošnjačkim predstavnicima ima izvođače radova dobro pripremljen u nekim drugim krugovima. Ali, da nije tih izvođača ne bi nikada zaživio. Jasno nam, taqkođer, iz prijašnjeg iskustva zašto i otkuda Ugljanin u tom projektu, o svom odnosu prema svetom Savi se više puta očitovao, i ništa nas ne iznenađuje. Međutim, otkuda u istom projektu predstavnici struke, poput prof. dr. Saita Kačapora?
Bošnjački intelektualci, ako su zaista pravi i Bošnjaci i intelektualci, ne smiju sebi dozvolit verificiranje nečeg što urušava naš kolkektivni vjerski i nacionalni identitet, pogotovu ne smiju tako što podmetati djeci. Koji su motivi, šta je navelo Kačapora da verificira ovaj Ugljaninov projekt, ostavljam svakom da sam ocijeni. Međutim, što bi rekao jedna naš prijatelj i intelektualac, to nije akademski, a ja bih dodao nije ni etički, ni pedagoški, a pogotovu ne bošnjački. Zato mi je čudno što je jedna pedagog sebi dozvolio takvo što? Kako misli da na ovaj način razvija pozitivan odnos bošnjačke djece prema nastavi muzičke kulture, kada u istom udžbeniku umjesto svojih duhovnih pjesama i himni, sevdalinki, balada i romansi, moraju izučavati himu svetom Savi? Ovdje je u pitanju ili loša pedagogija, što bi, opet, bila lakša varijanta, ili neki drugi interes daleko od struke i nauke, a još dalje od nacionalnog i vjerskog interesa Bošnjaka.
Autor: Dr. Jahja Fehratović
Sandžak PRESS