Lozanska džamija sa osvrtom na prošlost kraja
Naselje Lozna kod Bijelog Polja je jedno od centralnih bihorskih naselja. Nalazi se u u dolini između brda Strmice sa južne strane, Crniškog Gradca sa istočne i Sajkovačkog brda sa zapadne strane. Kroz Loznu protiče rijeka Tronoša (koja je dobila naziv po tome što se u nju ulivaju tri potoka) koja se uliva u Lim kao njegova desna pritoka. Lozna je nekada, poput obližnje Petnjice imala status opštine sa, za to vrijeme, zavidnom infrastrukturom: osnovnom školom, poštom, policijskom stanicom, otkupnom stanicom, ambulantom, kao i privatnim dućanima i državnim prodavnicama i zadrugama, vlačarom, kovačnicom, brijačnicom, stolarskom radnjom, kafanama, stočnom i robnom pijacom, stambenim objektima za nastavnike koji su radili u školi, a 1985. izgrađena je moderna fabrika obuće koja je radila punim kapacitetom sve do nesrećnih događaja devedesetih godina koji su se dešavali na prostorima bivše SFRJ. Centralno mjesto pripada lozanskoj džamiji koju su godinama punili vjernici ne samo lozanskog kraja već i okolnih sela: Crniša, Trubine, Jagoča, Crhlja, Srđevca, Poda, Gojevića, Bioče itd. Danas u ovom naselju živi oko 500 stanovnika. Većinsko stanovništvo čine Bošnjaci, zatim Srbi i Crnogorci. Danas u Loznoj žive: Ćorovići, Hadarpašići, Sijarići, Mustajbašići, Šahmani, Ljuce, Bakije, Mahmutovići itd. ali i komšije pravoslavne vjeroispovijesti: Markovići, Petrići, Tuovići, Jokići, Bandovići, Lutovci itd.
Lozna je po predanju dobila ime po vinovoj lozi koja se u prošlim vremenima u znatnoj mjeri uzgajala na ovim prostorima.
Dolina Lima je od davnina bila važna saobraćajnica. Još u doba Rimljana tuda su prolazili važni putevi, koji su imali vojni i ekonomski značaj. Ovi srednjovjekovni putevi su predstavljali glavnu saobraćajnu vezu gradova u unutrašnjosti sa gradovima na primorju. Jedan takav put kretao se od Kotora preko Cetinjskog polja do Podgorice, dolinom rijeka Morače i Tare, preko Brskova, Bijelog Polja, Bihora do Peći i Kosova. Izgradnjom Jadranske magistrale 1964. godine, od Srđevca je izgrađen asfaltni put do Lozne. Kasnije je saobraćajnica produžena do Sušice, povezujući naselja Korita i Pešterske visoravni.
Od davnina je prostor Bihora bio naseljavan različitim stanovništvom sa različitim kulturama. Nakon pada rimskog carstava, ove prostore naseljava slovensko stanovništvo a zatim i tursko.
Osvajanjem Bihora Turci su nastojali da zadrže hrišćansko stanovništvo na svojim posjedima. Bili su spremni na izvjesne ustupke i pružanje privilegija jer je stanovništvo bilo uplašeno pred dolaskom osvajača. Jedan broj njih je bježao ispred Turaka, sklanjajući se u još nepokorene predjele. U prvim decenijama svoje vlasti, Turci su veoma korektno i tolerantno postupali sa pokorenim stanovništvom. Zato je jeda broj hrišćana prihvatio saradnju sa novom vlašću pokazujući punu lojalnost. U toku XVI – XIX vijeka često su izbijali sukobi između naroda i Turske vlasti. Ratovi koje je Turska vodila u Evropi, protiv Austrije, Mletačke republike ili Rusije imali su uticaja na hrišćanski živalj. Pravoslavci sa ovih prostora su u tim ratovima naslućivali mogućnost svog oslobađanja i njihove simpatije su bile na strani turskih protivnika. Mnogi od ovih ratova su praćeni bunama i ustancima, pa su turske vlasti surovo postupale prema pobunama kako bi ih ugušile. Odnos hrišćana u pomenutim sukobima najbolje je iskazan u toku rata između Turaka i Austrijanaca 1683 1699. godine. U ovom sukobu austrijska vojska je prodrla do Kosova i pravoslavci sa ovih prostora su se masovno stavili na njihovu stranu. Međutim, turska vojska je kod Kačanika januara 1690. godine pobijedila Austrijance. Poslije poraza nastalo je panično povlačenje Austrijanaca prema sjeveru. Povlačenjem austrijskih snaga zavladao je strah kod pravoslavnog stanovništva. Pravoslavcima je bilo jasno da su se zamjerili Turcima, pa su se s pravom plašili odmazde. Kada je nastupilo povlačenje Austrijanaca njima se pridružuju ustanici i narod napuštajući svoja ognjišta i naseljavajući se u Vojvodini i južnoj Mađarskoj. Seobom je zahvaćena ogromna masa naroda sa velikog prostora: Kosova, Stare Srbije, Šumadije i Bihora. Turcima nije bila po volji masovna seoba hrišćana. Pokušavali su, ali bez uspjeha, da ih zadrže obećavajući im slobodu i oslobođenje od obaveza prema državi u prvo vrijeme. Nije pomoglo ubjeđivanje Turaka pa se na prostore Bihora, na kojima je u to vrijeme bilo jako prorijeđeno stanovništvo, počinju doseljavati muslimani iz drugih krajeva Osmanskog carstva.
Obzirom da se starosjedilačko stanovništvo pod vođstvom patrijarja Arsenija III Čarnojevića, odselilo sa prostora Bihora, danas se može kazati da su starosjedioci Lozne staro begovsko pleme Ćorovići, koji potiču od čuvenog Mehmeda Mariolua, osmanskog paše, u narodu poznatog kao Ćor-paša (od turske riječi ćorda što u prevodu znači oštar, bridak i zakrivljen mač) koji se na ove prostore doselio iz Osijeka (Hrvatska) krajem sedamnaestog vijeka, nakon osmansko-austrijskog rata. Postoje podaci da je Mehmed Ćor-paša u Osijek došao iz Anadolije, nakon što je, kao čovjek od povjerenja od sultana dobio zadatak da kontroliše taj dio teritorije. O njegovom junaštvu spjevana je i pjesma koja se i danas čuva u osječkom muzeju, a koju upravo imati prilike i ovdje da pročitate:
Sablja Mehmeda Ćor-paše
Udarili Ugri jurišnici
Na posjede paše Ćorovića,
hoće Osijek ključ od Slavonije,
hoće Osjek za Bosnom uzdišu.
Ugri biju, Turci odbijaju,
teče Drava rijeka krvava
nosi mrtve konje i junake.
Za tri dana i noći četiri
izginuše hiljade Turaka,
sve braneći Osjeka bijela,
braniše ga ne odbraniše ga.
Kad je jutro svanulo četvrto,
podiže se slavni Ćoroviću
na putalju hatu arapskome,
u mundiru zlatom vezenome,
u mundiru daru carevome.
Konja igra iz grada izlazi,
razbojištem strašnijem zalazi.
Vidi Turke mrtve na buljuke,
mrtvu silu svoju izginulu.
Žive zbira, tamo gdje još ima,
žive zbira a suze rasipa.
Dokle jednom kao sivi soko
trže sablju i diže visoko.
Riječi svete askerima reče:
djeco moja bitka je potonja
al’ za slavu cara i Alaha.
Predajmo im glave i oružje
živjećemo djeco u pjesmama,
car zakletva, Alah zaštitnica.
Ko pogine tad živi najduže,
što su Ugri, što s njima Hrvati
nego sluge ćesara Bečkoga.
Sad u juriš na te konjušare
Sultan jedan ostalo fukara.
Paša sabljom oblake zapara
Pa povede djecu Alahovu
u pobjedu sultanovu.
Prvo zgazi šanac Jakubovac
pa na Bilje šumu izvan grada,
Ćoroviću udri iznenada i
potopi ugarske topove.
Kad odalji vatru od Osjeka
sva hrvatska vojska zaleleka:
silan paša evo glava naša
slavna hrvatska vojska se predava.
Kakva slava kod vojske predate?
Sjecite šejtansku fukaru
redom svaku otkinite glavu
i naše su zatrpale Dravu.
Na Ugre se paša popovrnu
al’ da vidiš sudbinu im crnu
sa bojišta oni utekoše,
Turci Osjek grada odbraniše i
Sultanu pismo okitiše:
Care sunce naše najmilije
tvoja svjetlost Osjek još grije,
a Alah je primio šehide
pred oružjem tvojim se ne stide
nego sjaj mu podižu visoko
al’ ko paša Ćoroviću niko.
(Objavljeno: Veliki Dravski Vinogradski T. Kalendar 1702. godine)
Nakon dolaska iz Osijeka u Loznu, Mehmad Ćor-paša gradi naselje i džamiju u Loznoj. Kasnije je podignut i bedem oko naselja a pored džamije Ćorovići (Ćor-pašini potomci) su sagradili veleletnu kulu sa četiri sprata od kamena i petim od brvana (drveta). Kula je bila opasana velikim, debelim zidovima, oko nje su bile izgrađene manje kuće u kojima su bili smješteni bliski srodnici i posluga. Čitav taj kompleks građevina nazivao se gradom. Ubrzo ovo mjesto postaje važna geografska tačka toga vremena. Nažalost, nije sačuvana prva i autentična džamija, ali na njenom mjestu je kasnije podignuta veća džamija od drveta koja će početkom 1990. doživjeti i svoju treću obnovu. Sada na istom tom mjestu stoji nova džamija od tvrdog materijala, cigle i crijepa.
Mehmed Ćor-paša je podigao još jednu džamiju u obližnjem Bihorskom selu Ivanju. U blizini Ivanja i ivanjske džamije nalazi se selo Radulići. Ovo selo je poznato po radulićkoj Hajdar-pašinoj džamiji, jednoj od najstarijih i svojevremeno najljepših džamija na ovim prostorima. Hajdar-paša, predak, takođe, poznatog begovskog plemena Hajdarpašića, koji su po njemu i dobili prezime, po predanju doselio se na prostore Radulića i Zatona prije dolaska Mehmeda Ćor-paše. Jedan od sultanovih zadataka upućenih Ćor-paši bio je da obuzda i smijeni Hajdar-pašu koji se bio osilio i otkazao sultanu poslušnost jer nije slao prikupljeni harač i nije izvršavao njegove fermane. Međutim, kako predanje dalje kaže, Ćor-paša nije izvršio sultanovu zapovijest i likvidirao Hajdar-pašu, već je, na protiv, sa njim sklopio savez, a sultanu su u Istanbul poslali glavu čovjeka koji je ličio na Hajdar-pašu kao dokaz da je naređenje izvršeno. Sklopljeni savez između Hajdar-paše i Mehmeda Ćor-paše omogućio im je dugu vladavinu nad teritorijom gotovo cijelog donjeg Bihora. Kasnije nakon hrišćanskog osvajanja Hajdar-pašinih posjeda u Zatonu i Radulićima, jedan dio Hajdarpašića se seli u Loznu, kod bratskih prijatelja Ćorovića, gdje njihovi potomci i danas žive. Na žalost, Hajdar-pašina džamija u Radulićima nije odoljela zubu vremena, pretrpjela je rušenje i paljenje. Od nekada prelijepe džamije ostali su samo ostaci. Međutim, i iz ostataka dijela džamije i minareta može se prepoznati sva ljepota i raskoš ove građevine. Zahvaljujući inicijativi NVO Bošnjački kulturni centar iz Bijelog Polja ova džamija je uvrštena u kulturno i spomeničko nasleđe bošnjačkog naroda Bijelog Polja.
Pitanje je da li bi i džamija u Loznoj danas postojala da nije bilo mudrih i uticajnih ljudi u kriznim vremenima koji su znali da sačuvaju i narod i ove krajeve. Nesumnjivo jedan od takvih ljudi kojeg je podario ovaj kraj je Jusuf-beg Ćorović, poslanik u kraljevini Jugoslaviji. Svojom mudrošću i uticajem umio je da sačuva narod bihorskog kraja u tim turbulentnim vremenima iako je cijenu svoje hrabrosti i zalaganja da sačuvaju narod platio glavom. Lozanski kraj je iznjedrio i niz drugih bošnjačkih junaka.
Džamija u Loznoj je od svog osnivanja igrala značajnu ulogu u duhovnom i etičkom životu ljudi na ovom prostoru. Tu ulogu ona ima i danas. Bez obzira na izgradnju novih džamija u obližnjim selima, džemat lozanske džamije konstantno raste. Ono što posebno raduje jeste to što većinu džematlija čine mladi ljudi. Omladina Lozne je omladina za primjer. U ovom izazovnom vremenu, gdje mladi ljudi podliježu raznim iskušenjima, porocima i pošastima, lozanska omladina je izabrala drugi, bolji put, put vjere, obrazovanja, lijepog ponašanja i sporta. Zahvaljujući baš toj omladini, njihovoj inicijativi i nesebičnom trudu, nedavno je u sklopu džamije obnovljena i renovirana abdesthana i u grubo sagrađena gasalhana, a u toku su planovi za ograđivanje groblja koje se nalazi ipred džamije.
Sa jugoistočne strane, pored prozora džamije nalazi se grob čuvenog Izeta (Izijabega) Ćorovića, (za života je volio da sjedi pored prozora u svojoj kući, pa je iz poštovanja prema njegovoj ličnosti i ukopan pored prozora džamije) u široj porodici i narodu poznatog kao „dedo“.
Bio je veoma imućan, učen i mudar čovjek. Završio je medresu i dugo godina radio kao vjeroučitelj. Dedova mudrost je bila na daleko poznata, pa su mu ljudi dolazili ne samo po vjerske, nego i po životne savjete. Njegova riječ se slušala i poštovala. Dedo je poznat i po dugom vijeku. Na nišanu njegovog groba stoji da je živio 123 godine. Neki kažu da je to nemoguće i da se radi o štamparskoj grešci na nišanu, dok drugi smatraju da je taj podatak vjerodostojan, uglavnom svi pamte datum dedove smrti ali niko ne pamti kad je on tačno rođen. Ukoliko je ovaj podatak tačan, dedo se sigurno može kvalifikovati za ginisovu knjigu rekorda kao čovjek sa najdužim životnim vijekom na svijetu. Eto, možda Lozna ima svjetskog rekordera. Kasnije, kada je u Loznoj trebalo izgraditi fabriku obuće, kada su se svi mještani pribojavali da će im biti uzeta zemlja od države za izgradnju fabrike (naravno uz materijalnu nadoknadu) Izijabeg je, kao čovjek širokih vidika, bez oklijevanja ponudio svoju zemlju državi za izgradnju te fabrike, smatrajući da je to potez koji će Loznoj, Ćorovićima i ostalom stanovništvu ne samo Lozne nego i drugih okolnih sela donijeti prosperitet, zapošljenje i napredak. I nije se prevario, nakon izgradnje fabrike obuće „Lenka“, kasnije „Montenegro sport“ Lozna doživljava ekspanziju u svakom pogledu, gradile su se kuće, narod se doseljavao, životni standard je osjetno porastao. Nažalost, ratovi i sankcije devedesetih godina prekidaju trend razvoja Lozne što je rezultiralo propadanjem fabrike i odlivom stanovništva. Te godine su bile zaista teške. Ali, sa druge strane one predstavljaju svojevrsan dokaz dominacije duha nad onim materijalnim. Dok je sve propadalo džamija se gradila. Dok se materijalno uništavalo vjera se razvijala i oslobađala. U izvjesnom smislu islamska etika je doprinijela moralnom očuvanju i zdravom pogedu na svijet ljudi iz ovog kraja u vremenu kada je to najteže bilo očuvati. Džamija u Loznoj je tu igrala važnu ulogu. Ulogu moralnog učitelja i duhovnog zaštitnika. I danas, kada su društvo, a posebno mladi ljudi, izloženi raznim lošim uticajima, iskušenjima i negativnim faktorima, kada se omladina nalazi na raskrsnici između puteva droge, kriminala, nemorala… džamija u Loznoj stoji uspravno, ponosno, kao siguran putokaz u kom pravcu treba ići, kako bi vjernik postao dobar čovjek i uzoran građanin.