Profesor je 11. septembra 2004. upucan na sred ulice kada je krenuo na imanje da obiđe pčelinjak.
Prolazio je ulicom u blizini sjedišta Sandžačke demokratske partije Rasima Ljajića. Ispred su bili aktivisti Liste za Sandžak Sulejmana Ugljanina.
Krenulo je šenlučenje, pucali su i jedni i drugi, istrčali huligani sa motkama, ispričao je Juković u emisiji “Život priča”.
Profesor Ćamil, kao slučajni prolaznik, krenuo je da zaštiti grupu djevojčica koje su pošle da vide šta se dešava i tada ga pogađa metak, pored ključne kosti, koji se spustio niz leđa i zario u kičmu.
“Osjećam krv, a noge ne osjećam. Počeh da dozivam za pomoć, ranjen sam. Neko je čuo i vuknuo: poginu čovjek, poginu čovjek”, priča Ćamil.
U bolnici konstatuju paraplegiju. Profesor je ostao potpuno nepokretan. Već 12 godina je vezan za krevet i za kateter. I dalje se muči sa ranama na leđima od ležanja i sa potpunim invaliditetom, zavistan od tuđe nege i pomoći.
Niko od pristalica obje stranke nije prišao da mu pomogne tog dana.
Dok je ležao u Beogradu, Rasim Ljajić je nekoliko puta došao da mu pomogne, i obećao mu je da će mu obezbijediti doktore, fizioterapeute, apartmane, lijekove, da će profesor ustati na noge. Ali, pošto Ćamil nikada nije upro prstom u nekoga ko bi mogao biti direktni krivac za njegovo ranjavanje, svaka obećana pomoć je izostala.
Opštinsko javno tužilaštvo Novog Pazara je podiglo optužnicu protiv trojice stranačkih aktivista koji su toga dana pucnjavom ugrozili živote ljudi na javnom mjestu. Ali, pošto se taj akt dogodio prilikom, kao je sud definisao, javnih demonstracija i manifestacija, za povrede Ćamila Jukovića odgovara država, čiji su organi, po važećim propisima, bili dužni da spriječe takvu štetu.
Do danas, sud nije utvrdio ko je upucao Ćamila Jukovića. Zrno koje je izvađeno iz kičme Ćamila Jukovića nije se poklapalo ni sa jednim pištoljem ljudi koji su u tom momentu pucali tokom sukoba.
Molio je sve ove godine razne rehabilitacione centre, zdravstvene ustanove da mu pomognu, ali niko se nije zainteresovao. Obraćao se i direktno Ljajiću, Jukovićeva žena mu je i na vrata kucala, ali je Ljajić odbio da mu pomogne.
“Ja vam ga nisam ranio, eto vam suda, pa tužite,” rekao je Ljajić Mersiji Juković.
“Svi su mi savjetovali da bi bilo dobro da se priklonim jednoj od te dvije stranke, jer ću onda dobiti neophodnu pomoć”, navodi on.
Međutim, profesoru to “nije padalo na pamet”.
Ćamil je dugo živio u nadi da će sigurno prohodati, jer je tako rekao i doktor koji ga je operisao, u Beogradu, kao i doktor u Novopazarskoj banji. On je osjećao noge, i danas može da klati noge iz sjedećeg položaja. Ali, kaže, nije smješten u rehabilitacioni centar i nije imao adekvatan tretman, da bi dobio šansu da prohoda.
Ćamilu je u to vrijeme umirao sin, a on je u cijeloj muci izbačen iz banje, jer je istekao tretman koji je dobio od Zavoda za rehabilitaciju. Dalji tretman trebalo je platiti, ali on nije imao odakle. To se nikoga nije ticalo.
Gubitak sina ga je dotukao. Molio je za eutanaziju.
Na petogodišnjicu svog stradanja želio je da izvrši samoubistvo. Isplanirao je da se samozapali, na trgu u Novom Pazaru. Ipak, prijatelji su ga odvratili od toga, ubjeđujući ga da nikoga time neće probuditi, da neće dirnuti savjest političara, jer oni, kako vjeruje, savjesti nemaju.
Četiri godine poslije ranjavanja, profesor Juković je uspio da dobije nadoknadu nematerijalne štete, koju je sud odredio da treba da mu isplati država, odnosno Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Ćamil je državu tužio i za nadoknadu materijalne štete, ali je ta tužba odbijena kao neosnovana. Pod materijalnom štetom, profesor je naveo višegodišnje liječenje u zemlji i inostranstvu, prijevoz, hotele u kojima je boravio dok se liječio, smještaj u bolnici u Njemačkoj i bolnici u Novom Pazaru.
U obrazloženju odluke, državno Javno pravobranilaštvo navodi da troškovi liječenja profesora, van sistema obaveznog zdravstvenog osiguranja u Srbiji, nisu bili nužni, odnosno opravdani, kao i da su njegovi zahtjevi zastarjeli.
Profesor i dan danas živi u Novopazarskoj banji, jer uslova za liječenje nema u kući. Troškove plaća sam.