Sandžački junaci, pod turskim bajrakom, u Kiparskom ratu 1974. godine

Piše: dr. Harun Crnovršanin

Moj prvi susret sa Turskom bio je u ljeto 1974. godine kada sam sa svojim roditeljima, rahmetli ocem Faikom i majkom Muratkom, krenuo da obiđem tetku Altunu, sestru moje majke, koje se do tada nisu vidjele 40 godina. Naime, bilo je to u vrijeme Kraljevine Jugoslavije kada je, nakon smrti bijače (nane) moja majka ostala siroče. Njena starija sestra Altuna je tada sa svojim mužem odselila za Tursku, u grad Kirklareli na granici sa Bugarskom. Tek nakon 40 godina sudbina je htjela da se one prvi put vide. Ovo pričam iz razloga što sam tada, dok smo se vozili autobusom iz Pazara za Istanbul, negdje u blizini Niša, sa radija čuo vijesti da su tog jutra turske vojne snage izvršile desant na ostrvsku državu Republiku Kipar i da se vode žestoke borbe sa grčkim snagama koje su se nalazile na tom ostrvu. Tek, mnogo godina kasnije, dok sam pripremao magistarski rad na Pravnom fakultetu pod nazivom „Turska Republika Sjeverni Kipar“, saznao sam pravu suštinu te turske vojne intervencije na Kipar koja je bila izazvana.

Pokušaću da vam dam kratak presjek „Kiparskog problema“, a nakon toga ćemo govoriti o našim sandžačkim junacima koji su učestvovali u operaciji osvajanja (oslobađanja) sjevernog dijela Kipra 20. jula 1974. godine. Najpoznatiji od njih su šehid i gazija Ćamil (Dacić) Balkan (1947) porijeklom iz Rožaja i gazija Mesud (Rizvanović) Rizvanoglu (1952) iz sela Starčevića kod Ribarića.

SITUACIJA KOJA JE PRETHODILA KIPARSKOM RATU 1974. GODINE

Kipar je u sastavu Turskog carstva bio od 1571. do 1878. godine. Nalazi se na kraju sjeveroistočnog Sredozemlja i predstavlja tačku gdje se susreću tri kontinenta, te na taj način zauzima izuzetno važan strategijski položaj. Udružene zapadne imperijalističke sile su čekale pogodan trenutak da ga preotmu od Turaka i podijele. Engleska je bila posebno zainteresovana. Izbijanjem Rusko-turskog rata 1877-1878., ruske trupe su tako brzo napredovale da su se našle u blizini Istanbula. Britanski premijer Benjamin Dizraeli je u tome video šansu za sebe pa je, samo nekoliko dana prije Berlinskog kongresa, predložio sultanu Abdulhamidu II da sklope sporazum o zajedničkoj odbrani kako bi ga spasio od Rusa. Za uzvrat Dizraeli je tražio ostrvo Kipar. Sultan nije imao izbora i pristao je. Potpisan je tzv. „Ugovor o kiriji“ na osnovu koga je britanska vlada morala da plaća godišnju kiriju za Kipar. Ostrvo je formalno ostalo pod suverenitetom sultana ali je upravu nad njim preuzela Velika Britanija.

Historija ovog ostrva je u posljednjih 100 godina bila veoma turbulentna. Naime, čim je Tursko carstvo ušlo u Prvi svjetski rat na strani Centralnih sila, Velika Britanija je poništila tzv. „Ugovor o kiriji“ koji je 1878. potpisala sa turskim sultanom Abdulhamidom II i u novembru 1914. anektirala Kipar. Tako je Kipar postao engleska imovina. Osmanska imperija je prihvatila svršeni čin a postojeća situacija je ozvaničena 05. novembra 1923. godine na Mirovnoj konferenciji u švajcarskom gradu Lozani. U toku Prvog svjetskog rata ideja o „Enosisu“ (ujedinjenju Kipra sa Grčkom) je veoma ojačala. Najveći zagovornik tzv. Megali idee i Enosisa bio je Elefterios Venizelos. Megali idea ili Velika ideja bio je plan objedinjavanja svih grčkih zemalja sa grčkom maticom u jednu državu koja bi obuhvatala današnju Grčku, evropsku Trakiju, maloazijsku obalu Egejskog i Mramornog mora i Kipar. Megali idea je nastala u 19. vijeku, poslije grčkog rata za nezavisnost, a svoj vrhunac je dobila početkom 20 vijeka, kada je po završetku Prvog svjetskog rata, oko navedenih teritorija izbio grčko-turski rat. Pored početnih uspjeha Grci su na kraju izgubili rat, što je dovelo do velike migracije stanovništva sa obadvije strane. Kraj rata se smatra za kraj „Velike ideje“. Napomenimo da je, kao pandan ovom velikodržavnom projektu u Srbiji, bio velikosrpski program „Načertanije“ koji je 1844. godine napisao tadašnji ministar policije Ilija Garašanin. Od ovog programa srpski nacionalisti se nikada nisu odrekli i pokušali su da ga ponovo realizuju u krvavom „Jugoslovenskom ratu 1991-1995.“

Da skratimo priču, ni Grci nikada nisu odustali od pripajanja KIpra Grčkoj. Nakon završetka Drugog svjetskog rata borbu za ujedinjenje Kipra sa Grčkom predvodi arhiepiskop Makarios III, poglavar pravoslavne crkve na Kipru. Tek nakon rata i početka dekolonizacije svijeta „Enosis“ počinje da dobija veću ulogu. Godine 1950. formira se organizacija EOKA koja sprovodi ovaj pokret, često i uz vrlo radikalne mjere prema kiparskim Turcima. Kiparska pravoslavna crka 15. Januara 1950. Organizuje referendum na kome se 96% kiparskih Grka izjašnjava za pripajanje Kipra Grčkoj.  Zahtjev kiparskih Grka za „Enosisom“ (Ujedinjenje) izazvao je kod kiparskih Turaka zahtjev za podjelom ostrva- „Taksim“. Tajna grčka organizacija EOKA na čelu sa pukovnikom Georgiosom Grivasom povela je 1955. godine oružanu borbu protiv kolonijalne britanske vlasti na ostrvu. Iste godine ova organizacija napada i kiparske Turke koji počinju da se samoorganizuju. Kiparski Turci su reagovali na nasilje EOKA tako što su u novembru 1957. formirali svoju organizaciju pod imenom TMT (Türk Mudafa Teskiler, Turska odbrambena organizacija) čiji vođa postaje advokat Rauf Denktaš.  Pitanje Kipra se internacionalizuje pa se na Konferenciji u Londonu održanoj 16. avgusta 1960. godine potpisuje Dokumenat o nezavisnosti Republike Kipar. Na konferenciji učestvuju i predstavnici kiparskih Grka- Makarios  i kiparskih Turaka- dr. Fazil Kučuk. Za predsjednika Republike Kipar izabran je arhiepiskop Makarios a za potpredsjednika Fazil Kučuk. Britanija je zadržala suverenitet nad dvijema vojne baze (Dekhelia i Akrotiri) koje zauzimaju 2% teritorije ove države. Međutim, krajem 1963. predsjednik Makarios mijenja Ustav u korist kiparskih Grka čime kiparski Turci gube pravo učešća u vladi i ostalim strukturama vlasti koje im je ranijim ugovorima bilo zagarantovano. Uslijedio je talas nekontrolisanog nasilja u kome su 103 turska sela potpuno razorena. Četvrtog marta 1964. Savjet bezbjednosti OUN-a donosi odluku o slanju Mirovnih snaga (UNFICYP) na Kipar. Zadatak ovih snaga je bio da razdvaja zavađene zajednice. Glavni grad Nikozija je podijeljen na južni- grčki i sjeverni- turski dio. Od tada do danas Nikozija (Lefkoša na turskom) je podijeljena Zelenom linijom koja se naziva „Atila linija“. Do sredine 1964. oko 20.000 Turaka napustilo je svoje domove u južnom dijelu i prešlo na sjeverni dio Kipra gdje je bio stacioniran turski kontigent vojske određen prema Ugovoru iz Londona 1959. godine. General Georgios Grivas se 1964. vraća iz Grčke na Kipar i sa sobom dovodi 5.000 dobrovoljaca, kao i 3.000 tona oružja i municije, nakon čega uspostavlja novu „Nacionalnu gardu“ Republike Kipar koja je sada imala oko 45.000 kiparskih Grka i 24.000 Grka dovedenih iz Grčke. Ovoliki broj vojnika bio je protivan i Ustavu i Ugovoru o garancijama potpisanom u Londonu. Grivas je doveo ovoliku vojsku iz Grčke kako bi protjerao tamošnje Turke i Kipar pripojio Grčkoj.

Dva događaja koja su uslijedila izazvala su još veću zategnutost između Grčke i Turske. Prvi događaj se desio 21. aprila 1967., kada je u Atini izvršen državni udar od strane vojne hunte i kada su na čelo došli oficiri sa brigadirom Stilianosom Patakosom. Drugi, i za Kipar važniji događaj, bio je tzv. „Kophinou kriza“ Mjesto Kophinou (Gećitkale na turskom) nalazi se u blizini primorskog grada Larnake. Ono je smješteno na veoma važnoj drumskoj komunikaciji Nikozija-Limasol.  Za kiparsko-grčki režim kontrola ovog sela, koje je bilo naseljeno Turcima, bila je od velikog značaja, zato je donijela odluku da se ono silom stavi pod kontrolu. Jedan od komandira kiparskih Turaka nije dozvolio grčkim policajcima da prođu kroz mjesto Kophinou, nakon čega je uslijedila brutalna akcija grčke policije. Grivas je oko sela rasporedio oko 3.000 pripadnika svoje Nacionalne garde i naredio da se selo granatira. Veliki broj kuća je uništen a poginula su i 24 kiparska Turčina. Istog dana reagovala je i Turska. I Ankara i Atina su sve svoje snage stavile u pripravnost. Dvije susjedne države bile su na ivici rata. Turska je zahtijevala od Grčke da povuče generala Grivasa sa Kipra, da smanji broj gardista na 2.000 koliko je predviđeno Ustavom, da plati obeštećenje za uništene kuće i ubijene Turke. U to vrijeme, uostalom kao i danas, kada su u pitanju muslimani i muslimanske zemlje, uloga U Tanta, tadaünjeg Generalnog sekretara OUN-a, bila je žalosna, jer nije osudio ovaj zločin a pokušaj stvaranja samostalne uprave od strane kiparskih Turaka nazvao je separatističkim. U Tant je izjavio da Makariosovu vladu smatra jedinim legitimnim predstavnikom kiparskog stanovništva, smatrajući samo Grke „Kipranima“. Grčka hunta iz Atine, koja je imala podršku Zapada na čelu sa Amerikom, ponovo šalje Grivasa na Kipar 1971. godine, koji u ilegali stvara EOKU-B u namjeri da obori predsjednika Makariosa  i njegovu  pro-sovjetsku i nesvrstanu politiku. Predsjednik Makarios je shvatio namjere vojne hunte iz Atine pa je  u aprilu 1974. stavio organizaciju EOKA-B van zakona, a u julu od predsjednika grče vlade Phadeona Gizikisa zatražio da povuče sa Kipra 650 grčkih oficira, koji su bili komandni kadar kiparskih oružanih snaga Nacionalne garde a sarađivali su sa Grivasom terorističko organizacijom EOKA-B. Kao odgovor na to uslijedio je državni udar protiv legalne kiparske vlade, ali predsjednik Makarios je uspio da se izvuče u zadnjem trenutku i pobjegne u inostranstvo. Vlast je preuzeo bivši Grivasov oficir i novinar Nikos Sampson, a na ostrvu je započeo progon Makariosovih pristaša i pripadnika turske manjine.

DRŽAVNI UDAR NA KIPRU I INTERVENCIJA TURSKE ARMIJE U LJETO 1974.

Plan obaranja kiparske vlade nosio je naziv „Operacija Afrodita“. Nikos Sampson, vođa EOKA-B, bio je u javnosti poznat po likvidaciji najmanje 20 kiparskih Turaka. Rano ujutro 15. jula 1974. Nikosove jedinice u pratnji jedne kolone od 40 sovjetskih tenkova opkolile su predsjedničku palatu u Nikoziji. Nakon tri sahata borbe legalna kiparska Vlada je oborena a Makarios je, uz pomoć Britanaca, uspio pobjeći u London. Istog jutra u Ministarstvo spoljnih poslova Turske u Ankari, stigao je teleks od turskog ambasadora u Nikoziji u kome stoji da je u 8.30 izjutra izvršen državni udar protiv Makariosa i da se vode borbe oko predsjedničke palate. Nikos Sampson se istoga dana proglasio za predsjednika „Helenističke Republike Kipar“. Njegov cilj je bio da što je moguće prije proglasi priključenje Kipra Grčkoj. Nakon četiri dana svrgnuti predsjednik Makarios se pojavio pred Savjetom bezbjednosti OUN u Njujorku gdje je osudio državni udar kao stranu agresiju. Sedamnaestog jula 1974. godine turski premijer Bulent Edževit je odletio u London na konsultacije sa britanskim premijerom Wilsonom i ministrom diplomatije Callaghanom. Tražio je da britanska i turska strana, na osnovu Ugovora o garancijama, vojnički intervenišu, stim da turske trupe mogu koristiti engleske baze na Kipru u toku vojne operacije. Britanci su odbili njegove prijedloge, pa je Turska ostala kao jedina legitimna zaštitnica koja smije vojnički intervenisati. Edževit se nije dvoumio. „Ujutro 20. jula 1974. godine, u trenutku kada se „predsjednik države“ Nikos Sampson pripremao za radio nastup u kojem je trebao proglasiti „Enosis“ (pripajanje Grčkoj) začuo se zvuk turskih vojnih aviona i brodova za iskrcavanje. Počela je akcija turske intervencije na Kipru. Prvo je pala grčka a potom i kiparska vojna hunta. Turske trupe su oko 5 sati ujutro otpočele operaciju iskrcavanja pod imenom „Attila“. U blizini Nikozije su se spustili padobranci a sa mora turski brodovi su zauzeli lučki grad Kyreniu (Girne na turskom). U pomoć im je priskočilo oko 150 kiparskih Turaka kako bi turskim jedinicama pomogle u snalaženju na tuđem terenu. Glavni zadatak operacije „Attila“ bio je uspostava koridora između turske enklave u Nikoziji (Lefkoši) sa lukom Kyrenijom (Girne) na sjeveru. Turci su zauzeli aerodrom u Nikoziji, jer ga je za snabdijevanje koristila grčka Nacionalna garda. Danas je ovaj aerodrom pod kontrolom UN-ovih plavih šljemova. Prvog dana turska vojska je osvojila dobar komad teritorije a da nije bilo ozbiljnijih sukoba sa Grcima. Međutim, već sutrada, 21. jula 1974. sve je bilo drugačije, jer je u žestokoj borbi poginulo između 1800 i 2.000 ljudi. Kyrenija je osvojena 22. jula. Pripadnici terorističke EOKA-B su često vršili zločine iz osvete. U jednom selu kod Limasola ubili su 150 nevinih turskih civila. Na području grada Larnake Grci su traktorima pregazili 15 turskih civila. Ujedninjene nacije su stupile na scenu 22. jula i zatražile od strana u sukobu uspostavu prekida vatre i primirja. Sutradan 23. jula, uhapšen je Nikos Sampson a na njegovo mjesto dolazi predsjednik kiparskog parlamenta Glafkos Kleridis. I u Atini vojna hunta silazi sa vlasti a iz inostranstva se vraća Konstantin Karamanlis koji formira vladu Grčke. Od 25. jula do 08. avgusta traje Prva runda pregovora između Engleske, Grčke i Turske na kojima se raspravlja o načinu uprave na Kipru. Predstavnik kiparskih Turaka advokat Rauf Denktaš je tražio da se, nakon što su kiparski Grci poništili Ustav iz 1963., Kipar podijeli, stim da kiparskim Turcima pripadne 30% teritorije. Predstavnik kiparskih Grka Glafkos Kleridis odbio je takav prijedlog nakon čega Turska 14. avgusta  započinje novu operaciju pod nazivom „Attila II“ i sa 16. avgustom zauzima područje od 3 355 km  što predstavlja 36,26% ukupne površine Kipra. Sve što se kasnije događalo- bili su bezuspješni pregovori o novom uređenju Kipra. U međuvremenu administracija kiparskih Turaka (stvorena još 1967.) djeluje kao „Autonomna turska administracija“ na području zaposjednutom od turske vojske u sjevernoj trećini Kipra. Počev od 16. avgusta 1974., kada su turske trupe zauzele svjerni dio Kipra, na ovom ostrvu vlada „de facto“ podjela. U novoformiranom parlamentu kiparski Turci su 15. novembra 1983. godine proglasili nezavisnost „Turske Republike Sjeverni Kipar“, koju je priznala samo Republika Turska a Južni dio, koji naseljavaju kiparski Grci, nosi naziv „Republika Kipar“ i priznat je od strane  Ujedinjenih nacija. Ovakvo stanje ostalo je zacementirano do danas. Rat je završen ali je ostrvo podijeljeno. U krvavim nemirima i borbama 1974. poginulo je, na obadvije strane, oko 6.000 osoba.

JUNAŠTVO DVOJICE SANDŽAKLIJA

O KOJEM SE U TURSKOJ SA PONOSOM GOVORI I PIŠE

U svojem magistarskom radu kojeg sam 2011. godine objavio kao knjigu, na strani 67, ukratko sam napomenuo da je u ljeto 1974., u bitkama za Kipar učestvovao jedan broj iseljenih Bošnjaka iz Sandžaka koji su se tada zatekli na odsluženju redovnog vojnog roka u turskoj vojsci. Tada sam znao i u knjizi pomenuo samo Ćamila (Dacića) Balkana (1947) koji je poginuo 22. jula 1974. na planini Bešparmak, nedaleko od luke Girne (Kyrenia), u trenutku kada je postavljao turski bajrak. Pogodio ga je metak grčkog snajperiste. U njegovoj neposrednoj blizini nalazio se drugi Bošnjak iz Sandžaka- Mesud (Rizvanović) Rizvanoglu (1952) koji je ostao živ. Za ovog drugog junaka saznao sam dok sam februara 2018 godine bio u Istanbulu. Obojica su u borbama sa grčkim vojnicima pokazali veliku neustrašivost i junaštvo. Ćamil Balkan je šehidio a Mesud Rizvanović se vratio svojoj kući. Inače familije obojice junaka danas žive u istanbulskoj opštini Bayrampaša. Ćamilov otac Tahir Dacić iz Rožaja je, sa brojnom familijom, u Tursku doselio 1967. godine. Turska vlada je donijela odluku da jedna osnovna škola i ulica u opštini Bayrampaša ponesu ime šehida Ćamila (Dacića) Balkana. Moj domaćin gospodin Refik (Sijarić) Akova me je odveo do ove škole i ispričao da je bio veliki prijatelj sa rahmetli Ćamilom i da su te 1974. godine zajedno učestvovali u vojnoj intervenciji na Kipru. Sudbina je htjela da Ćamil Balkan preseli na Ahiret a Mesud Rizvanović, Refik Akova i nekolicina Sandžaklija su se vratili. Rahmetli Ćamil nije bio oženjen. Imao je 3 brata i 4 sestre. Braća su mu: Braho, Amir i Abaz a sestre: Zada, Raza, Firaseta i Mahija.

Turska vlada je, posebnim ukazom, Mesuda Rizvanoglua proglasila herojem (gazijom). U skladu sa tim Mesud danas uživa sve državne privilegije: gazijsku platu, besplatno liječenje za njega i familiju, besplatnu vožnju i mnoge druge beneficije. Mesudov otac Šefko i majka Fatima su iz sela Starčevića došli u Tursku 26. juna 1969. godine sa sedmoro djece. Mesud ima petoricu braće: Rešida, Nedžiba, Bajazita, Nihada i Ibrahima  i sestru Zinetu koja je udata u Novi Pazar. Svi su dobro situirani i imaju lijep život. Mesud je oženjen sa Refijom Ramović iz Rožaja i sa njom ima dva sina: Džemala i Kemala.

Ovom prilikom ću posebno istaći ime Bajazita (Rizvanovića) (1948), starijeg brata gazije Mesuda Rizvanovića. Ovaj 70-ogodišnjak je odličan poznavalac historije svog kraja i u svom burnom i interesantnom životu prošao je sve zemlje Bliskog istoka i cijelu zapadnu Evropu. Sa njim sam napravio veoma sadržajan intervju u kojem je opisao mnoge događaje i ličnosti iz Ribarićke doline za koje sam i ja prvi put čuo, iako sam se dosta intenzivno bavio historijom ovog kraja dok sam radio na dokumentarnom filmu: „Zločini Koste Pećanca u Sandžaku sa osvrtom na pokolj u Starčeviću 1922. godine“. Na inicijativu gospodina Bajazita obišao sam i historijsku atrakciju grada Istanbula novijeg datuma, a to je muzej zvani „Panorama 1453.“, koji je otvoren prije desetak godina. U ovom muzeju, koji predstavlja svojevrsni vremeplov, se, na veoma upečatljiv način prikazuje osvajanje Carigrada 1453. godine od strane sultana Mehmeda Fatiha, i trebalo bi da ga obiđe svaki naš Bošnjak koga put dovede u ovaj megalopolis, koji se smatra jednim od najljepših gradova na svijetu.