Rašo Ćeman ima 60 godina, živi u Vrbici i gotovo trideset godina pravi stolice, popularne i daleko poznate “ćemanuše”.
“Od 1991. godine, kako sam ostao bez posla u Šumsko, počeo sam da izrađujem stolice, držala za krampove i sjekire…. Ne žalim se, prodaje ide, ali nije to neka cijena. Neke su sedam eura, druge šest, a ove male četiri eura. Radim od osam do deset sati i mjesečno uzmem i do 150 eura”, kaže Rašo.
Kaže da za jednu stolicu treba nekih šest sati rada i da mu je neki mjesečni prosjek oko 25 stolica ili, kako kaže, 300 godišnje.
“Pa ti sad izračunaj koliko to ima od 91. godine na ovamo”, dok rukama dodiruje drvo i polugotove stolice kao da su neke žive stvari.
U maloj drvenoj kolibi pored kuće, u ušuškanom radnon mjestu, Rašo provodi dosta vremena, odvojen od dnevne politike i dokone priče. Opet računa, kao sam za sebe, i kaže da je sve radio sam, bez ičije pomoći.
“Od kubika građe mi bude, pa mislim, dvadeset komada stolica. Od jedne kutije eksera napravim 25. Ma dosta toga treba da bi se jedna stolica ručno napravila“, priča Rašo.
I ne hvali se, samo kaže da sve što vidi napravljeno od drveta može on da sačini.
“Samo mi treba da vidim dvije slike….sprijeda i sa strane, i odmah mogu da radim klupe, stolice i druge proizvode. Po želji, ali mi treba vremena, jer sam radim. Još kad bih imao mašinu za raspiljevanje, to bi bilo nešto”, završava Rašo svoju besjedu, jer se, reče kratko, stolica neće sama napraviti.
ENKO KORAĆ
