Ruždija OSMANOVIĆ, autor romana “FERMAN”
ZA INSPIRACIJU SE OKREĆEM SANDŽAKU I BOSNI
Autor: Mr. Muhamed Ćeman
 |
Bošnjaci.Net: Gospodine Osmanoviću, na samom početku bih želio da Vam izrazim poštovanje i uputim čestitke povodom izlaska iz štampe Vašeg prvog romana, a ujedno koristim priliku da upitam sljedeće. – Poznato je da se ljudi teže odlučuju pročitati knjigu nepoznatog autora tek izišle iz štampe, pa još uz to i prvenac – što je upravo Vaš slučaj. Shodno tome, zamolio bih Vas da ovom prilikom, u što kraćim crtama predstavite Vaš roman „Ferman“, što će zasigurno podstaći naše čitatelje da se upuste u čitanje istog?
OSMANOVIĆ: Prije svega zahvaljujem na izrazima poštovanja, čestitkama i uloženom trudu za realizaciju ovog intervjua.
Kada uopćeno razmislim o ljudima, njihovoj prosvećenosti, starosnoj dobi i sredini u kojoj žive, usudio bih se reći da ima onih koji nikako ne čitaju, kad-kad nešto pročitaju, i koji u glavnom svoje slobodno vrijeme upotpunjuju čitanjem. Sad i kod ovih zadnjih ima onih koji čitaju knjige, internet stranice, novine itd, itd. Zatim se oni koji uglavnom čitaju knjige mogu svrstati u dvije skupine, one izbirljivije što će uzeti da pročitaju knjigu samo ako su čuli ili pročitali da se radi o dobroj knjizi poznatog pisca i bogami poslije svih odvajanja preostaje nam sasvim mali, zanemarljiv broj onih koji će se, eto odlučiti za prvjenac nepoznatog autora.
“Radnja romana odvija se u dubljoj prošlosti, a na jednom surovom podneblju gdje se izgovorena riječ, čak i kada je na mjestu, znade glavom platiti, i gdje, uz to, vlada nepisani ali jako obavezujući zakon krvne osvete, zla koje je u Sandžaku i Crnoj Gori znalo kuće isprazniti, porodice utrijeti. Takvo zlo se u romanu svali na premlada pleća tek stasalog Suka Komarice, čiji je život do tog časa tek igra i šala, razonoda. Samo zato što se ne mogne suzdržati da ne izgovori jednu koja će povrijediti sujetu dvojice oholih Malisoraca na Pešteru, stariji mu brat Ismail bude mučki ubijen, a kako starom ocu Abdulahu onemoćalo srce popusti pred teškom nesrećom i prepukne od žalosti, obaveza krvne osvete spadne na samoga mladića, od kog i rođena majka Umihana, pored sveg straha za život jednog preostalog djeteta, očekuje njeno izvršenje.
Iako mlad i neiskusan, pa još i sam, inokosan, kao vrstan strijelac on za ubice njegovog brata prestavlja istinsku opasnost i ovi će odlučiti da i njega – što prije to bolje- likvidiraju. Međutim ova zverka od mladića se neće tek tako lako dati. A kako se radi o velikom pravedniku, za njega će se zauzeti i čuveni bihorski moćnik Emrulah-beg Cikotić. No ispostaviće se da baš usljed toga prijeti međusobni sukob širih razmjera, čak i bratoubilački rat u koji bi bilo uvučeno stanovništvo Bihora s jedne stran i Pešteri sa druge…
Srećom, na scenu će u ovom slučaju stupiti ljudi kojima bi na mudrosti mogli pozavidjeti sami državnici. I slučaj će, zahvaljujući njima, doći do samoga sultana, tako da ovaj “Gordijev čvor“ bude razmršen bez krvi”. (Iz Recenzije Safeta Sijarića)
Bošnjaci.Net: Kada ste se odlučili napisati „Ferman“, i koliko vremena je proteklo od trenutka kada ste na papir stavili prvo slovo, pa do danas, kada je Vaš roman već u rukama čitatelja ?
OSMANOVIĆ: Ideja kao posljedica nostalgije za rodnom grudom, koja je ubrzo prerasla u odluku, rodila se prije jednog desetljeća. Prve riječi ispisivanja teksta izlile su se iz pera a na papiru prije nekih sedam ili osam godina. Sa kraćim prekidima pisanje je trajalo nešto malo više od dvije godine. Na nagovor prijatelja, četiri godine po ispisivanju zadnjih redaka romana dajem tekst na lektorisanje, da bi konačno u julu prošle 2012 godine “FERMAN” kakvog ga sada u rukama imamo čitaocima pokazao svoje lice.
Bošnjaci.Net: U kojoj mjeri je radnja romana isprepletena istinitim događajima iz povijesti kraja u kojoj se ista odvija, te koliko su likovi Vašeg romana stvarni?
OSMANOVIĆ: Najveći bihorski i sandžački pisac Ćamil Sijarić na ovakva ili slična pitanja, umjesto odgovora znao je reći: “Pod svaki sandžački kamen ima po jedna istinita priča”, a ja bih, jer on to u ono vrijeme nije smio ili nije htio reći, svejedno još dodao: Ima makar po jedna, nažalost u većini slučajeva od biča i kame pro-nacističkih srpskih i crnogorskih vlasti država u kojima smo egzistirali i egzistiramo ispripovjedana ali ne i napisana bošnjačka sudbina. Da ne spominjem zastrašivanja, ugnjetavanja, razne torture već samo jedanajest genocida ili pokušaja da nas izbrišu sa lica zemlje, je sa jedne strane za opstanak i održanje bošnjačkog bića na prostorima Sandžaka, Bosne i uopšte Balkana nesreća i ko pameti ima poruka da se, ako hoćemo da opstanemo moramo usredsrediti i čvršće zbiti u redove, dok sa druge strane je pjesničko izobilje, blagodat, njiva u koju ne trebaš kopat i sijat a u svako doba od godine, vijeka, ere, imaš da, šta ti duša poželi ubereš ili požanješ. Da je to tako, istine radi pozvao bih u pomoć sve sandžačke gradove i sela i u njima običaje: svadbe, vašare, sijela, u ljubavi i ispoljavanju iste zdrave sandžačke bećare, čedne djevojke, njihove brižljive roditelje, sazlije, pjevače, guslare, pisce sa svim svojim romanima, pripovjetkama, pričama i zamolio ih da učine, svako na svoj način, svako prema svom umjeću i moći da ispod tog našeg sandžačkog kamena ne ostane ništa sakriveno, posebno istina i da iz tog i takvog bošnjačkog svijeta vječne patnje i stradanja odnjeguju ponajprije bošnjaku primjerene vrijednosti koje će biti mehlem za nas i nama u okruženju dobronamjerne ljude a bodlja za naše vječite neprijatelje. Ovo je moj doprinos tom važnom i neodgodivom poslu, ovo ja darujem mojem Bihoru i Sandžaku. Jer, tko o Sandžaku zna srcem da pjeva, priča i piše …tko bolje izvornije od Sandžaklije. Čuo sam dosta lijepih komentara na moj roman, moj jedini komentar je da je moj roman satkan od istinskog, arhetipski u moje biće utkanog vlakna. Otuda je glavni junak mojeg romana Suko Komarica, moj direktni predak, u što se u mojoj Kalici možete lahko uvjeriti.
Bošnjaci.Net: Recite mi molim Vas, kakve su prve reakcije na Vašu knjigu ? Da li ste već dobili povratnu informaciju, tj. kritike od ljudi koji se također bave pisanjem, te kakve su reakcije običnih (uslovno rečeno) čitatelja?
OSMANOVIĆ: Počev od običnih čitalaca koje je osvojila tema romana, likovi i epska priča koja je, koliko specifična toliko i univerzalna u svojoj tragičnosti i ljudskosti, pa do onih koji se bave pisanjem i posebno onih kojima je isčitavanje štiva profesija i koji posjeduju znanja i vještine da donose sudove o najrazličitijim aspektima literature, usuđujem se reći da razumijem da svi na svoj način o romanu sude kao o dobrom pripovjedačkom štivu sa posebnim naglaskom na izuzetnu lingvističku osebujnost romana. Držim do svih tipova čitatelja i njihov sud mi je važan, raduje me posebno, s obzirom da je ovo moj prvi roman sa zavičajnom temom, što ima sasvim dovoljno onih čitatelja što ga čitaju zbog priče koju priča, što ga čitaju zbog jezika kojim je napisan i što se negdje u svom biću identifikuju sa miljeom romana. Svakako, pošto osjećam da bih mogao da svojim perom ispišem i od zaborava otrgnem još neke događaje i ljude, a pisanje je strast i umjeće, važno mi je i mišljenje stručnjaka za literaturu. Roman “Ferman“ se čita, kažu mi, i to me raduje.
Bošnjaci.Net: Za recezente romana ste odabrali Safeta Sijarića i Radomana Čečovića?
OSMANOVIĆ: Da tačno je. Uvaženi gospodin Safet Sijarić je, ako ste primjetili još i lektor romana i prirodno je da poslije toliko isčitavanja, bolje rečeno pronicanja u dušu romana, još kada se radi o najboljem živom sandžačkom književniku, diplomiranom bibliotekaru i književno educiranom kritičaru baš on bude recezent.
Dok mladi profesor i poznavalac književnosti, a i bez pretjerivanja vrsni kritičar Radoman Čečović, o kome mi je u Sarajevu neposredno pred štampanje romana sa uvažavanjem govorio Safet Sijarić došao je, moglo bi se reći sasvim slučajno, neočekivano. Naime kada je sa lekturom, Safetovom recenzijom i odabirom štamparske kuće bilo gotovo, na scenu su stupili dogovoreni izdavači “Bosnaci net” iz Amerike. Odmah su se prihvatili posla, ali kad se hoće u Bosni je stupio na snagu novi zakon po kojem izdavači kojima nije mjesto boravka u Bosni nemaju pravo na registraciju knjiga u Narodnoj biblioteci u Sarajevu. Znači treba tražiti drugog. Tako je moj odabir pao na K-klub, inače šarmantne a nadasve pametne momke i djevojke iz Bijelog polja. Radoman Čečović je član ovog kluba.
Bošnjaci.Net: Iz dana u dan, unutar bošnjačke zajednice u Luksemburgu, sve je više 
onih koji se odvaže pisati, kako poeziju, tako i prozu, ali i naučno-istraživačke radove. Naravno, tu prvenstveno mislim na Faiza Softića, Sulejmana Aličkovića, Seada Ramdedovića, Selvu Šabotić Ramčilović, Edita Agovića, Safeta Ćemana, Remziju Hajdarpašića, te mnogi drugi do sada neafirmisani autori. Svi pomenuti također poput Vas žive i rade u Luksemburgu. Shodno tome, stiče se dojam da ta zemlja djeluje inspirativno na potencijalne pisce. Kakva su Vaša zapažanja u tom kontekstu, te odakle uopćeno crpite inspiraciju?Bošnjaci.Net: Specifičnost knjige „Ferman“ je i ta što je na njenom kraju, po svršetku radnje romana uvršten i pozamašan rječnik. O kakvom rječniku je zapravo riječ?
OSMANOVIĆ: “Ferman” je roman koji opisuje prije dva vjeka minulo vrijeme. U to, pa i novije vrjeme, preciznije do prije samo nekih pedesetak godina vokabuler sandžačkih građana je bio krcat staroturskim riječima, arhaizmima i lokalitetima. Lingvistika poznaje bihorski govor kao specifikum. Tako je rječnik turcizama i arhaizama ustvari proizvod nastao iz nužde da se na što dosljedniji način pojasne te i takve riječi. On je, po mom ličnom ubjeđenju za jedan roman pozamašan, ali za “Ferman”i nedovoljan. Dobro-došla bi još koja riječ, kako bi čitatelj koji ne poznaje dovoljno jezik mojih junaka bolje razumijo priču. Nekih petsto i četrdeset riječi smješteno je na dvadeset i jednoj stranici neposredno poslije teksta i recenzije romana.
OSMANOVIĆ: Da, to su aktuelna, zvučna i manje zvučna imena uvaženih ličnosti za koje u Luksemburgu kažu – bave se pisanjem. Eh sada, koliko su zvučna ili izvikana, samo-izvikana, koliko se u želji da budu zvučna svim silama, sa osjetnim manjkom kritičke edukacije u književnosti, opravdano ili neopravdano iz ljubavi prema ovoj vrsti umjetnosti, u što poznajući ih iskreno sumnjam ili želji za publikacijom svoga imena, javno na neprimjeran način omalovažavajući sve koji se ne kunu u njih, isturaju naprjed, guraju i tjeraju druge da ih guraju, to je nešto sasvim drugo i ja se ne osjećam hrabrim, jer ne posjedujem odgovarajuću diplomu i dozvolu, samim time i stručno znanje da o tome sudim. Na Vaše riječi da postoje još mnogi drugi do sada neafirmisani autori, rekao bih, ne niču baš kao pečurke poslije kiše, a bojim se da bar oni napredni nisu i neće nikada tako nicati. Na sticanje dojma da Luksemburg djeluje inspirativno na potencijalne pisce, odgovorio bih: Luksemburg je prilično bogat i bar po nekim elementarnim pravima ljudi, država po mjeri koliko-toliko svih njenih građana, stranaca ili luksemburaca, koji hoće ili zbog ovog ili onog ne mogu ili neće da rade, što je dobar mamac za priliv stranaca u njoj. Njegovo bogatstvo, organizovanost a što je evidentno i skroman prostor na kome živi preko pedeset procjenata stranaca, može biti dobro more i plaža za opuštanje mozgova bošnjaka i njegovih pisaca, ne i inspiracija.
I da Vam kažem odakle crpim inspiraciju? Sve što sam, da iole vrijedi, imao i imam u životu, stekao sam u Sandžaku i Bosni, u Luksemburgu sam, nažalost, i ako ga sa razlogom hvalih, mnogo toga izgubio. Osim pri padanju Allahu na sedždu za sve drugo, pa i inspiraciju okrećem se njima.
Bošnjaci.Net: Na kraju ovog našeg razgovora, želio bih upitati, možemo li očekivati da se u dogledno vrijeme, u našim rukama nađe već neki Vaš novi roman?
OSMANOVIĆ: Ako ustvrdite da će Gospodar svjetova dati da poživim makar koju godinu, uz to mi još sačuva razum i zdravlje, za uzvrat obećaću Vam tako nešto.