Ni vrijeme nije kao što je bilo. Sa krša, iznad Radmačice, tmurni se oblaci utrkuju koji će prije da dođe do doline, do Lećevišta.
I zna se, kada je tako, pada će kiša iako joj vrijeme nije.
“Progrijalo je, bogami će opet biti kiše. Da svolovamo ove otkose i da zdenemo, nema nam druge”, kaže Fatima. Prigrabi grabulje i blago naredi – Uzmi, lale, ti one koje imaju sve zubce. Lakše će ti biti.
Ipak sam uzeo vile, one su za muškarce. Stavio sam ih na rame, a grabulje sam vukao za sobom sa zubcima okrenitim na gore. Da poslušam biku, ali i da ostanem dosljedan muškarcima, iako ni čestitu dlaku ispod nosa nijesam imao.
Svak na svoju stranu, na livadi, koju je dan prije dedo pokosio, prebacivali smo sijeno sa jedne na drugu gomilu.
Veliki krugovi suve trave brzo su od Stajišta napravili smjerni uredni poligon geometrijskih figura. Tek što smo sjeli u hlad ispod lijeske na kraju livade, začu se glas sa česme ispod puta.
“Ooooo Sadrija, poručio Selmo, da mu spremiš ove tvoje, sjutra kosi onu livadu pored Popče. Trava velika, teška, ne može sam, pa da ovi tvoji pomognu”, vičući reče čovjek sa izbljedelom francuzicom na glavi.
Sagnu se, odloži nekakvo drvo što mu je služilo kao štap i otpi sa česme. Skoro je upao u korito ispred, dok je pokušavao da namjesti list od lijeske koji je usmjeravao vodu sa drvene česme.
“Ko bješe ovo”, pitah.
“Hajriz iz Ličina, on je brat od tetke Selmovoj ženi. Znaš onu što je pobjegla, pa nijesu htjeli dugo da se pomire. E ta…”, rekoše mi.
Ja klimnuh glavom, kao da sve shvatam, a krajem oka gledam deda koji treba da odredi ko će sjutra u Lagatore, na megdan velikoj travi i u pomoć Selmu.
“E bogami sjutra nema lopte po Ledinama. Mora se to Selmu pomoć. On je uvijek bio tu kad je nama trebalo. Naklepaću vam kose, i uzmete ona dva nova brusa. Onom jednom je drvena brušnjača, a onaj brus, što sam kupio u Peć, stavite u onu brušnjaču od crijeva što sam napravio. Od onog crnog za vodu, što smo postavljali u Hendek”, reče dedo, i poče da dene naviljak u sred prve volovine.
Obradovah se, kao da mi je rekao da sam ja kozbaša, i kao da ću sjutra, u cik zore na more. Ma kakvo more, kao da je rekao da će nam sjutra kupiti polufudbal kod Šemsa u prodavnici, da skače od Ledina do ispod trešnje u njivu.
Čini mi se da sam, nakon te vijesti, zdenuo tri naviljka sam.
“Ne hovrljaj, dobro mi te našlo”, reče dedo, a učinje mi se da je sve shvatio, jer sam vidio taj poluosmjeh oivičen borama oko njegovih usana.
Bi me malo stidi, ali i lakše pri pomisli da ću sjutra, sa drvenom brušnjačom i kosom za odrasle ljude na ramenu, ponosno otići put Lagatora i pomoći Selmu da obali travu, koja u pas udara.
Zdenusmo, a ne pade.
Prođe oblak iza Hatinog brda. Tamo đe su najbolje lile bile, I đe su, meni uvijek nepoznati ljudi, uoči 13. jula, s vatrom pravili čuda.
Pokupismo alat, i u smiraj dana, nogu pred nogu, zadovoljno krenusmo kući.
Zaspao sam kao klada, na sićije, dok je sa televizora nešto brundalo.
“Ajde, lale, idi gore u sobu. Naspavaj se. Trebaće ti snage”, doziva me Bika, dok me drži za nogu, blago, da blaže ne može biti.
Oteturah se nekako. Skidoh staru, adidas trenerku i moj žuti dres, odjeću koju nijesam sa sebe micao od juna do septembra. I zaspah.
Jutranja izmaglica iznad Lećevišta i vijugave Radmančice spustila je rosu na travu. Svjetlost je pokušavala da prodre, a sunce se još krilo iza Hatinog brda.
U nozdrve ulazi poznati miris trave, pomiješan sa kravljom balegom. Iako rezak, za nekog i neprijatan, odiše na sigurnost, na toplinu…
Kose uredno zakačene na debelu pazarku pored kuće, da nijesu na dohvat djeci, čekale su spremno. Dedo ih je naredio dok je još bio mrak.
Spakovasmo sve, brušnjača za pas, kosa na rame i siva, vojna, platnena torbica na drugo rame. Bika ubacila zeljanik umotan u krpu, u plastične boce usula malo surutke i dvije metalne čaše koje je neko donio odnekud iz studentskog ili đačkog doma.
Put do Lagatora nije bio dug. Taman da se protegnu noge. Preko drvenog mosta na Radmančici, uz jažu, pa sve do Kršića. Pored Raifove pordavnice pa putem do Selma.
Konačno se iza oblaka na nebu pojavilo sunce. Promjenljivo vrijeme, koje je trajalo do prije neki dan, nije dalo previše prostora da se radi, iako je trava već pristigla za košenje.
Jutarnje sunce zlati lagatorsku dolinu, a negdje tamo sa strane, jednolični udarci metala o metal: cing-cang, cing cang…
Neko naređuje kosu ili kako to kažu – klepa. Zvuk koji se rijetko čuje u posljednje vrijeme.
Ovaj zvuk za prave kosce je što i za meraklije kad čuju harmoniku.
Na livadi, na svom imanju Selmo, lagano i bez žurbe, onako kako jedino i može, otkiva svoju staru kosu. Priprema se da “obali” travu pored rijeke, koja je stasala, skoro do pasa.
Ubrzo će se meki otkosi kao sindžiri opružiti Selmovom livadom.
Šezdesetosedmogodišnjak iz Lagatora, bez mnogo pokreta, samo rukom iz zgloba, zamahuje čekićem i zuri u sječivo kose na nakovnju, pazeći da je ne “nazubi”.
Ne priznaje Selmo mašine, niti novo vrijeme…
“Kolajđere kosaču”, čuje se povremeno sa puta iznad njega.
“Alahraziola”, odogavara Selmo, ne dižući glavu i nastavlja svoj posao ,a ko zna đe je u mislima.
Najzad ustaje, veže brušnjaču oko pojasa, umoči brus, zatim obrisa travom kosu i opreznim ali sigurnim potezima poče da oštri sječivo.
“Valja je dva puta oštrit poslije klepanja”, kaže on. Spušta kosu i zamahuje. Iz posjekotina travki curi mlijeko, rodilo ove godine, trava je sočnija nego ikada….
Čuju se samo fijuci, a potom precizni udarci brusa niz kosu.
I ništa više, osim Popče i ptica.
“Jesi li se umorio, Selmo”, pozdravismo ga spuštajući kose na travu.
“Ne vala, sad sam počeo. A vi došli, a? Poslao vas Sadrija”, u dahu Selmo postavi pitanje, odgovori i zaključi. I sve stade u tih desetak riječi. I dobrodošlica i zahvalnost.
“Počnite odakle vi volja. Samo da je obalimo. Rodilo mašala. Samo da ve zamolim, polagajno i ne preko stomaka, da se ne oderete i da ne budem sebet. Oštrite češće, da se odmorite. Stij ćemo”, kratko nas uputi Selmo i nastavi započeti otkos.
Kosili smo cijeli dan. Stajali smo samo kad bi nas Selmo prekorno pogledao i upozorio da ne žurimo.
“E suphanala, dohakasmo joj vala. Eto tako. Sad neka se suši, pa ćemo je sjutra prevrtat i volovat. Dako ovo sunce ugrije i ne bude kiše”, sa neskrivenim zadovoljstvom konstatovao je Selmo, nakon što je livada pored Popče legla u otkose.
Iako su mi pomalo klecala koljena, a stomačni mišići na pokret žigali, bio sam lak kao ptica. Uz Lagatore, preko Latske barice lako smo došli do livada koje pripadaju Lećevištima.
A na prevoju, odakle se vidi naša dolina, sjedosmo da dovršimo zeljanik.
Ni slađeg jela, ni ljepšeg umora, a ni boljeg pogleda.
Spokojstvo.
SAMIR RASTODER