Šerbo Rastoder rođen je 13. augusta 1956. godine u Radmancima, općina Petnjica. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Baru. Diplomirao, magistrirao i doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu – Odsjek za istoriju. Mentor diplomskog, magistarskog rada i doktorske disertacije Šerbe Rastodera bio je dr. Branko Petranović, profesor na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Dobitnik je najviše državne nagrade za naučni rad, više drugih priznanja, gostujući profesor i mentor na više stranih univerziteta. Redovni je profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Šef je i osnivač studijskog programa za historiju na Univerzitetu Crne Gore. Redovni član i osnivač DANU, BANU i vanredni član CANU. Urednik je Almanaha i član više redakcija časopisa u zemlji i inostranstvu. Autor je 25 posebnih izdanja, koautor pet i autor više od 400 naučnih rasprava i priloga. Razgovor za Stav jeste u povodu njegove nove knjige Komunisti i muhadžiri (1958–1971), Slučaj opštine Rožaje, koja je nedavno izašla u Podgorici.
Vaša nova knjiga, kao najnovije historiografsko svjedočanstvo o tome kako su neki svoju lagodnu egzistenciju zasnivali na muci i nesreći drugih, pogotovo u periodu od 1958. do 1971. godine u okvirima Titove Jugoslavije, raskriva kauzalitet muhadžirskog stradanja i komunističko-udbaškog progona muslimansko-bošnjačke populacije. Šta Vas je pokrenulo i održalo u namjeri da se uhvatite u koštac s ovom problematikom?
– Motiv je primarno naučni. Dugo vremena sam se bavio historijskom demografijom, posebno pitanjem muhadžira “prvog” i “drugog” talasa. Uvijek sam pri tome postavljao pitanje kako i zašto je došlo do “trećeg” talasa iseljavanja u bitno drugačijim uvjetima i zašto je to iseljavanje dugo bilo “nevidljivo”. Pri tome sam imao na umu da je period Titove Jugoslavije u kolektivnoj memoriji ovdašnjih muslimana najčešće označavan kao period sreće i blagostanja.
Prema bošnjačkoj populaciji, ne samo u sandžačkim općinama već i šire, bila su prisutna razna podmetanja, izmišljotine, zabrana vršenja vjerskih obreda, kako prema narodnim prvacima i uglednim ljudima, tako i prema cijelom etnosu kojem je perfidno podmetnuto i nametnuto ime Musliman, a na koje se, ustvari, gledalo kao na Turke. To nas vodi do ustanovljenja metodologije iseljavanja, koja u periodu komunizma evoluira sklapanjem tzv. “Džentlmenskog sporazuma” 1953. godine između Tita i ministra inostranih poslova Turske Fuada Keprilije. U čemu se ogledaju u tom vremenu interesi Turske, a u čemu interesi FNRJ vezano za iseljavanje u Tursku?
– Radi se prvo o dogovoru dviju država, koji to nije. Radi se o sporazumu kojeg formalno nije bilo, iako hiljade ljudi biva zahvaćeno procesom očigledno iniciranim iz državnih vrhova. Zato se to i naziva “Džentlemenski sporazum”, koji niti je ratifikovan, niti je ikada objavljen, niti ga je iko vidio. Dakle, na osnovu “usmenog” dogovora, hiljade porodica promijenilo je stanište. Interes Turske bio je da s Balkana sakupi ostatke svojih “sunarodnjaka” koji su objektivno bili izloženi diskriminaciji, a Jugoslavije da se “oslobodi” dijela “sumnjivih” i manje lojalnih. Pri tome su Albanci glavna meta, a Bošnjaci u tom kontekstu kolateralna šteta. Radi se o tzv. procesu “deosmanizacije”, koji je trajao više od 150 godina, zbog kojeg je bila nametnuta “istorijska krivica” Bošnjacima i Albancima koje nije bilo, a koje se oni i nisu htjeli odreći. Zato je detektiranje uzroka iseljavanja kompleksno i zahtjevno jer se ne mogu isključiti ni politički, ni vjerski, ni socijalno-ekonomski razlozi. Ali se također mora imati na umu da je svaka porodica, prognana ili iseljena u jednom vremenu, pontonski most za iseljavanje drugih u drugom vremenu. Bojim se da je “kultura seljenja” postala dio mentalne arheologije u jednom narodu koji u biti i ne prepoznaje posljedice ove pojave.
Metaforički kazano, knjiga nam otkriva da “ Tita nije bilo poslije Tita”, a da je “poslije Rankovića bilo podosta Rankovića” koji su se vodili ne samo socijalno-ekonomskim već i etničko-psihološkim sadržajima motiva da sprovedu svoje zamisli. Da li je ovakav odnos, gotovo cijelih struktura upravljačkog kadra, težio ka tome da se ispraćaju “Turci” za Tursku?
– Knjiga otkriva da je opći izgovor za seljenje bio: “Dok je Tito živ, nama može biti sigurno, a čim njega ne bude, ponovit će nam se sudbina iz Drugog svjetskog rata.” Takvo duboko ukorijenjeno shvatanje bilo je posljedica potisnute traume i objektivnog straha da ona može postati realna čim je postalo otvoreno pitanje Titovog nasljedstva. Ono se podsvjesno otvara smjenom Rankovića 1966. Ovdje bitno ukazati na dvije ključne greške, posebno zapadnih istraživača ove problematike. Prva je da pad Rankovića istovremeno znači demontažu svemoćne UDBA-e, samim tim i zaustavljanje procesa iseljavanja. Rezultati istraživanja pokazuju, pak, da je upravo nakon pada Rankovića 1966. (1967, 1968, 1969) iseljavanje povećano i da je prestalo tek početkom 70-tih godina, te da je “duh UDBA-e” nadživio njenog prvog čovjeka. Inače, kada bismo vršili komparaciju, uočili bismo da je obrazac isti i da su se samo mijenjali akteri. Dva su ključna modela diskreditacije bila u opticaju. Prvi: “šta si radio u prošlom ratu”, na osnovu kojeg bi “svjedoci, doušnici i saradnici” diskreditirali svakoga ko je bio meta. Drugi je “daj oružje”. Naime, često provođene akcije “razoružavanja” bile su toliko brutalne da bi se obavezno u njima pojavljivao “spasilac” koji bi “nudio” oružje na prodaju onome ko je htio da izbjegne daljnja malteriranja. Pri tome je malo ko znao da su onaj koji “traži” i onaj koji “prodajom oružja” navodno “spašava” žrtvu u suštini lica iste službe. U tom smislu, nije bilo velike razlike između monarhističkog, komunističkog, pa, ako hoćete, i modernog “čuvara poretka”.
Po čemu izdvajate, čak i u naslovu knjige, slučaj općine Rožaje?
– Prostor općine Rožaje je izdvojen zato što je na tom području ovaj proces bio dramatičan po obimu, paradigmatičan po uzrocima i specifičan unutar mnogo šireg konteksta.
Iz zvaničnih dokumenata prikazanih u Vašoj knjizi može se vidjeti da je rožajska politička čaršija u tom periodu funkcionirala i na principima podmetanja, podvala, opanjkavanja, interesnog udruživanja, kriminogenog ponašanja u kojem lokalna vlast traži “zaštitu” onih, kako rekoste u knjizi, iznad; tu je i slučaj Rahmana Hadrovića, kad su rukovodeći kadrovi uglavnom regrutirani među bivšim revolucionarima, a mnogi optuživani da nisu revolucionarno djelovali. Šta nam to kazuje o sistemu rukovođenja i samoj vlasti?
– Naveden je primjer u kojem unutar totalitarne vlasti najviše lokalno rukovodstvo traži zaštitu od najvišeg državnog rukovodstva, od marginalaca iz političke čaršije. Zašto bi to uopće bilo važno? Pa upravo zbog toga što je “strah od denunciranja” bio toliko raširen da je objektivnom upotrebom te činjenice svako mogao postati meta. S druge strane, politička čaršija bila je sredstvo zloupotrebe policijskog aparata korišteno protiv “nepodobnih ili nepoželjnih”. Zanimljivo je ovu pojavu sagledavati na konkretnim i dokumentiranim primjerima i shvatiti njihov smisao u općem kontekstu.
Pošto su tada, silom na sramotu, zaživjela četiri načina da se postane Turčinom, po svojoj izopačenosti najfascinantniji je četvrti – slučaj Pere Mastilovića, koji je izdavao (prodavao) papire-vasike za iseljavanje. Šta mislite, da li bi se mogla snimiti jedna dramatično-sarkastična historijska tragikomedija na ovu tematiku?
– Radi se o dominaciji stereotipa “Turčin”, zbog kojeg je jedan dio stanovništva bio osuđen da ispašta “krivicu” koja ne postoji zbog nekog navodnog “istorijskog greha”. Dugo su muslimani ovih prostora pristajali na ulogu “grešnika”. Prvo što su morali da urade jeste da dokažu da su to što jesu, a ne ono što drugi misle da su. Dakle, u Tursku su se zvanično selili “pripadnici turske nacionalne manjine”, a oni su uglavnom živjeli na području Kosova i Makedonije. Otud su muslimani iz Sandžaka počeli odlaziti tamo jer su tako lakše dobijali “vasikeǀ (vize za iseljavanje), uz zvaničnu potvrdu da su “Turci”. Drugi je način da vam potvrdu o “turskom porijeklu” izda mjesni matični ured, i on je to masovno radio. Treći način bio je da vam takvu “potvrdu” izda turska ambasada. Uvjet je bio da nekom činovniku na šalteru izdeklamirate desetak riječi na turskom. Četvrti način je bio da prodate kravu ili dvije i za taj novac od švercera koji su razgranali svoje “kancelarije” kupite potvrdu da ste Turčin, odnosno “vasiku”. I šta je ovdje bitno zapaziti? Formalno, u Tursku se iseljavaju “Turci”, a stvarno Albanci i Bošnjaci. Suštinski, Turska se nije mogla optužiti za “asimilaciju” jer dolaze “Turci”, a Jugoslavija za “deportaciju” jer odlaze državljani druge države u svoju maticu. Naravno da čitava priča po svojoj tragičnosti i dramatici ima bezbroj naličja i sudbina svake porodice bi se mogla dramatizirati, a kamoli sudbina jednog naroda.
Često se u dnevnopolitičke svrhe Tursku napada da je nekoga asimilirala. Jesu li postojale takve tendencije?
– Mnogo je onih koji su stekli ekonomski i javni status iznad prosjeka u tadašnjoj, pa i sadašnjoj Turskoj. Opće je mišljenje muhadžira trećeg talasa da nisu pogriješili što su otišli, da su uglavnom zadovoljni onim što su dobili i postigli. Oni posjeduju dva naizgled proturječna osjećaja: veliku nostalgiju prema zavičaju iz kojeg su otišli i dokazan patriotizam prema zemlji u koju su došli.
Među skoro 50 dokumenata koje izvorno objavljujete u Informaciji Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove iz juna 1970. o iseljavanju jugoslovenskih državljana, u kojoj se navode pojedinačni podaci o iseljenim iz svih jugoslavenskih republika od 1964. pa dalje, nema nikakvih podataka o iseljenim u Tursku, iako je bar po podacima koje objavljujete njihov broj nadmašivao sve ostale zajedno. Kako to objašnjavate? Da li je moguće da Savezni SUP nije raspolagao takvim podacima ili je nešto drugo u pitanju?
– To ste izvanredno uočili. Mislim da sam i u knjizi napisao i dokumentima pokazao da nema govora o tome da se nije znalo za pojavu masovnog iseljavanja prema Turskoj. Dakle, očigledno su se ovi podaci “skrivali”. Postavlja se pitanje: Zašto? Odgovor je moguće tražiti u sljedećem: objavljivanje ovih podataka moglo bi da kompromituje jugoslavensku državu u očima međunarodne javnosti, posebno kod nesvrstanih zemalja. Potom bi objavljivanje ovih podataka pokazalo da je obim ovih iseljavanja daleko nadmašivao broj onih koji su se selili u prekomorske ili zemlje Zapada. I na kraju, iseljavanje je bilo stvar “usmenog dogovora”, a ne međudržavno verificiranog sporazuma, što bi u međunarodnim odnosima moglo da izazove određene komplikacije.
izvor: Stav.ba