U ovom prilogu donosimo vam intervju sa Avdom Huseinovićem, neumorljivim istraživačem i vanserijskim dokumentaristom ratne prošlosti Bošnjaka. Povod za razgovor je njegov najnoviji dokumentarni film radnog naziva “MULLA OSMAN HRASTODER – OSLOBAĐANJE ZABORAVA”, koji režira u produkciji BOŠNJAČKE KULTURNE ZAJEDNICE (BKZ) LUKSEMBURGA. Na kraju intervjua, ekskluzivno objavljujemo dvominutni trejler istoimenog filma u nastajanju.
VRIJEME BOGATO NESREĆOM PO BOŠNJAKE IZABRALO JE MULLA OSMANA HRASTODERA
Razgovarao: Muhamed R. Ćeman
IDENTITET.LU: Uvaženi gospodine Huseinoviću, u drugoj polovini mjeseca oktobra boravili ste u Sandžaku. Tom prilikom posjetili ste više sela na teritoriji opštine Petnjica, na Bihoru. Povod Vašeg boravka među Bošnjacima Sandžaka obradovat će, sigurni smo, mnoge naše čitatelje.
Avdo HUSEINOVIĆ: Da, nekoliko dana ove kasne jeseni, proveli smo u prelijepoj, teško opisivoj ljepoti našeg Bihora. Snimali smo važne lokacije i dio intervjua za dokumentarni film o Mulla Osmanu Hrastoderu i njegovoj Muslimanskoj miliciji. Snimili smo Kacuber, Petnjicu, Vrbicu, pećinu Hodrovica, Dobrodolski homar, Berane, Policu i brojne druge lokalitete.
Osnova priče o Osmanu je jedan temeljan istraživački rad profesora Zumbera Muratovića, koji je tu dokumentaciju, zapise i ispovijesti Osmanovih savremenika, prikupljao decenijama i objavio u svojoj knjizi.
Ko je zapravo bio Mulla Osman Hrastoder?
Osman je bio ono što su brojni bošnjački junaci bili tokom više stoljeća svoje historije. Borac u nemogućim uslovima borbe za opstanak. Čovjek od autoriteta u svom vaktu, pojedinac koji se stavio u službu i odbranu svog naroda kojem je bio namjenjen nestanak. Kao što je to često slučaj bio prije njega, a bivaće i poslije njega, on je bio čovjek koji nikada nije planirao u životu da će doći dan kad će komandovati odbranom svog kraja i svog naroda. Školovao se za imama, bio sigurno među najobrazovanijim ljudima tog kraja. Ali vrijeme bogato nesrećom po Bošnjake, izabralo je njega da u jednom mračnom periodu, kada su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini- četnici Draže Mihailovića, koji su kretali baš iz tog bihorsko-limskog područja, poklali blizu 20.000 Bošnjaka na potezu od Berane, Donjeg Bihora, Bijelog Polja, Priboja, Pljevalja, Čajniča, Bukovice, Rudog, Goražda, Foče, Višegrada, Rogatice. Naravno, riječ je o četnicima Pavla Đurišića, odlikovanog četničkog vojvode i od nacista. E, Osman se sa svojim odanim ljudima, gorštacima, suprostavio jednom takvom monstrumu i hiljadama drugih monstruma i uspio zaštiti od genocida narod svog Gornjeg Bihora.
U kojoj fazi realizacije se trenutno projekat nalazi, i kada se očekuje da dokumentarac na kojem radite, premijerno bude predstavljen gledaocima?
Pa, sve ovo što se dešava sa pandemijom je i nas usporilo. Po projektnom planu, trebalo je da već pređemo u drugo poluvrijeme realizacije filma. Međutim, radimo onako kako nam okolnosti dozvoljavaju i nismo nezadovoljni dosadašnjom dinamikom. Naravno, imamo u planu još desetak važnih intervjua, posebno nekih dragocjenih istraživača koje ćemo sačekati zbog otežane slobode kretanja. Ali, bez obzira na sve, plan nam je da maksimalno profesionalno u skladu sa najvećim standardima dokumentarne produkcije, do kraja naredne godine serviramo film o jednom važnom historijskom periodu, i ličnostima koje su ga obilježile. Naravno, i da argumentima i dokumentima rekonstruišemo to vrijeme, okolnosti, te da pokušamo ispraviti i neke uhodane podvale i nepravde koje su se činile Bošnjacima Sandžaka.
Sa nizom sjajnih dokumentaraca uspjeli ste da od zaborava otrgnete mnoge ličnosti – pozitivce i negativce, zatim važne događaje, i dokumentujete doista neprocjenjiva svjedočanstva mnogih ljudi iz perioda protekle agresije nad Bosnom i Hercegovinom. Ovoga puta, film na kojem trenutno radite tematizira uglavnom dešavanja iz II svjetskog rata, i to ne u Bosni već na teritoriji Sandžaka. – Označava li to svojevrsni preokret kada je Vaš rad u pitanju? Da li namjeravate kroz, nadamo se predstojeće filmske projekte, i dalje se baviti ratnom tematikom iz perioda zadnje agresije nad Bosnom i Hercegovinom, ili se upuštate u dublje istraživanje historije na širem području domovinskog prostora Bošnjaka?
Pa, istina je da je najveći dio mog dokumentarno-istraživačkog opusa posvećen periodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, njenu odbranu od agresije i genocida nad Bošnjacima. Međutim, i prije ovog poduhvata, bavio sam se dubljom prošlošću. Realizovao sam u saradnji sa BANA /Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija/ iz Njujorka film “Bošnjaci, genocid u kontinuitetu”, prvi film o višestoljetnom genocidnom talasu koji zapljuskuje Bošnjake na cijelom njihovom domovinskom prostoru. Negdje sam na pola realizacije i prve dokumentarne priče o Husein-kapetanu Gradaščeviću i Pokretu za autonomiju Bosne, ima još nekoliko bilvaktilskih tema, koje čekaju da dođu na red.
Koji je po Vama značaj filma o Mulla Osmanu za temeljnije razumijevanje kako zadnjih ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, tako i ambijenta iz istog perioda koji je vladao na teritoriji Sandžaka – tu prvenstveno mislimo na progon i torture kojima su bili podrvgnuti tamošnji Bošnjaci? Da li će nam i u kojoj mjeri film o Sandžačkom gaziji, Mulla Osmanu, ponuditi novu, svježiju perspektivu za sagledavanje aktuelnih političkih dešavanja u Bosni i Sandžaku?
Kao i većina bošnjačkih komandanata iz Drugog svjetskog rata, koji su se nalazili na čelu Mullimanskih milicija, i Mulla Osman je, nakon ubistva bez suđenja, proglašen narodnim neprijateljem, ratnim zločincem, odmetnikom… Bez ozbiljnijeg sagledavanja vremena i prostora u kojem je djelovao. I on je postao zabranjena ličnost. Zamislite, tada kada nije bilo medija, kada nije bilo televizija, portala i ovakvog sistema protoka informacija, kako su mogli servirati laži oni koji su masovno pred kraj Drugog svjetskog rata skidali kokardu a stavljali petokraku na istu onu šubaru, koju su nosili prilikom pokolja Bošnjaka. O tome najbolje kazuje izravni svjedok, rahmetli Adil Zulfikarpašić u svom tekstu “Put u Foču” iz 1957. E, sada zasmislite kada takvi nama danas serviraju laži, negiraju genocid, silovanja, agresiju, opsadu Sarajeva, masakre na Markalama, Tuzlanskoj kapiji, podvaljuju tzv. Slučaj Dobrovoljačka, negiraju postojanje logora smrti i kažu da su tamo sklanjali Bošnjake radi sigurnosti. Kada to sve rade institucionalno nama koji smo živi svjedoci i savremenici perioda 1992-1995., i to pored hiljada sati TV snimaka nepristrasnih stranih novinara, pored sto hiljada ubijenih, desetina hiljada silovanih, pored pravosnažnih presuda u desetinama predmeta, gdje su glavni svjedoci bili učesnici u zločinima. Zamislite, kako im je tada lahko bilo predstaviti Mulla Osmana kao zločinca, koji je navodno ubijao pravoslavce u selu Velika kod Plava, gdje ustvari nikada nije ni bio. A u tom selu Velika sa njemačkim jedinicama 1944. po istraživanju crnogorskog novinara Vladimira Jovanovića, u ubistvu pravoslavnog stanovništva su učestvovali i crnogorski četnici.
Mi ne smijemo vjerovati dokumentima koji se nalaze u arhivama koji su pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije. Oni sve falsifikuju. Tokom procesa u Hagu, pokušavali su bosanskim komandantima podvaliti naredbe sa njihovim potpisima o navodnom izvršenju zločina nad bosanskim Srbima, a onda grafolozi, vještačenjem utvrde da je taj papir koji su operativci srbijanske Službe bezbednosti dostavili Hagu kao navodne originalne naredbe iz 1993., proizveden u Italiji tek 1997. Zamislite bilo kojeg velikog bosanskog komandanta koji se borio za opstanak Bosne i Bošnjaka 1992-1995. Šta će pisati u njegovom dosjeu u Beogradu? Pa, i pored niza oslobađajućih presuda Naser Orić će u svim njihovim dokumentima biti veliki ratni zločinac, Dudaković, Alagić, Hajro kapetan, Jovan Divjak, Ramiz Dreković, Ahmet Sejdić, Ejup Ganić… isto. Mladić u tim dosjeima neće biti zločinac, izvršilac genocida. Neka se niko od Bošnjaka ne zavarava da će biti drugačije. Priča o Osmanu i priča o sadašnjem progonu bosanskih komandanata od strane agresorske Srbije, ima previše toga zajedničkog.
Da li je film o Mulla Osmanu Hrastoderu primarno još jedna historijska priča u nizu o stradanju Bošnjaka, ili pak ponajprije i nadasve – svjedočanstvo o njihovom junaštvu i viteštvu?
Ona će biti i jedno i drugo. Opomena. Moraćemo prikazati šta su u neposrednoj blizini Osmanove zone odgovornosti četnici Pavla Đurišića uradili Bošnjacima Donjeg Bihora u januaru 1943. A, kako su prolazili u napadima na vojsku koja nije bila brojna, koja je i logistički zaostajala, al’ je bila odlučna, imala na čelu čovjeka od autoriteta, koji se isticao ličnim herojstvom.
Shodno činjenici da film realizujete na inicijativu i u saradnji sa Bošnjačkom kulturnom zajednicom (BKZ) Luksemburga, da li će njegova premijera biti upriličena u Velikom Vojvodstvu?
Naravno, premijeru ćemo održati prvo u Luksemburgu, a onda i u Sarajevu, Bihoru, Pazaru, te drugim dijelovima Evrope.