Ko se raduje nesreći najvećeg dobrotvora Sandžaka?

Čitam ovih dana tužne vijesti o akciji njemačke policije u okolini Frankfurta u kojoj im je meta bila uspješna firma porodice Sejdović.

Neću ulaziti u detalje akcije, vjerujem da je Njemačka pravna država i da će sve biti po zakonu odrađeno.
Vjerujem da dobri Ferhan Sejdović nije kriv, ali znamo da su često ljudi odležali i dugogodišnje robije dok su dokazali svoju nevinost pred sudovima.

Mene je šokirala radost i likovanje nekih portala iz Sandžaka i političke partije, dadilje ratnih zločinaca, Rasima Ljajića, koje je ova vijest jako obradovala samo zato što je Ferhan Sejdović podržavao i neke akcije koje je vodio muftija Muamer Zukorlić.

Bajraktar velikosrpske politike dobro zna u kakvoj socijalnoj bijedi žive ljudi u Sandžaku, i da nisu bez razloga potražili uhljebljenje u Njemačkoj, kako bi od bijede spasili sebe i porodice. Ali izlazak u susret takvim slučajevima često košta vlasnike firmi i njihove porodice, nažalost, dok ostavlja prostor da likuje mafija decenijama uhljebljena na jaslima države, koji su zaduženi da Bošnjake drže u getu i da im je po SANU receptu – što gore, to bolje!

Zato se pitam po ko zna koji put, može li ljudska zloba ići tako daleko?!

Taj dobričina sa Pešteri, kako sam ga nazvao u naslovu priče o njemu, koju sam uradio za renomiranu Al Jazeeru, podržavao je brojne projekte, koji su bili za dobrobit ljudi.

Obnavljao je škole, ambulante, popravljao puteve i gradio nove, pravio džamije i druge objekte od koristi svima, stipendirao brojne studente, a oni se raduju njegovoj propasti.

Koliko ih je u toj izdajničkoj stranci najvećeg zla za Bošnjake, Rasima Ljajića, koji hodaju tim putevima ili koriste te objekte, pitam se i to.

Zar je toliko zlo neko posijao među nas, da nas propast onih najboljih među nama raduje?

Nek nam je dragi Allah na pomoći!

A posebno Ga molim da bude na pomoći dobroj porodici Sejdović, na čelu sa Ferhanom, koji će uz njegovu pomoć iz ovog izaći čist i nastaviti činiti dobra dijela širom dunjaluka!

---

U povodu napada od strane medija kriminalonog kartela drog – dealera bliski potpredsjedniku Vlade Srbije Rasimu Ljajiću, redakcija Bošnjaci.Net objavljuje jedan od ranije objavljenih tekstova na Al Jazeera (20.nov.2013), koliko da čitatelji saznaju čijem se sprovođenju raduju oni koji bi javno da ruše vakuf IZ, zgradu FIS-a, i spriječe obnovu dotrajale i uronule Arap džamije.

---

 

DOBRIČINA SA PEŠTERAFRANKFURT – U istinitost mnogih mudrih izreka sam se odavno uvjerio. Jedna od njih kaže “ne boj se golemih ljudi – to su dobričine”. Odmah sam se sjetio te izreke kad sam prvi put prije nekoliko godina vidio dobrohotno lice Ferhana Sejdovića, gorostasa sa Pešterske visoravni, koje uvijek krasi širok i zarazan smiješak.

Prije nekoliko dana ponovo sam ga sreo u Frankfurtu i imao sam priliku porazgovarati malo duže sa njim nakon donatorske večeri za Islamski centar u Dugoj poljani, za koju je sakupljeno rekordnih 633.000 eura i 100.000 eura za Arap džamiju u Novom Pazaru, gdje je on bio domaćin i veliki donator.

Koliko je novca izdvojio ne želi da se objavi, jer bi time to postala priča umjesto glavnog cilja – gradnje centra.

Zakletva u djetinjstvuSejdović se ni danas izgledom i ponašanjem ne razlikuje od onog čovjeka koji je prije otprilike 25 godina došao u Njemačku, što mu je bio san, ali je danas jedan od najuspješnijih ljudi sa naših prostora, koji samo u građevinskoj firmi zapošljava 250 ljudi, a od nedavno je i vlasnik hotela u kojem je donatorska večera bila organizirana.

Na večeri su pored njega govorili predsjednik Bošnjačke nacionalne fondacije Hako Duljević, potpredsjednik Sandžačke dijaspore Ahmet Ahmatović, sandžački muftija Muamer ef. Zukorlić i još nekoliko gostiju iz Sjenice i Duge Poljane.

Sejdović je nevoljko pristao da govori za medije, ali kad je razgovor krenuo čuo sam toliko zanimljivih detalja da sam na velikim mukama šta izdvojiti za čitaoce.

Donatorska večer u Frankfurtu„Rastao sam u mnogobrojnoj porodici moga babe i amidže, koji su imali sveukupno jedanaestero djece. Nismo baš bili gladni, ali je to bio veoma težak život, težački. Gledao sam neke ljude iz mojih krajeva, koji su u to vrijeme dolazili iz inostrastva sa dobrim automobilima, lijepo odjeveni, pa sam se zakleo da ću jednog dana i ja tako, po bilo koju cijenu.“

Kasnije je Ferhan, kao što je kod nas običaj, dovodio braću, jednog po jednog i kad im je dosadilo grbačiti za druge odlučili su osnovati svoju firmu, ali to baš i nije bilo jednostavno, jer nosilac građevinske firme mora imati zvanje “betriebsleiter”, za šta je potrebna stručna sprema, pa je morao prvo na Kosovo po diplomu građevinskog tehničara, a kasnije položiti stručni ispit za to.

„Prije nego sam dobio to zvanje osnovao sam firmu, našao jednu malu kancelariju, tri sa tri i na oglas mi se javio jedan Nijemac, diplomirani inžinjer građevine. Prevodi nam na tom prvom susretu jedna žena na koju sam registrovao firmu. Nije mi bio problem samo što ne znam jezik, već što uopće nisam znao o čemu razgovarati s njim, ali je, ipak, posao nekako krenuo, uz mnogo uspona i padova.“

Spašavanje vakufaSejdović je morao nekoliko firmi odvesti u stečaj, ali je uvijek kretao iznova. Jednom mu je drugi Nijemac koji je radio kod njega rekao da proba sa njemačkim nazivom firme, po njegovom prezimenu, te je tako ostalo do danas – “Schmidt Bau Gmbh”.

Neke od zgrada koje je sagradila firma Sejdovića

Za veliki broj radnika morao je tražiti smještaj i to ga je dovelo do toga da spletom sretnih okolnosti postane i vlasnik hotela u Maintalu, predgrađu Frankfurta am Main, kojeg je nazvao “Sej Sandžak”.
Hotel ima 95 soba, tri restorana, 75 parkirnih mjesta i popunjen je njegovim radnicima do posljednjeg mjesta.

„Kad se sad sjećam tih početaka ismijem se sam sebi što mi je najveći problem bio gdje sakriti novac koji smo zarađivali prije nego smo imali dozvolu boravka. Nisam “kao turista” sa sobom smio imati više od 200 maraka, a nismo ih mogli položiti na banku. Bio ih je rizik i nositi preko granice kući“, prisjeća se i smije se grohotom.

Znao sam da je Sejdović veliki donator i kad smo došli do te teme odbijao je da o tome priča, ali sam ga zamolio da spomene barem jedan slučaj, kako bi možda još koga motivirao da bude kao on.

„Kupio sam novu Ladu Niva za ambulantu u Dugoj poljani, koju vozi ljekar. Bilo mi je drago što je susretljiv i obilazio je starije bolesne ljude, među kojima su bili i moji roditelji, ali je kuburio za prevoz, pa me to ponukalo. Uz pomoć još nekoliko prijatelja smo malo renovirali i ambulantu, ali je još neuslovna i ja sam želio, uz Islamski kulturni centar, u svom kraju napraviti ambulantu.“

Maketa izgradnje “Kapije Pešteri”

Grandiozan objekat, sa najvišim munarama na Balkanu (90 metara), ipak, nije niknuo u njegovom selu, koje je udaljeno jedanaest kilometara od Duge poljane, već tu na vakufskoj zemlji, u dogovoru sa Duljevićem i muftijom Zukorlićem, kako bi se taj vakuf spasio od otimačine.

Bez dvoumljenja„Nisam se nimalo dvoumio kad su iznijeli taj prijedlog i centar će, ako Bog da, biti brzo završen, što se vidi i po ovoj prvoj donatorskoj večeri. Mnogi Bošnjaci širom svijeta žele biti dio ove lijepe priče, pa mi se javljaju sa željom da doniraju, za šta se svima od srca zahvaljujem, nevezano za to koliki je iznos u pitanju. Bitna je želja.“

Na kraju razgovora mi je, usprkos lijepom životu i mnogobrojnim razlozima zbog kojih ne bi trebao razmišljati o povratku na rodni Pešter, otkrio da će to, uz Božiju pomoć, učiniti što prije, kad ostvari penziju, a poslove prebaci na braću i djecu.

„Pešter je džennetska bašča”, reče, a prvi put mu vidjeh tugu i nostalgiju u očima!

Autor: Muhamed Mahmutović, www.bosnjaci.net