Radeći svoje poslednje uključenje uživo iz Luksemburga iz prostorija ZK Bihor, sekretar kluba, Hamdija Rastoder me je, onako na prepad, pitao – “Deno, kako ste se Vi osjećali ovdje kod nas“.
Zatečen na trenutak, potpuno uvučen u njihov svijet, zastao sam i odlutao pogledom, pokušavajući da pohvatam svoje misli kako bih adekvatno odgovorio na “provokaciju”. Nije bilo dovoljno dobrih riječi za opisati kako je to otići tako daleko od svog kraja, a osjećati kao da si kući. Baš tako sam se osjećao u Luksemburgu, među Bihorcima đe su kilometri razdaljine izbrisani iskrenošću, dobrotom i plemenitošću ljudi iz Bihora.
No, da krenem redom. Vele, tamo negdje, u dalekom Luksemburgu, nešto se slavi, ljudi se okupljaju, nešto se lijepo dešava. Deveti susreti dijaspore u organizaciji ZK Bihor ili teferidž dobrih domaćina postao je već tradicija. Jer deveti put raditi nešto ovako kvalitetno i vrijedno je tradicija vrijedna poštovanja.
I kako odoljeti prilici da i sam budem dio tako lijepe priče. Jutro na autobuskoj stanici, početak novog dana i početak posebne priče za mene, kao novinara Radija Petnjica. Dok slušam, za uši i dušu, prijatnu muziku sa zvučnika autobusa, posmatram moje buduće saputnike na putovanju dugom 2 000 kilometara i one koji su došli da ih isprate, da im požele sreću na putu. Zagrljaji, poljupci, suze u očima, neki osmijeh, briga, strepnja, neizvjesnost…čitav pregršt osjećanja na samom ulazu u autobus Reisenbusa Montenegro. Nijesam mogao da se otmem utisku i činjenici da je puno više palo iskrenih zagrljaja i poljubaca na autobuskim stanicama nego li ispred matičara. Autobus Reisenbusa Montenegro polazi, jedni odlaze, a drugi ostaju. Šta me čeka? Slatka strepnja i uzbudjenje mi daje polet i misli se roje dok u komforu i sigurnoj, profesionalnoj vožnji vozača Reisena gutamo kilometre sve bliže suštini moje priče.
Luksemburg, država sa 170 nacija. Kod nas na Balkanu svako pleme je nekako nacija. Ali da ne upoređujem. Ne bi me to daleko dovelo.
Prvi korak pri izlasku iz autobusa načinjen na luksemburškom tlu, bio je pomalo dezorijentisan, sa određenom dozom straha od neizvjesnosti. Ali, umjesto da lutam pogledom i pitam se kuda i kako, kao što su prvi doseljenici iz Bihora, odmah me je dočekao srdačan pozdrav i ozareno lice domaćina.
“Dobar dan, merhaba Denise Božoviću. Dobro došao”, uz zagrljaj rekao mi je jedan od domaćina Raif Adrović.
Umor je kao nekim čudom ostao na autobuskoj stanici, iza mojih leđa dok sam ćaskao sa svojim domaćinom na putu prema njegovom domu, a zapravom mojem 2000 kilometara daleko od Petnjice i Berana.
Po dolasku osjetio sam se pomalo kao dijete koje je došlo kod nane ili majke koja se svojski potrudila da se osjetim toplo i ugodno.
“Ajde uđi, ne izuvaj se”, reče domaćin. Rekoh, “možda je i bolje s obzirom na to da sam putovao 20 sati”.
Nakon kratkog okrepljenja i muhabeta sa domaćinima krenuo sam na “zadatak” iako obilazak Bihoraca nijesam osjećao kao nametnuti ritam već zadovoljstvo.
Od jednog do drugog, od kuće do poslovnih lokala, od mladog do starog, tekli su naši razgovori. I od prvog do poslednjeg sam bio siguran u jedno – ovo su ljudi koji, ne samo da rade za lično dobro, oni rade za dobro ove zemlje koja ih je prigrlila kao svoje, ali i za svoj zavičaj koji sa takvim ponosom i sjetom pominju i ističu svuda, na svakom koraku, u svakoj prilici. Članovi ZK Bihor rade za Petnjicu, Bihor…oni rade za Crnu Goru.
“Ovdje se patriotizam mjeri poštovanjem zakona i plaćanjem poreza. Kao i svuda na zapadu. Mi to činimo i tako bi trebali i ovi naši u Crnoj Gori i Bihoru. Da se ne busaju u prsa i mjere krvna zrnca jedni drugima jer tako niđe neće doći. Ovdje me niko nikada nije pitao šta sam”, rekao je jedan od sagovornika.
I kako se naš čovjek lako navikne na zakone koji svi poštuju, tako sam i ja svoju potrebu za nikotinom morao zadovoljiti van prostorija Kluba. Kroz kolutove dima posmatrao sam veselu i nasmijanu grupu ljudi koja se očigledno jako dobro zabavljala. Slušajuci spolja prigušenu graju nisam mogao da se otmem utisku da se ipak nalazim u Petnjici i da ću svakog časa ugledati nekog od njenih stanovnika tu na ulici. Nevjerovatno je koliko su ovi ljudi ostali svoji, koliko baštine svoje porijeklo i korijene. Gledajući njihova zadovoljna lica obuzima me duboko poštovanje prema njihovoj ljudskoj veličini, jednostavnosti zavičajnog lica ovih uspješnih, ostvarenih i cijenjenih ljudi.
“A ulazi unutra, đa`o ti ga popušio“, promrlja jedna glava koja se pojavila na odškrinutim vratima balkona.
Vjerujući da sam već doživio najbolji primjer apsolutnog gostoprimstva zaputio sam se prema prostorijama BD Fonda.
“Dobro došao Božoviću. Bujrum”, kratko reče domaćin i dodade – “sjedi, ovdje ti je najbolje”.
Dočekan sam sa takvim osmjehom koji razoružava da sam pomislio kako duša ovih ljudi nema cijenu. A kako bi imala kada su se posvetili božanstvenom humanom radu – obrazovanju i brizi o jetimima (siročadima).
Provodeći vrijeme s članovima ova dva kluba, shvatio sam da nije čudo što ih je Luksemburg zadržao kao svoje. Još jedan dokaz da u čuda ne treba vjerovat, već da se za čuda treba boriti i raditi na način na koji to rade članovi ZK Bihor i BD Fond.
“Čemu vakat, tome i vrijeme”, rekli bi naši stari.
Dođe i taj dan, vrijeme da se ide put zavičaja i domovine. Trenutak koji sam dočekao sa vidljivom nervozom i glasnim psovkama. Jutro, pred povratak, bilo je obojeno nekom blagom tugom. Želio sam da imam još malo vremena sa ovim ljudima. Ne da bih čuo još informacija, još priča, već onako neobavezno da upijam njihovu neiscrpnu zdravu i pozitivnu energiju. Međutim, put je čekao. Ispraćen sam ništa manje srdačno od toga kako sam dočekan.
Odlazeći, blagi osmijeh mi nije silazio sa lica. Zadovoljan, ispunjen, bogatiji za jedno veliko iskustvo. Osvježene duše i pozitivnih misli putovao sam natrag u Crnu Goru. Kilometri su se topili zajedno sa mojim mislima i mirom koji sam osjećao. Idem natrag i nosim selam Petnjici.
I na samom kraju, ne mogu da odolim, a da ne napišem i nešto i o njima, zlim jezicima. Naslušao sam se priča i načitao komentara kako naši ljudi tamo više nijesu naši, kako su asimilovani.
Migracije ljudi postoje od kada je ljudskog roda, od kada je svijeta i vijeka. Razlozi migrativnih kretanja mogu biti ovi ili oni, način takođe. I mi smo tu gdje smo zahvaljujući migraciji i to smo što smo zahvaljujući nekom migrativnom kretanju. A što se tiče asimilacije, to je stvar poimanja. Bihorci su u Luksemburg otišli 2 000 kilometara daleko od kuće, praznih džepova, u zagrljaj neizvjesnosti, ali su strahu suprotstavili svoju volju i marljivost. I naravno, uspjeli! I ne samo da su uspjeli, već su upravo oni najbolji ambasadori svoje države i rodnog kraja, prije svega. Zar je malo to što firma koja ponosno nosi naziv BIHOR grije brojne luksemburške domove! Naš čovjek je to uradio – Bihorac, Petnjičanin! Zar je malo to što u skoro svim nazivima firmi stoji neki toponim iz Bihora i Crne Gore.
Zar je malo to što u nazivima firmi stoji neko bihorsko prezime. Ako uzmemo u obzir činjenicu da imamo Bihor skoro na drugom kraju kontinenta, zahvaljujući ljudima koji pošli iz zavičaja, onda svaka pomisao na asimilaciju u najmanju ruku ne pije vodu. Upravo su ti ljudi, naši Bihorci, heroji svakodnevnog života, koji nikada nisu zaboravili svoj kraj, već ga uvijek, sa ponosom i gdje god je moguće, promovišu i ističu.
Broj prijatelja/sponzora na devetim susretima dijaspore dovoljno govori. Vlasnici tih firmi su sa sobom ponijeli Petnjicu i njen duh u daleki Luksemburg.
P.S.
Pisac ovih redova po rođenju nije Bihorac, tako da svaka subjektivnost otpada.
DENIS BOŽOVIĆ
